Kino Europa preksinoć je pucao po šavovima; stolca ni za lijek, jedva je jedna nađena za zvijezdu večeri, legendarnu Mariju Braut, čija je biografija tema filma “Marija hoda tiho” redatelja Marka Stanića i Denisa Lepura.
- Mislila sam, bit će prazno, možda pedesetak ljudi, a ono – krcato! - kaže fotografkinja dan poslije premijere. Ovako se osvrće na dokumentarac:
- To nije vedar film, ima sumornu notu baš kao i moj život; ničim se više ne da popraviti, kaj je tu je.
“Bit će moj!”
Što je stalo u 43 minute filmske vrpce od dugih 80 godina Marijina prebogata života u autorskoj interpretaciji scenaristice Paule Bobanović? Iako mislimo da o toj zagrebačkoj umjetničkoj ikoni sve znamo, zahvaljujući nesustezanju protagonistice poniremo u njezinu privatnost do mnogih detalja. Za Braut je jedno od najljepših razdoblja vrijeme kad je plesala i pjevala u Ladu, ali i sudbonosno. U Ladu je naime prvi put ugledala Seada Saračevića, poznatog novinara, i u sebi odlučila da će biti njezin. Brak, u kojem je rođeno dvoje djece, trajao je međutim jedva nekoliko godina. Obitelj se raspala na bolan način, Marija je napustila i muža – koji ju je varao s drugim ženama, kaže ona – i djecu. Izabrala je samoću, a dojmljiv je razgovor između nje i kćeri Ranke o trenutku rastanka. Sve četvero pakiralo je majčine stvari dok je pred kućom čekao taksi koji će ih zauvijek razdvojiti i udaljiti. No, svatko je Marijino napuštanje malodobnog sina i kćeri vidio drugačije, a promatraču je jasno da su na emotivnom planu svi izgubili.
Sinovljeva smrt
Marija se osvrće i na tragičnu smrt sina Bojana:
- Draže bi mi bilo da je otplovio predoziran, nego iscipelaren i izubijan do smrti od 'prijatelja', budućeg liječnika, kasnije osuđenog na sedam godina zatvora. Njemu je zabranjen pristup medicini, ali on je danas slobodan čovjek - kaže.
Po prirodi poziva Marija je kroz život srela mnoge poznate ljude. Izdvojila je susret s Elizabeth Taylor i Richardom Burtonom na snimanju “Sutjeske”, gdje je bila službena fotografkinja. Opčinile su je glumičine ljubičaste oči “u koje su svi zurili, pa i ja”, a Burton s bocom votke. Sjedili su dok je nisu ispraznili do dna. Film se umjetnošću autorice s dvjestotinjak izložbi iza sebe bavi na samom kraju. U duhu toga je i njezin komentar:
- Ja odoh, fotografije ostaju.