U noći od srijede na četvrtak, u 4.40 ujutro, umro je Predrag Vušović. Vijest je to koja je šokirala glumački svijet. Jak moždani udar doživio je u ponedjeljak, a u svakom se šaputanju kolega o njegovu zdravstvenu stanju osjećala nada. Jer Pređo je svoje kolege navikao da je stalno u nevoljama. I svako malo po bolnicama. Do sada se iz njih izvlačio šaleći se, dakako, uvijek na svoj račun.
Pređo bez nevolja
Volio je kazati kako ima devet života. I ne tako davno smijati se kako ih nije još sve potrošio, ponosno pritom pokazujući kolegama modrice ili ogrebotine, ruku u gipsu. Nijedan glumački tulum nije prošao bez njega, a čim bi nogom kročio kod Pave (kafić kazališta Gavella), nasmijao bi i one najtužnije. Glumci se slažu kako će Pređu pamtiti po uvijek dobrom raspoloženju, kao kolegu koji ih je stalno nečime zabavljao. Kao jedan ustajali su u njegovu obranu kad su ih novinari ispitivali o Pređinim nepodopštinama.
– To nije istina, opet je smislio neku psinu. Ekipa smo i da Pređo ima bilo kakvih problema, sigurno bismo to znali. Svaku večer ovdje nešto izvodi. Nećete dugo čekati da to i sam potvrdi. Smislit će on opet neku novu šalu na vlastiti račun – redom su govorili glumci na svaki novinarski upit i odmahivali rukom na temu – Pređo u nevolji. Pređo bez nevolja svima je zvučalo nekako obično, dosadno. Prije pet godina na putu u Osijek mu je pozlilo i umjesto na snimanju filma “Duh iz močvare”, Pređo je završio na Rebru. Tri dana liječnici su se borili za njegov život. I izborili. Dva je tjedna proveo u bolnici, a potom se prije odlaska na oporavak kod obitelji uputio u omiljeni glumački kafić – Pavi Kremeniću. I tamo je zabavljao kolege pričama o svojih devet života. Najdraže mu je bilo ući i s vrata, raširenih ruku, glasno zapjevati “... a kad mi dođeš ti...”
Kad je lani pod utjecajem alkohola skrivio lakšu prometnu nesreću, slupao motor i sebe, a policija mu pripisala dva promila u krvi, Pređo je u svom stilu izjavljivao: “Nisam imao dva promila u krvi. Imao sam više.” I onda je odjednom utihnula priča o njegovih devet života. Počeo je govoriti da umire. Nitko ga nije shvatio ozbiljno, svi su mislili da je to još jedna od njegovih šala. Kad je ljetos proslavio 50. rođendan, govorio je da je “odvozio svojih Bogom danih 50 dionica”. Posljednjih mjeseci u Gavelli nije glumio, bio je na bolovanju. Najvažnija bitka, u kojoj su se liječnici danima borili za njegov život, nije imala ishod kakvom su se svi nadali.
Dobrohotni boem
Pređo je umro, a glumci i redatelji su neutješni. Perica Martinović bolno je i duboko uzdahnula, Matiji Prskalo zadrhtao je glas, a Goran Navojec, kolega iz serije “Odmori se, zaslužio si”, nije smogao snage govoriti o Pređi. Redatelj Vinko Brešan snagu je našao, ali glas mu je bio tih:
– Bili smo bliski i po svjetonazorima i profesionalno. Uvijek sam to osjećao, a sad više nego ikad – rekao je Vinko Brešan. Pređu će, dakako, pamtiti po zapaženim ulogama – u svom matičnom teatru Gavella, na Dubrovačkim ljetnim igrama, filmovima i serijama – ali svatko tko je ijednom razgovarao s njime pamtit će ga po dobrohotnosti, toplini, šarmu, boemštini koju je živio.
RIP