Branka Kamenski: Kao mala sam htjela biti Gabi Novak

Kad govori o svom odrastanju, urednica i voditeljica emisije “Pola ure kulture” Branka Kamenski kaže da su njezina sjećanja uljepšane slike. Djetinjstvo joj je, kaže, bilo idilično.

Čabar, Gorski kotar..., zime moga djetinjstva trajale su gotovo pola godine. Sanjke i skije bile su mi tako najdraže igračke. Nije bilo kazališta lutaka, tek jedna lutka Vlatka koju i danas čuvam. Kako je Čabar doista malo mjesto u kojemu se svi poznaju, mi djeca živjeli smo nesputano, bez prevelike roditeljske paske, istraživali smo prirodu, brali prve jaglace, prelazili u proljeće ledenu rijeku Čabranku i zapravo stalno bili smrznuti i zdravi – kaže.

U prvi razred osnovne škole krenula je godinu dana ranije jer je željela sjediti u istoj klupi s godinu dana starijom, najboljom prijateljicom Vesnom. Sljedećih pola godine iz škole je dolazila kući plačući, u strahu da do sutra neće stići napisati domaću zadaću. Kao djevojčica o novinarstvu nije sanjala.

– Htjela sam biti pjevačica, ali ne bilo koja. Htjela sam biti Gabi Novak! Još kao klinka znala sam procijeniti tko ima doista poseban i predivan glas. U tom svom zanosu, jednom sam, dok se postavljala bina na otvorenom za govor valjda nekog lokalnog političara, uzela mikrofon i počela pjevati. Takav ekshibicionizam više mi nikad u životu nije pao na pamet – govori.

Uz uobičajenu dječju lektiru ističe dvije knjige koje su joj se urezale u pamćenje: “Čudnovate zgode šegrta Hlapića” i roman “Emmanuelle”.

– Prijateljica je rekla da je “progutala” jednu knjigu, koju će mi rado posuditi, ali za to ne smiju znati ni moji ni njezini roditelji. No kad mi je donijela knjigu, iznenadila sam se da je na engleskom, jeziku koji je ona tečno govorila, a ja samo vrlo marljivo učila. Oboružana rječnikom, osvajala sam stranicu po stranicu i uspjela doći do zadnje. Eto, kako se na lijep i uzbudljiv način može učiti strani jezik!

Imala je, kaže, sreću što je išla u jednu od boljih zagrebačkih gimnazija, Petu, i što je bila u razredu koji možda nije bio najuzorniji u generaciji, ali je sigurno bio najnestašniji.

– Puno smo markirali, ali kad se danas pogleda, na godišnjici mature recimo, sve je puno uspješnih liječnika, pravnika, ekonomista, glazbenika, i tu i tamo pokoja novinarka – govori.

Roditelji joj se, na sreću, nikad nisu miješali ni u odabir škole, ni fakulteta, pa tako ni posla. Dosljedno su se jedino miješali u Brankine izlaske, i tu su, smije se, najviše trenirali strogoću. A u novinarstvo je, kaže, upala slučajno.

– Najprije sam bila lektorica u Večernjaku, a onda sam se odvažila napisati recenziju McEwanova “Betonskog vrta” i poslati je u tadašnji tjednik Danas. Nisam mogla vjerovati kad sam nakon dva tjedna ugledala svoj tekst na pola stranice tog tada najuglednijeg jugoslavenskog lista. Bila sam jako ponosna, a danas sam realna: bilo je to ljetno vrijeme, sezona “kiselih krastavaca”, svaki je tekst bio dobrodošao! – govori.

Iz Večernjaka je, priznaje, jedva otišla na HTV. Da Hloverka nije bila uporna, sigurno ne bi promijenila posao. Za razliku od mnogih, Branka ne misli da je televizija u odnosu na pisano novinarstvo napredak u karijeri.

– To što se pojavite u okviru ekrana, ne znači automatski da je okvir vaše profesionalnosti i talenta neupitan. Odgovornost bi trebala biti jednaka i u pisanom i u tv novinarstvu, a čini mi se da je danas nedostaje svugdje, u svim društvenim porama, a najviše je uočljiva u politici i medijima. Novinarstvo se danas jako srozalo i nisu tome isključivo krivi novinari, nego ponajviše vlasnici medija, razne uprave, tzv. menadžment koji zahtijeva tiražu, gledanost i koji od medijskih kuća želi stvoriti korporacije koje isključivo donose novac, a ne pamet – govori.

Na području kulture, ističe, to je posebno dramatično, jer ona se u senzaciji ne može natjecati s politikom, estradom ili sportom, pa je se zato, smatra, ili marginalizira ili ukida.

– Da je Veselko Tenžera živ, a on je moj uzor, glavom bez obzira pobjegao bi iz hrvatskog medijskog prostora. Jer korporacijska represija, kao i ona politička nekad, čovjeku ostavlja malo dostojanstva – govori.

Vjerovala je da neće dugo ostati na HTV-u, jer se nije osjećala dobrodošlom. Ništa osobno, govori, HTV-ovci teško prihvaćaju “uljeze” u svojim redovima. I pred kamerom je osjećala nelagodu, a još je manje sebe željela gledati na ekranu. Ni danas u tome ne uživa, ali sve to ide u rok službe. I napokon, nije mislila da će “Pola ure kulture” imati takav odjek u javnosti. Danas je na to vrlo ponosna, sa svojom ekipom dokazala je da se o kulturi i umjetnosti može govoriti i na drukčiji način.

Kako komercijalne televizije u svom programu nemaju kulturu, poziva za transfer nije bilo, ali prije desetak godina, uz doista impresivne uvjete, ponuđen joj je prelazak u jedan tjednik. Dvoumila se kratko, a onda, kao i jedan lik iz Novakovih “Mirisa, zlata i tamjana” zaključila:

– Svaka stvar postane dobra kad se zaboravi početak. I tako sam odlučila zaboraviti početak na HTV-u koji mi je bio težak i ostati gdje jesam. I nisam požalila, jer televizija kao medij vrlo je zanimljiva, a kad bih danas mijenjala posao, radije bih otišla saditi kupus, nego raditi u drugu medijsku kuću – kaže.