Bilo je to negdje na samom kraju zime 2000. godine. Svijet je, unatoč zlogukim prorocima, vrlo mirno preživio prelazak u 21. stoljeće. U Večernjem listu bilo je sve samo ne mirno, jer te smo veljače imali čak dvije Ruže. Zajedno s čitateljima izabrali smo najbolje kreativce 1999. godine koji su osvojili one "obične" Večernjakove ruže, ali smo istovremeno napravili i rezime cijelog 20. stoljeća. Najboljim glumcima koje je Hrvatska imala u tom stoljeću, u kojem su izumljeni i film (ipak su braće Lumière počevši od 1895. prvom filmskom kamerom bilježili stvarnost oko sebe) i televizija, proglašeni su Ana Karić i Boris Dvornik.
I svi koji su bili u Satiričkom kazalištu Kerempuh na svečanoj dodjeli Ruža 1999. godine i Ruža 20. stoljeća zauvijek će pamtiti trenutak kada je Boris Dvornik zakoračio na scenu. Svi su doslovno u istom trenutku skočili na noge, a pljesak kojim je dočekan prijetio je srušiti nam strop na glavu. Sat vremena prije toga Boris se, u društvu supruge Diane, ležerno ušetao u Kerempuh, nasmijan i zadovoljan zbog nagrade koju je doživio kao svojevrsnu krunu svoje karijere na filmu i televiziji. A nije to bilo prvi put da je došao na svečanu dodjelu Ruže, jer došao je uvijek kada je bio u Zagrebu, ili kako je sam govorio: "Skoka sam pozdraviti kolege". I taj njegov pozdrav i čestitke svi su primali kao još jedno značajne priznanje, a one su zapravo jasno govorile o karakteru čovjeka koji je kroz cijelu karijeru posebno pazio na svoje kolege.
O kakvoj se istinskoj pažnji radi jednom je ispričala glumica Marija Sekelez koja je s Borisom Dvornikom 1974. godine snimala TV seriju "Kapelski kresovi" (po romanu Veljka Kovačevića u 13 epizoda režirao ju je Ivan Hetrich) u kojoj je glumila medicinsku sestru Leu, ljubav Dimnjačara, kojeg je glumio Boris Dvornik.
VEZANI ČLANCI:
- Zauvijek ću Borisa pamtiti ne samo kao velikog glumca, nego i kao pravog gospodina, velikog gentlemena i istinski predanog kolegu, jer on je bio sve to. Na snimanju "Kresova" doista me tretirao kao ravnopravnu kolegicu, iako sam tek završila ADU. On me spasio iz vrlo neugodne situacije. Naime, scenarij je predviđao da se Dimnjačar i Lea u jednoj sceni kupaju goli u gorskom jezeru. Smrzla sam se od muke i srama, ali tko sam ja bila tada da prigovorim redatelju kakav je bio Ivan Hetrich. Na moju sreću, Boris je tu scenu glatko odbio, a on je tada bio zvijezda takvog kalibra da su se po njemu prepravljali scenariji. Isto tako je odbio i scenu našeg oproštajnog poljupca u krupnom planu, pa su nas snimali u totalu, gotovo sa susjednog brda, prisjeća se Marija Sekelez. Priča i o danima kada je Diana sa sinovima stizala u goste na set u Gorskom kotaru i kako je bilo jasno koliko ih je Boris obožavao, ali i o iznenađenjima koje je on znao prirediti njoj i Vanji Drachu, kada bi ih u pauzi snimanja odveo na kavu i izlet u Opatiju.
Boris Dvornik je pravo splitsko dite, u tom se voljenom gradu, iz kojeg se nikada nije želio odseliti, rodio 16. travnja 1939. godine i tamo je umro 24. ožujka 2008. godine. Iako je potjecao iz radničke obitelji, glumom se počeo baviti kada je imao samo osam godina te je nastupao u brojnim dječjim predstavama. Zbog toga je srednju školu upisao daleko od doma, u Novom Sadu, gradu bivše države koji je imao Srednju glumačku školu. Nakon mature vraća se u Hrvatsku te u Zagrebu upisuje tadašnju Kazališnu akademiju. Njegovi profesionalni glumački počeci snažno su vezani za film, i on je glumac koji je svojim ulogama snažno obilježio hrvatsku i jugoslavensku kinematografiju 20. stoljeća, kao i dramsko televizijsko stvaralaštvo. I danas mnogima na spomen imena Borisa Dvorniku u glavi bljesnu sjećanja na brojne uloge u kojima nas je nasmijavao i zabavljao, ali bio je on i vrhunski dramski glumac. I upravo takva je bila njegova uloga u debitantskom filmu.
Bio je to film "Deveti krug", drama o holokaustu, koju je 1960. režirao slovenski redatelj France Štiglić po scenariju Zore Dirnbach, potresna priča o dvoje mladih ljudi, Hrvatu i Židovki koji stupaju u brak ne bi li to njoj spasilo život. Boris Dvornik tumačio je ulogu Ive Vojnovića, mladića kojeg brak ne zanima i koji se žestoko protivi planu svojih roditelja, ali se u konačnici zaljubi u Ruth (glumila ju je Dušica Žegarec) i čini sve da je spasi. Bio je to debi iz snova, cijela se tadašnja država - baš kao i njeni redatelji - na prvi pogled zaljubila u naočitog Dalmatica kojem je publika vjerovala, glumca uz kojeg su mnogi i patili i plakali. "Deveti krug" je osvojio brojne Zlatne arena, iako Boris svoju zasluženu nije dobio, te je ušao i u konkurenciju za nagradu Oscar za film na stranom jeziku. Nakon takvog debija na velikom platnu Borisu su sva vrata bila otvorena.
I on je pruženu šansu i te kao iskoristio, snimajući ubrzanim tempom. U sljedećih pet godina (do kraja 1965. godine) snimio je za današnje pojmove nevjerojatnih 14 filmova, među kojima se posebno ističu: "Martin u oblacima", "Prekobrojna", "Da li je umro dobar čovjek?", "Dvostruki obruč", "Svanuće", "Lito valovito", "Čovik nije tica"... Bile su to uglavnom komedije, a s tim se ulogama Boris svrstao u glumačku elitu bivše države, svojom popularnošću dosegnuo onu koju su tada imali Milena Dravić, Ljubiša Samardžić i Bata Živojinović.
Razdoblje koje je slijedio obilježili su mu tzv. partizanski filmovi. U drugoj polovici šezdesetih oni su u kinima imali najviše gledatelja (na njih se organizirano vodilo učenici osnovnih i srednjih škola), a u prvom redu su se odlikovali za to vrijeme odličnom produkcijom, što i nije bilo teško postići u uvjetima kada država nije pitala koliko takav film zapravo košta, te je velikodušno otvarala sve svoje blagajne, ali i uz JNA koja je bez novčića naknade pružala svu potrebnu tehničku pomoć. Boris Dvornik u tim partizanskim filmovima uglavnom tumači uloge dobroćudnih, narodskih likova, onih koje je tako lako voljeti zbog njihove dobrodušnosti i ludizma, pa time njegova slava još više raste. To je i vrijeme u kojem on započinje suradnju s redateljem Antunom Vrdoljakom, što je, uz redatelje s kojima je radio dvije velike dalmatinske TV serije, najznačajnija suradnja koja je obilježila njegovo opus. Dva su filma, uz ekranizaciju Marinkovićevog "Kiklopa" u kojem je Borisu pripala mala, ali upečatljiva epizodna uloga majora jugoslavenske vojske koji natjera Kreleta (Ivu Gregurevića) da laje na žarulju, najvažnija u tom zajedničko redateljsko-glumačko opusu, a to su "Kad čuješ zvona" iz 1969. godine i "U gori raste zelen bor" iz 1971. godine.
No, 1969. Boris Dvornik je snimio i ulogu u sada već mitskoj "Bitki na Neretvi", partizanskom spektaklu Veljka Bulajića, koji je doista bio za tadašnju kinematografiju ne samo neviđeno raskošno produciran, što je uključivalo i strane glumce, već i film za koji je plakat naslikao ni manje ni više nego Pablo Picasso. Slavni je slikar, naime, bio autor jednog od filmskih plakata za američko prikazivanje filma, a tiskan je u ograničenom broju primjeraka i svaki je na stražnjoj strani imao Picassov potpis. I dok je "Neretva" 1970. krenula u borbu za Oscara, koji nije dobila, Boris je do kraja postao svjestan činjenice da mu trebaju i drugačije uloge od partizana koji nemilice šmajserom kosi fašiste, što je bio i ostao glumački okvir u kojem je zaglavio njegova kolega i prijatelj Bata Živojinović.
VEZANI ČLANCI:
A istinski spas koji mu je donio posve drugačiju ulogu, ali i slavu podigao na još veće razine, stigao je u obliku TV serije, one koju i danas obožavaju, i uvijek iznova gledaju svaku reprizu, generacije gledatelja. Naravno bila je to topla, usuđujemo se reći i zajebantska, priča Miljenka Smoje "Naše malo misto" koju je režirao Daniel Marušić. Uloga Roka Prča bila je kao stvorena za Borisa Dvornika, jer upravo se kroz taj lik prelamaju mnogi tada "opasni" sastojci koje su Miljenko Smoje i Daniel Marušić ugradili u seriju. Naime, Roka gledatelji susreću kao konobara u otočkoj konobi, prate njegove partizanske dogodovštine, da bi na kraju serije ostavili na mjestu direktora hotela koji vrlo uspješno gradi poslijeratnu karijeru koju mu je omogućio partizanski staž. Uz nenadmašne uloge doktora Lugija Karla Bulića, Bepine Asje Kisić i Rokove Anđe Zdravke Krstulović, upravo je svojom glumačkom karizmom Boris Dvornik zatvorio taj četverokut sjajnih ostvarenja koji se i danas pamte kao sam vrh glume u hrvatskim televizijskim proizvodima.
Isto toliko popularna bila je i njegova uloga Meštra tj. brice u "Velom mistu", svojevrsnoj Smojinoj kronici Splita i Hajduka, seriji koja je snimana 1980. i 1981. godine (u 14 epizoda), a koju je režirao Joakim Marušić. I opet je upravo Boris Dvornik u seriji koja je doslovno okupila glumačku ligu prvaka ostvario nezaboravnu ulogu, te nije nimalo čudno da danas, 2023. godine koju Hrvatska i Split slave kao godinu Miljenka Smoje, obilježavajući stotu godišnjicu njegova rođenja, svi žele znati tko u kazališnim verzijama slavnih serija glumi upravo uloge koje je on zauvijek upisao u povijest hrvatskog glumišta. Tako je u kazališnoj predstavi "Velo misto" zagrebačke Komedije Meštar Damir Lončar, dok je na premijeri u HNK Split, 16. svibnja, u "Tihoj noći" što je dramatizacija jedne novelete iz Smojine "Kronike o našem malom mistu" (riječ je o epizodi serije koja nosi naslov "Borbena polnoćka") ulogu Roka Prča glumi Stipe Radoja.
Roko i Meštar bili su vrhunci nedostižne opće popularnosti Borisa Dvornika, koja je rezultirala i jednom od najpopularnijih pjesama ikada izvedenih na Splitskom festivalu zabavne glazbe - naravno "Nadalini" koju je Boris izveo u duetu s Oliverom Dragojevićem. No, bili su to i dani u kojima je Boris shvatio da mu treba mirniji život, život bliže obitelji. S Dianom je bio braku od 1962. godine, s ljubavi iz najranije mladosti vjenčao se čim je ono postala popularna, ali dok je njega posao vukao na snimanja po cijeloj tadašnjoj državi, sinovi Dean i Dino, rasli su uz majku u splitskom domu. Prvenstveno zbog njih Boris je odlučio usporiti i posvetiti se kazalištu, naravno kao član glumačkog ansambla HNK Split.
Tadašnja ga kazališna publika pamti kao velikog glumca, ali i velikog pjevača i uvijek prvo spominje njegove uloge u Straussovom "Šišmišu", te posebice uloge iz dva velika hita Ive Tijardovićevih "Male Floramy" i "Spli'skog akvarela". Igrao je Boris i Čehova, Shakespearea, Pirnedella, Brešana... ali "Malu Floramy" pamti doslovno cijeli Split. Bila je to predstava s više od 300 izvedbi, a i u teatru Boris je ostao vjeran Smoji, pa je tako na sceni po njegovim tekstovima igrao u "Roku i Cicibeli", "Roko krvolok" te "Ja i moj malo kumpanjo", monodrami za koju je sam Boris adaptirao Smojin tekst, a koju je, u dramatizaciji Mani Gotovac, režirao Vanča Kljaković.
GALERIJA Queen: Bohemian Rock Symphony - Dino Jelusić fantastično je otpjevao hitove legendarnog benda
Osamostaljenje Hrvatske donijelo je mnoge novosti u život Borisa Dvornika, od kojih je najvažnija bilo udaljavanje od Miljenka Smoje, koji zbog svojih ljevičarskih stavova nije "pasao" mnogima koji su se tih godina busali o hrvatska prsa. No, u javnosti je najžešće odjeknula njegova svađa s Batom Živojinovićem. On i Boris Dvornik su se tijekom 1991. godine odrekli jedan drugoga u nizu otvorenih pisama koje je objavljivao i hrvatski i srpski tisak, a tu su svađu, zbog brojih filmova koje su zajedno snimili, mnogi vidjeli kao simbol raspada bivše države. Tek 2004. uspostavili su ponovni kontakt, ali je to pomirenja došlo tek 2006. godine, i to videolinkom na relaciji Split - Beograd, kada je već jako bolestan (umro je u svibnju 2016.) Živojinović izjavio: "Posljednjih godina nije bilo mržnje između nas", a Dvornik se nadovezao tvrdeći da je velika svađa bila "samo nesporazum".
Zbog već spominjanog prijateljstva s Antunom Vrdoljakom, Boris Dvornik se upustio i u političku karijeru. Vrdoljak je dobro ocijenio kako bi Borisovo ime na HDZ-ovoj splitskoj izbornoj listi imalo veliku težinu i nagovorio ga je da se upusti u političku (vrlo kratkotrajnu) avanturu. Boris je na izborima 1992. godine izabran u Hrvatski sabor, gdje je ubrzo shvatio kako to nije posao za njega, te se vratio glumi, na filmovima i u TV projektima. Posljednja uloga bila mu je ona Branka Lorgera u TV sapunici "Ponos Ratkajevih", koju je snimao izuzetno teško jer mu je tada zdravlje već bilo jako narušeno nakon moždanog udara. Posljednjih godina života radio je na dokumentarnoj seriji "Balade o glumcu", ali to je ostao projekt koji nije uspio završiti. Trebala je to biti dokumentarna, autobiografska serija, koja bi se bavila njegovim životom od početka nevjerojatno bogate karijere. Na scenariju za tu seriju Boris je radio punih pet godina, uspio je snimiti pilot-epizodu, počeo je pregovarati s producentskim kućama o snimanju serije, ali srčani udar je bio brži.
VIDEO Mesić o političkim ambicijama: 'Kad bih išao na izbore, ja bih pobijedio'
Ma neka opet dnevna doza istoka ovaj put bate živine. Pere li vas pere nostalgija za istokom i deklarirani chetniksima?