Samo nekoliko mjeseci nakon box seta “More Blood, More Tracks”, koji je sakupio sve snimke sa sessiona Dylanova ključnog albuma “Blood on the Tracks” objavljenog početkom 1975., na Netflixu je pred desetak dana krenuo dugo najavljivani dokumentarni film “Rolling Thunder Revue: A Bob Dylan Story by Martin Scorsese” o Dylanovoj turneji iz 1975.
Zanimljivost je ponajviše u tome što se te 1975. u samo nekoliko mjeseci introvertni Dylan iz tonskog studija sa svog intimističkog albuma pretvorio u “društvenu zvijer” željnu druženja s ljudima koje je poveo na brzo smišljeno i realizirano putovanje, pretvoreno u jednu od najvažnijih turneja ukupne povijesti rocka.
Joan Baez i Patti Smith
Družeći se sa starim prijateljima poput Allena Ginsberga i Joan Baez, te novim poput Patti Smith koja je te godine snimala svoj prvi album, mladim glumcem Samom Shepardom, mladom kantautorskom zvijezdom Joni Mitchell, Rogerom McGuinnom iz The Byrds, gitaristom Mickom Ronsonom iz Bowiejevih Spiders From Mars koje je Bowie raspustio 1973. i drugima, Dylan je druženje po newyorškim klubovima i zabavama nastavio na turneji s više izvođača, istražujući nove mogućnosti koncertne prezentacije.
U maniru cirkuske ili romske družine, rasprodani trosatni koncerti u manjim američkim dvoranama kapaciteta četiri-pet tisuća posjetitelja donijeli su neke od najpomaknutijih i nadasve drukčijih Dylanovih izvedbi starih i novih pjesama. Ili, kako je u filmu rečeno; “Dylan je sa sobom poveo na put mnoge i dopustio im da budu ekstremna verzija samih sebe.” Pa i sam Dylan, kojeg vidite kako vozi veliki autobus od grada do grada, kuriozitet zabilježen na filmskoj vrpci.
S istom postavom glazbenika snimio je i odličan album “Desire” koji se pojavio krajem 1975. Neke snimke s turneje i iza scene pojavile su se u (komercijalno) propalom Dylanovu redateljskom pokušaju, četverosatnom filmu “Renaldo & Clara” 1978. Upravo je taj film, tj. Dylanov postupak izmjene stvarnosti i imaginacije, ključan za razumijevanje maestralnog novog Scorseseova filma koji uz dokumentarne snimke s turneje 1975. donosi i redateljsku – a i Dylanovu – izmjenu stvarnosti pažljivo postavljenim “lažnim” intervjuima i podmetnutim arhivskim dokumentima, poput Sharon Stone u fotošopiranoj majici grupe Kiss i njezinim svjedočanstvima o druženju s Dylanom, koju uvjerljivo podupire i sam Dylan današnjom pričom o tadašnjem druženju.
Provjereni oskarovac Martin Scorsese već je snimio sjajan dokumentarac “No Direction Home” o Dylanovim šezdesetima, ali mu je ovaj projekt stalno bio na umu, što i nije čudno. Naime, Scorsese je 1976. snimio legendarni “The Last Walz” o zadnjem gala nastupu grupe The Band u San Franciscu (Dylanova pratećeg sastava na legendarnoj turneji 1966. i onoj megauspješnoj iz 1974.), na kojem su se pojavili i sam Dylan, Joni Mitchell i mnogi drugi. Scorsesejevo prijateljstvo s najvažnijim protagonistima rock-scene tih godina pretvorilo ga je u razumljiv izbor za redatelja ovakvih projekata.
No, za razliku od “No Direction Home”, Scorsesejeve intervencije ovaj puta bile su maksimalne, iako je koristio arhivske snimke ispresijecane s novim intervjuom s Dylanom i razgovorima s drugim sudionicima. Sam Dylan razgovorljiv je i duhovit s novim opaskama, a na jednom mjestu kaže; “Život ne služi za pronalaženju sebe ili bilo čega, život služi da bi se nešto stvorilo.” I upravo u toj izjavi, ali i igranom filmu o Dylanu “I’m Not There” pred desetak godina, krije se zametak postupka kojim su on i Scorsese – poput Dylana u “Renaldo & Clara”, ili na turneji gdje je svatko mogao odabrati svoj “lik”, pa je i Joan Baez pod šminkom i šeširom ponekad glumila Dylana – krenuli s “pomicanjem” stvarnosti. I dodali u priču Sharon Stone, fantomskog američkog senatora koji 1975. ide na svoj prvi Dylanov koncert, “menadžera” koji govori o turneji, gangsterima i “novcu koji je bio posvuda”, kao i tadašnjeg “redatelja” koji je snimao film o Dylanu i čije arhivske materijale sad gledamo.
Mogao bih reći da poznajem Dylanov rad, ali u prvom trenutku Scorsese me je zavarao. Sam Scorseseov film ne prikazuje samo sjajne koncertne izvedbe nego i dokumentarne scene i na putovanjima, što dva sata i dvadeset minuta film čini pravim bunarom povijesnih dokumenata. Osim uzbudljivih koncertnih nastupa Dylana i glazbenika, među poslastice svakako spada zajednička ad hoc izvedba Joni Mitchell, Dylana i McGuineea tada još neobjavljene pjesme “Coyote” Joni Mitchell u hotelskoj sobi.
Tu su i razgovori Dylana i mlade Patti Smith na pragu karijere, te priča o Robinu “Hurricane” Carteru. Tamnoputi boksač završio je u zatvoru u montiranom sudskom procesu kojim mu je nakalemljeno ubojstvo, a Dylan ga je 1975. posjetio u zatvoru i napisao pjesmu “Hurricane” s albuma “Desire”, Dylanovu povratku protestnoj i angažiranoj glazbi od koje je bježao još od sredine šezdesetih.
Ispred vremena
U jednom trenutku Dylan (tada) u filmu govori kako ne želi živjeti u Americi čije pravosuđe institucije ne funkcioniraju, što nas podsjeća na današnju situaciju u Hrvatskoj. I čitav film sa Scorseseovim “falsificiranjem” prošlosti ironija je na današnju situaciju u svijetu i kod nas, gdje se istina zamagljuje i zamjenjuje “fake news” postupcima. “Rolling Thunder Revue” majstorska je suradnja ključnog glazbenika i sjajnog redatelja koji su format dokumentarnog filma iskoristili za nešto puno više, film o turneji na kojoj su Dylan i društvo pod slojevima šminke i s maskama na licu bili u naponu kreativne snage i, kao puno puta u slučaju Dylana, ispred svog vremena.
Ispravite godinu 19750..schlim..