Bora Ćosić (1932.) rođeni je Zagrepčanin, iz jedne od onih ubavih, vječno osamljenih obiteljskih katnica iz Zvonimirove. Roditelji ga rano sele u Beograd, u jedan od starih kvartova, tamo oko tržnice na Zelenom vencu, i razvode se. Vremena su Drugoga svjetskog rata i ranog poraća. Okružen je s mnogo tetki i ujaka, živi u stambenoj zgradi i među svijetom naseljenim u velike građanske stanove, podijeljene između više zakrvljenih obitelji (i inokosnih stambenih subjekata), uz upotrebu zajedničkog zahoda i kupaonice.
Sve je to jedna od velikih tema ovog pisca, inače živoga europskog klasika, čije djelo gotovo podjednako nevoljko i nezainteresirano zajednički baštine srpska i hrvatska književnost. Godine 1969. objavljuje roman "Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji", kojim osvaja Ninovu nagradu - nesumnjivo najznačajniju književnu nagradu u povijesti socijalističke Jugoslavije - a istovremeno izaziva priličan skandal i zabrinutost među komesarima i braniteljima sistema. Uskoro zatim bivaju tiskane i "Priče o zanatima". Nakon toga, u furioznom proznom i romanesknom nizu, i u vjerojatno najmasivnijem autorskom opusu naših poslijeratnih književnosti, motivi djetinjstva, tog jednog, uvijek istog, sporadično se, ali uporno pojavljuju. Ista obitelj, u pravilu isti djetinji pripovjedač, i jedno vječno djetinjstvo, čiji su artefakti vjerojatno najbliži onom što pamtimo od Ćosićeva vršnjaka i suborca u maštanju Dušana Makavejeva.
Četrdeset i kusur godina nakon "Uloge moje porodice u svetskoj revoluciji" Ćosić objavljuje konceptualnu knjigu pjesama "Zapisi iz mrtvog doma", koja se i tematski, ali i stilski, na nju nastavlja. Tek nekoliko godina ranije, nakon što je već prevalio sedamdesetu, prvi put u životu počinje objavljivati knjige poezije. Ne, nije on u sebi naprasno otkrio lirsku žicu. Još manje je postao starački sentimentalan. I nimalo ne brljavi po stihovima. Pjesme su Bori vrlo često, ako ne i uvijek, komprimirani i kondenzirani oblici proze. Cijeloga života on je pisac s viškom ideja, s previše novih tekstova i knjiga koje bi trebalo napisati, i onda piše pjesme ne bi li kako stigao samoga sebe. Ali uzalud! Nemoguće je to.
"Zapisi iz mrtvog doma" samo jedna je u nizu mogućih, redom napisanih i nenapisanih njegovih knjiga oko "Uloge moje porodice u svetskoj revoluciji". Bora pišući nove knjige usporedo piše i stare, ali na nove načine. U pjesmi "Opis poslova" to, otpočetka pa do kraja, zvuči ovako: "Moj tadašnji narod/ danas većinom mrtav/ 1952 ili 1953/ izlazi iz svojih kuća/ da utvrdi da li je/ prvomajska tribina već podignuta/ sa palate preko puta/ vijori platno sa slikom predsednika/ uz pomoć vetra izgleda da ovaj namiguje/ drugi su takođe vrlo zaposleni/ šnajder u prizemlju čudi se/ kako Rusi više nisu naša braća/ fudbalski trener sa prvog sprata/ vratio se iz Italije/ kaže imaju celodnevni program/ televizijski/ i uopšte televizore/ ujak proba da popravi peglu/ mama beleži sve ove poslove/ u tatinu trgovačku knjigu/ od pre rata/ službenik u banci izašao da se prošeta/ zapravo ljubi se sa kelnericom/ u hodniku/ šalter u međuvremenu ne radi/ anđeli prekopotrebni/ prolaze stepeništem/ nije ni čudo što ih toliko ima/ u tadašnjoj poeziji/ čudo je što uopšte ima poezije/ otkud ljudima vremena da pišu pesme/ uz onoliku zaposlenost".
Ćosić je u svome djetinjem ciklusu, naročito u "Ulozi moje porodice u svetskoj revoluciji", pun karnevalesknih ushita i fascinacija. Opet blizak Makavejevu. Nešto od toga osjeća se, makar u slutnjama, sjenama i obrisima, i u "Zapisima iz mrtvog doma", u kojima se povremeno, upravo kao u pjesmi "Opis poslova", načas stvara vremenska distanca i taj pogled iz daleke, daleke budućnosti. Iz onoga vremena u kojemu se najednom u autoru susretnu dva samo naizgled isključujuća očišta: mladićstvo komunizma i cinizam zrelog doba. Fraza "Moj tadašnji narod, danas većinom mrtav" višeznačna je i ambivalentna. Ima u njoj nešto od melankolije postkomunizma, do koje su dorasli malobrojni svjedoci epoha. Bora Ćosić među je onim piscima, kakvih jedva da ima po Europi - a kod nas ih, osim njega, nema nikako - koji su melankoliju postkomunizma u stanju artikulirati.
Ćosić je majstor gega. Premda se nije bavio komedijom, niti je nastupao u kabareu, a nije sudjelovao ni u snimanju nijemih filmova, naročito ne onih u epohi Chaplinovoj i Keatonovoj, on majstorski umije stvoriti dosjetku, i u nju ugraditi neočekivan obrat. "Ulogu moje porodice u svetskoj revoluciji" povremeno je pretvarao u slapstick komediju - čega, na žalost, neće biti u filmu koji je po ovom romanu snimio Bata Čengić. Nešto od tog majstorstva gega demonstrirao je i u nekim pjesmama "Zapisa iz mrtvog doma". Recimo, u pjesmi "Sličnosti", koja ide ovako: "Mama je priznala/ da joj sve ovo liči/ na nešto od pre/ samo ne zna na šta/ tetke su tvrdile/ kako knjižar sa ugla/ silno je nalik Tajronu Paueru/ naročito po onim gustim obrvama/ ujak je poznavao tipa/ veli pljunuti fudbaler Moša Marjanović/ (iako onaj pravi odavno je mrtav)/ moj drug Čedomir/ umeo je da nacrta/ bioskopsku kartu/ s toliko sličnosti/ jedino da ga ne uhvate/ tata je bio siguran/ da je sadašnje piće/ samo nalik na ono od pre rata/ što nije isto/ ovo je ljutilo kapetana iz prizemlja/ koji smatrao je/ da su naše sadašnje prilike/ iz osnova nove/ kao i neke radnje/ ja sam međutim osećao/ da sve to liči na nekakav život/ a ipak baš nije".
Eto, to je ono što bi se najpreciznije moglo reći o društvenim projektima kakav je bio rani poslijeratni komunizam, kakva je bila Mussolinijeva Italija, u opisima Umberta Eca, a kakva je, recimo, i Hrvatska u trenutku u kojem Andrej Plenković ponosno nabraja sve proizvode koji su zahvaljujući njemu i njegovim ministrima pojeftinili, pa ispunjen nekim nepojamnim ponosom, izgovori riječ - hrenovke. Sliči to na nekakav život, a ipak baš nije.
Naiđete li negdje na ovo izdanje, u javnoj knjižnici ili u antikvarijatu, obavezno ga uzmite i čitajte.
Umjetnost fotografije
Pjesma "Grupni snimak bez slike" jedna je ispričana osobna i kolektivna povijest: "Da se nije onoj daktilografkinji/ istina naočitoj/ silno dopao moj tata/ da se jednom poručniku kraće noge/ nije svideo naš stan na trećem spratu/ u centru grada/ da nije jedna naoružana banda/ od dedinog vrta napravila svinjac/ da ujak nije bio neoprezan/ pokazujući svima svoj novi/ Leica aparat/ da nije nastupila diktatura proletarijata/ u jednoj brdovitoj zemlji Balkana/ mama i tata bi i dalje/ držeći se za ruke/ odlazili na čajanke trgovačke omladine/ gluvoj babi amreldžiki/ sa prvog sprata/ ne bi nagurali u jednu sobu/ prolaznu/ sve naše stvari/ na čelu s klavirom/ još uvek bismo u mirnodopskom avgustu/ u nekadašnjoj malenoj kraljevini/ sedeli u dedinom vrtu/ a ujak (kome ukrali su aparat/ na konjskim trkama)/ sve bi nas/ ujedinjene srećne nerastavljive/ u skupnom snimku/ ovekovečio". Kažu: slika govori više nego tisuću riječi! "Grupni snimak bez slike" govori više od tisuću slika. Književnost govori više od slika.
Rastavljeni roditelji
Ako se netko ozbiljno bude bavio temom disfunkcionalnih obitelji u hrvatskoj (i/ili srpskoj) književnosti, a naročito temom rastave i djece rastavljenih roditelja, neka se na ovo mjesto pozove na kao izvor konstatacije da je Bora Ćosić prvo dijete rastavljenih roditelja u našim književnostima, jer se prvi tom temom u nas bavio.