književna preporuka miljenka jergovića

Brojni ne znaju ovu informaciju o poznatom glazbeniku, a o tome postoje razne teorije

Foto: Promo
Foto: Promo
Foto: Promo
Foto: Privatna arhiva
Foto: Privatna arhiva
Foto: Privatna arhiva
26.09.2024.
u 23:15
U nekom intervjuu autor Zoran Predin kaže da u romanima piše o onome o čemu u ova politički korektna doba ne smije pjevati. Može biti da mu se stvarno čini da je tako, a može biti i da se opet poslužio ironijom, svojim najjačim socijalnim oružjem.
Pogledaj originalni članak

O tome kako je i zašto usred vrlo uspješne i raznorodne muzičarske karijere Zoran Predin otpočeo s pisanjem kratkih priča pa romana, postojat će razne teorije. U nekom intervjuu autor kaže da u romanima piše o onome o čemu u ova politički korektna doba ne smije pjevati. Može biti da mu se stvarno čini da je tako, a može biti i da se opet poslužio ironijom, svojim najjačim socijalnim oružjem.

Ali lako je, recimo, primijetiti da pjesme s prvih albuma Lačnog Franza, možda zaključno s trećim, "Ne mi dihat za ovratnik", temom, sadržajem i načinom danas podsjećaju na zametke Predinovih romana. U ono vrijeme je, suprotno glavnim tokovima onodobnog novovalnog i punk rock pjesništva, pa čak i svih tih domaćih šansonijerskih i kantautorskih škola, uz koje će ga također kasnije spominjati, Zoran Predin bio je pjesnik bogatih i bujnih alegorija. A usto, kroz te je svoje alegorije vazda pripovijedao priče. I onda smo, uz rijetke izuzetke, kakav je, recimo, bila pjesma "Lačni Franz", ili kakva je bila alternativna generacijska himna "Praslovan", dobivali priče koje su bivale dvaput zaključane. Svaku od njih mogao bi danas, kada bi imao samopouzdanja i vremena, a možda i marljivosti, pretvoriti u roman. Ti romani pripadali bi nepogrešivo istom nizu s "Mongolskim pjegama" i "Bezgrešnom", kao što je i "Bezgrešnu" i "Mongolske pjege" moguće pretvoriti u dvije nove, ali onodobne pjesme Lačnog Franza.

VEZANI ČLANCI:

"Bezgrešnu" bismo mogli predstaviti kao štajersku i slovensku varijantu latinoameričkih romanesknih prikaza stvarnih i imaginarnih diktatora i diktatura. Istina, nije u toj Predinovoj zamišljenoj i neimenovanoj karantanijskoj kneževini krvi, mraka i sadizma kao u Marquezovoj "Jeseni patrijarha", niti operne raskoši i pompe Asturiasova "Gospodina predsjednika". Svijet koji Predin stvara i opisuje mnogo je manji. Taj svijet je uskogrud i tjeskoban, bajkovit i alegoričan upravo poput ranoga Lačnog Franza. Samo što čitatelj nikada ne može biti siguran što je u toj alegoriji stvarno, tojest što ima svoje razrješenje i protuuzor u nekoj našoj bliskoj okolini, a što je igra iz autorove mašte ili lažni signal, kojim se alegorija nanovo zaključava. Diktatura koja se u "Bezgrešnoj" uspostavlja je, naravno, katolička, jer kakva bi mogla biti diktatura u imaginaciji našeg svijeta, ali prevarit će se onaj tko iz ovog podatka bude izvlačio preuranjene zaključke. To da je diktatura o kojoj Predin piše katolička može poslužiti kao motiv samo ovdašnjim vjerskim fundamentalistima, koji ionako ništa ne čitaju, pa tako neće ni ovaj roman...

Kako je trajno više onih koji su nekad u životu slušali Lačnog Franza, ili su još prije četrdesetak godina posvećenički pohodili njegove koncerte, nego takvih koji danas čitaju Predinove knjige, često se dogodi da me netko upita kakav je on kao prozni pisac. Pitanje je iritantno, zrelo za šamar - naravno verbalni, ne i fizički! - ali gdje bi čovjek završio kad bi se u ova mutna i otupjela doba razmahivao šamarima? Stoga svaki put spremno odgovaram da je Predin dobar pisac, da priče i romane piše taman onako kako je pisao i pjesme, i da se, zapravo, ne mogu sjetiti drugog šansonijera, muzičara, kantautora koji se odmetnuo u prozaista, kakvih je u povijesti kulture našega vijeka doista mnogo, čija bi prozna gesta, stil i način bili toliko nalik njegovim pjesmama. Između Predina pjesnika i prozaista razlike, zapravo, i nema; ili je, ipak, razlika jedna: dok je kao songwriter naučio pisati i namjenske pjesme, one čija će se vrijednost ostvarivati isključivo s gitarom i pred publikom, kao prozaist još uvijek je savršeno nevin i nedužan. Ono što bi, međutim, moglo zasmetati nekome od onih koji pitaju umjesto da čitaju, i čime bi ih pisac, ni kriv ni dužan, mogao razočarati jest što u romanu nema ritam sekcije ni gitare. Nema Otta Rimelea, mikrofona, zvučnika i pojačala. Ali naprosto, to je "nedostatak" književnosti u odnosu na muziku. I to je, možda, falinga starosti u odnosu na mladost. Starost je za duhom povlaštene vrijeme čitanja, premda je malo vjerojatno da bi u starosti mogli čitati oni koji nisu čitali u mladosti... U svakom slučaju, čitajte "Bezgrešnu", vi koji ste od čitanja...

VIDEO

JAMES GANDOLFINI

Bivša supruga je pomahnitala nakon razvoda! Nabrajala starlete s kojima ju je varao i seksualne devijacije u kojima je uživao

Sit javnog pranja prljava obiteljskog rublja, Gandolfini je samo kratko komentirao da u njenim navodima nema istine te da su braku presudili psihički problemi s kojima se odbijala suočiti. Ljubavnu sreću pronašao je u zagrljaju bivše manekenke Deborah Lin. Vjenčali su se u ljeto 2008. u njezinu rodnom Honoluluu, a kum im je bio glumčev sin. Nakon što su postali ponosni roditelji djevojčice Liliane Ruth, činilo se kako su se Gandolfiniju sve kockice posložile. Sudbina je, međutim, za njega imala drukčiji plan.

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 1

VA
VanjaPlank
23:28 26.09.2024.

Ja znam recimo da je pijan na košarkaškoj utakmici ušao u teren i udario suca šakom.