Branko Đurić Đuro: Nisam još odrastao i ne mislim

U žiriju ste fascinantnog showa “Superljudi”. Čini se da zaista uživate i uživljavate se u situaciju svakog kandidata, što vas je do sada najviše iznenadilo? Koja vještina, kandidat?

Bilo je mnogo zaista nevjerojatnih talenata koji su me fascinirali i ne mogu sakriti svoj užitak u praćenju showa, posebno kada se dogodi nešto što nas sve ostavi bez daha. Ne smijem kao član žirija govoriti o tome tko me je najviše oduševio, pa ću vam to reći nakon finalne emisije.

Tko su to za vas superljudi i koje ste sve superljude tijekom života susretali?

Za mene su superljudi oni koji su pažljivi prema slabijima i poštuju tuđe stavove, mišljenje, različitosti i usmjerenja. Mnogo je vještina koje se mogu svladati vježbom, ali ne može se naučiti da budeš dobar čovjek. Zato i kod naših superljudi, osim njihovih vještina, cijenim karakter i dobrodušnost.

Imate li vi neki talent, vještinu, za koju javnost ne zna a na koju ste ponosni?

Znam letjeti.

A ima li neka vještina ili moć koju biste zaista željeli imati i zašto?

Volio bih da mogu ostati miran na sve gluposti i ludilo koji se događaju oko nas u posljednje vrijeme. Ljudska glupost i ograničenost brzo me iznerviraju i dobro bi mi došla vještina koja bi to nekako ublažila.

Ovo nije prvi put da ste član žirija nekog showa. Što za vas znači angažman u kojem morate ocjenjivati ljude ili donijeti odluku o njihovoj sudbini?

Ma sve su to ipak zabavne emisije i, srećom, ne donosim ja odluke koje bi mogle utjecati na nečiji život. Ne bih nikada prihvatio takvu ulogu ako bih znao da svojom odlukom mogu na bilo koji način promijeniti nekome život. Cilj je samo zabava i ništa više.

Kako sada razmišljate o showu “Tvoje lice zvuči poznato”, u kojem ste bili član žirija? Pratite li i dalje show?

Ne gledam baš često televiziju. Slobodno vrijeme radije trošim na kazalište. Trenutačno na kazalište Luda kuća, koje Rene i ja otvaramo u Zvonimirovoj.

Prisutni ste u gotovo svim sferama zabavne i kulturne scene, od kazališta, serija, filmova, muzike... Nije li to multitalentiranost i u kojem se segmentu osjećate najbolje? Da morate odsad pa do kraja života raditi samo jednu stvar, biste li svirali u bendu, glumili, pisali, producirali...?

Sretan sam što imam mogućnost mijenjati svoje zanimanje. Ipak su to sve srodni poslovi i nije se teško prebacivati s jednoga na drugi. Volim to što radim i jako sam sretan što mogu živjeti od nečega što stvarno volim raditi i što me beskrajno zabavlja. Ako bih morao birati samo nešto od toga, izabrao bih glazbu ili možda pisanje... glumu, režiju, ha-ha.

U Hrvatskoj se i dalje repriziraju epizode serije “Naša mala klinika”. Svojedobno se šuškalo kako ćete snimati nove epizode, je li ta priča još aktualna?

Da, stalno smo u nekim dogovorima oko toga. Sigurno to neće biti ista serija, ali mislimo oživjeti neke likove u novom prostoru. To je sve što vam trenutačno smijem reći.

Svi kažu kako je komedija jako teška forma. Rode li se glumci s talentom za humor i komediju ili je to nešto što se brusi godinama? Kako je u vašem slučaju?

Ne dijelim glumu na komediju i tragediju. Pristup je uvijek isti. Najveća pogreška koju glumac može napraviti jest igrati komediju tako da je svjestan toga i da mu je jedini cilj ta obaveza da nekoga nasmije. Što se glumačkog talenta tiče, opet je ista stvar: talentiran si – ili nisi – za glumu općenito, a s vremenom se iskristalizira što ti više leži.

Upoznali ste mnogo velikih glumačkih imena. Tko je na vas ostavio najjači dojam? Niste krili da vam je najbolji hrvatski glumac Rene Bitorajac?

Mnogo je kolega koji me oduševljavaju i sretan sam što sam imao priliku raditi s mnogima od njih. Užitak je raditi s boljima od sebe, jedino tako čovjek može napredovati u svom poslu. Rene je svakako jedan od glumaca koji su me najviše oduševili i inspirirali, s njim uživam raditi i družiti se. Njegov raskošan talent i brzina reakcije uvijek me iznova oduševe.

Kako punite baterije i opuštate se? Pročitala sam da meditirate?

Da, dosta meditiram. Radim transcendentalnu meditaciju svaki dan, ali imam i druge načine kojima se opuštam i kojima punim svoje baterije. Jedan je od njih druženje s pozitivnim ljudima i vrijeme provedeno s obitelji.

Opterećujete li se godinama? Kakav je Đuro bio s 20, a kakav je s 50 godina?

Izvana sam se sigurno dosta promijenio, ali vjerujte da je ovdje unutra još uvijek isto onako blesavo kao kad sam imao 20 godina. Nisam još odrastao i ne mislim. Nerviraju me ljudi koji sami sebe doživljavaju previše ozbiljno.

Jeste li u mladosti bili ambiciozni ili je sve bilo stvar predanog rada i sreće?

Nikad nisam bio pretjerano ambiciozan. Moja je jedina ambicija bila – i ostala – da se dobro zabavljam i da mogu od toga živjeti. Za sada mi to još uvijek polazi za rukom.

Kojim ste se principom vodili u odgoju djece?

Trudim se da budu samouvjereni, ali da u isto vrijeme poštuju druge. Teško je balansirati između te dvije osobine. Volio bih da su sretni i da uživaju čineći druge sretnima.

A kojim se principom vodite u dugogodišnjem braku sa suprugom Tanjom?

U braku je jedini “princip” ljubav.