Smrt Akija Rahimovskog pred godinu dana stavila je Parni valjak u najtežu moguću poziciju. Sastav koji je desetljećima podizao i prestizao profesionalne standarde na domaćoj sceni, odjednom se našao bez čovjeka koji je, uz Husa, bio simbol i zaštitini znak benda. Nakon mjeseci razmišljanja o mogućim scenarijima, pa i razlazu Valjka, Hus je s novom pjesmom "Moja glava, moja pravila" prelomio situaciju, a Parni valjak sa novim pjevačem Igorom Drvenkarom kreće ponovo. Prvo u klubove, a onda dalje, ne baš ispočetka, ali zamalo kao novi bend. Što se sve događalo s Valjkom i oko njega u intervjuu detaljno pojašnjava vođa Parnog valjka Husein Hasanefendić Hus.
Kad smo pričali prije nekoliko mjeseci o nastavku karijere Parnog valjka, rekli ste da nema šanse da Parni valjak nastavi dalje ako se neće raditi o novim pjesmama. Evo, sad ste objavili novu pjesmu "Moja glava, moja pravila". Navodno imate nekoliko novih pjesama, je li istina da je nekoliko pjevača odvojeno snimalo s bendom i možete li konkretnije pojasniti kako je Igor Drvenkar ušao u cijelu priču?
Mislim da je bitno reći da smo mi sad zapravo novi bend, na neki način. Imamo veliko nasljeđe, veliki prošli katalog, ali doživljavamo ovo kao jednu novu avanturu, kao novi početak. Kad krenemo svirati, ići ćemo u klubove, idemo se kaliti. Mislim da je bitno i da sada, kad otvaramo novo poglavlje, da dajemo nove pjesme, ali ne previše odjednom. Toliko je živih Valjkovih pjesama da moramo ispoštivati i želju publike da čuje neke svoje favorite. Trenutno paralelno radimo i nove i stare pjesme, uvježbavamo repertoar. Nadam se da će do kraja godine možda i novi album, ali u svakom slučaju u nekom trenutku ide i novi singl, kako to pravila
nalažu. Bilo je raznih kombinacija i pokušaja, ali kad je Igor došao na prvu probu jednostavno je kliknuo, desio se neki sound, jednostavno se uklopio sa svojom energijom i glasom. Dobio je pjesme da pripremi, nevjerojatan je radnik i iz probe u probu sve je bolji. Mi smo već bili na pragu da možda imamo dvojicu ili trojicu gostujućih pjevača, da nastupamo kao Valjak i prijatelji, jer svirati se mora. Šta da radimo drugo? Ali u Igoru smo našli čovjeka s kojim krećemo u tu novu avanturu. Moram reći, Akija nikad nitko neće zamijeniti, niti je tendencija njega zamijeniti. Aki je bio takav kakav je bio, unikatan. No, on se sigurno ne može vratiti, a mi sigurno moramo raditi, inače ćemo mu se pridružiti vrlo brzo. Tako da, krećemo kao novi bend. Možda ćemo ove godine i Arenu svirati, a možda nećemo nikad više. Ali smo spremni na to, jer nama je bitno svirati. Možda ćemo biti bend koji ima dobačaj Tvornice, ja sam totalno cool sa tim, ali vjerujem da imamo veći potencijal
(smijeh).
Je li kocert #Dovoljno je reći Aki" bio taj trenutak u kojem ste prelomili da trebate nastaviti?
Ne ne ne, nismo mi imali nikakav plan. Kad smo radili koncert "Dovoljno je reći Aki". Jednostavno smo se htjeli svi okupiti, i pokojni Massimo, za kog mi je teško reći da ga više nema, i Gibo i mnogi drugi. Pozvani su i neki mladi, bio je i Dino Jelusić. Ali tek nakon idućeg, pulskog koncerta, smo zapravo krenuli isprobavati i razmišljati kako i kamo dalje.
Jeste li snimali s nekim od tih pjevača?
Da, jesmo, radili smo snimke. Ali nije bila poanta samo te jedne pjesme koja se isprobavala. Probali smo s mnogima, da sad sve ne nabrajam, nije bitno. Svi su bili sjajni, zaista. Kikiju želim sve najbolje, ali nije nam bio izbor, jer nam je to bilo nekako preočito. On ima tu boju glasa koja jako podsjeća na Akija i nadam se da će napraviti karijeru i želimo mu sve najbolje. Ali nije nam bila ta ideja da uzmemo sina, nekako mi je to bilo jeftino čak i u ideji. Međutim, svatko od pjevača nosi neki štih za koji smo, kad smo svirali na probama, mislili da gubimo identitet i da se ti vokali ne uklapaju najbolje, jer mi imamo vrlo čvrst rukopis. Recimo, u nekom trenutku su neki naši prijatelji testirali novu pjesmu “Moja glava, moja pravila”, puštajući je u svom krugu bez pojašnjenja o čemu je riječ i mnogi su rekli “Pa ovo je novi Valjak”. Mislim, ili si umišljam, da bend ima svoj prepoznatljivi rukopis, izgradili smo se s vremenom. I zapravo nam je trebao vokal koji bi ušao u to kao neki prirodni spoj sa nama.
Kako je Igor Drvenkar ušao u to?
Nisam znao za Igora kad smo radili te koncerte za Akija, inače bi ga zvali. On je sjajan, a tada nam je prošao ispod radara. Još je možda razumljivo za Zagreb, ali za Pulu je bio malo drugačiji casting, da tako kažem, i zvali bi ga, ali nismo znali za njega. Bero (klavijaturist Valjka Berislav Blažević, op.a.) je došao do njega na neku preporuku i onda je dogovorio probu. Igor je došao na probu doslovno nakon preboljene korone, tjedan dana prije bio je u izolaciji i dobro je zazvučao,iako je bio u lošoj formi, ajmo tako reći, i nije bio pripremljen. Znao je on puno pjesama, ali jedno je znati pjesme, a druga stvar je to s bendom odsvirati uživo. Ali nekako smo osjetili da bi on mogao biti taj, i počeli smo malo s njim vježbati. To je zapravo došlo u trenutku očaja, kad smo razmišljali da nam je možda rješenje da sviramo s više pjevača kao "Valjak i prijatelji", ali čak i da zaustavimo priču. Bili smo vrlo blizu toga da zaključimo sve, jer ne želimo ići ispod nekog našeg zamišljenog nivoa, i tada se pojavio Igor. Nadam se da je to bio prst sudbine. On apsolutno napreduje iz probe u probu, izazov je to, ja mu se divim. Mnogi su izrazili strah od preuzimanja te odgovornosti, i on je svjestan da
će sad biti u fokusu, da će ljudi krenuti uspoređivati, što nije pošteno, jer Igor treba biti svoj.
U vrijeme lockdowna snimili ste nekoliko pjesama koje ste i otpjevali, a i ranije si na albumima Valjka imali par takvih pjesama. Jeste li ikada razmišljali o kantautorskom solo albumu?
Ma ne, nije to s nikakvom ambicijom rađeno, to je korona kriva. Bio sam tu u izolaciji i šta raditi?
Dobro, ali puno albuma je tako nastalo?
A gle, sve ove pjesme Valjka prvo ja sam otpjevam, ali te dvije sam baš radio iz čiste dosade, bez neke
ambicije. Ima pjesama koje su se nataložile, koje niti ne nudim bendu, jer su privatne, neki odmaci. Tko zna,
možda nešto snimim, možda ne, ne mogu sad to tvrditi, možda ću se za godinu dana opet naći u nekoj situaciji da mi bude gušt solo raditi. Sad sam skoncentriran na period Valjka koji je ispred nas i koji će biti vrlo borben, to mi je apsolutni prioritet, samo o tome razmišljam.
Namjeravate li sada zaista krenuti kroz klubove?
Da, plan je prvo tih nekoliko klubova odsvirati. Klubove smo i ranije znali odsvirati uz velike koncerte. Znali smo otići u manje prostore, jer je krvotok rokenrola klupska scena, tu se svi kale, tu se peče zanat, jer tu se ne možeš sakriti iza velike produkcije i velikih ekrana. Mislim da je to jako bitno za bendove da ne zaborave kako se svira u klubovima. Osim toga, mi sad sami sebe doživljavamo kao novi bend, naravno da smo mi prekaljeni bend, ali s Igorom u postavi mislim da je dobro malo se tesati u manjim prostorima.
Imate li već plan turneje ili nekih prostora u kojima ćete svirati, kad namjeravate početi?
Za sada još ne idemo tako daleko, odlučili smo tih nekoliko klupskih koncerata, mislim da će biti i nekoliko festivala, pa ćemo vidjeti. Moramo raditi i na novom albumu, na novim pjesmama, moramo graditi tu novu karijeru otpočetka. Iako, moram reći, bukirali smo Arenu Zagreb za 29.11. 2025., ali to će biti proslava 50 godina benda, a do tada će se još svašta dešavati. Kucam u drvo da to dočekamo.
Koliko vam je drago da ove godine imate sedam nominacija za Porine, od kojih su pet za koncert "Dovoljno je reći Aki", a dvije za reizdanja albuma "Buđenje" i "Vrijeme ljubavi"?
Drago mi je, naravno. Jedva sam čekao reizdanje albuma "Buđenje" na vinilu, objektivno to je vrlo jak album, tamo je i "Ljubavna" i "Sve još miriše na nju" i "Dođi" i "Ivana". To je zaista moćan album, bila je ona ratna pauza, pa se valjda tada nakupilo puno toga u meni i nastale su te pjesme. Budimo realni, dobar dio ovih nominacija je i zbog same činjenice da je Aki umro, pa je ta ekspozicija puno veća, ali objektivno zaista smatram da koncert "Dovoljno je reći Aki" zaslužuje nominacije, jer je bio sjajan. I tuga i veselje u isto vrijeme, nakon uvoda gdje smo svirali s Akijevim glasom "Za malo nježnosti", otvarao sam koncert sa "Zastavama" koje sam pjevao. Ej, odjednom ja pjevam pred 20 tisuća ljudi? Ali mislim da je to bila dobra poruka, jer ta Zvečka i taj moment koji se u "Zastavama" spominje, "svak sa svojeg oblaka", osjećao sam da bi bilo u redu da ja to otpjevam. Koncert je bio sjajan i zapravo mi je bilo izuzetno drago kako su svi vrlo rado ne samo odgovarali na pozive, nego su i zvali da bi htjeli sudjelovati. To je taj neki kolegijalni moment za kojim toliko patim. Jer u ono vrijeme Zvečke bilo je pet, šest vježbaona u gradu gdje su bendovi imali priliku pošteno raditi i družiti se, i taj moment je svima koristio. Kasnije sam nekao dobio dojam da se kolegijalnost izgubila, pa mi je taj koncert za Akija bio neki podsjetnik da smo svi na istoj strani. Možda govorimo različitim glazbenim
jezicima, ali svi smo zapravo na istoj strani.
Uglavnom, kad sve zbrojiš moglo bi se reći da je publika bila unisona na strani toga da Parni valjak nastavi dalje?
Gledajte, mi imamo neku statistiku. Dobili smo za prošlu godinu diskografsku nagradu kao najizvođenije ime u regiji. Ranije smo imali i najprodavanije albume u regiji, svašta smo mi dobijali i činjenica je da imamo veliki katalog pjesama koji je u eteru. Naravno da mi je drago zbog toga. U krajnjoj liniji to je dokaz da to ima vrijednost velikom broju ljudi. Šta da ti kažem, evo tu na zidu imam priznanje Eventima za najveći broj prodanih ulaznica, kad smo radili koncert "2 u 1". Treći smo po popisu prodanih ulaznica za prošlu godinu sa samo jednim koncertom u Areni Zagreb. Veseli to čovjeka, ali moram priznati to je nešto što dolazi usput. Naravno da ti priznanje znači, ali ono što autori, i izvođači ili bendovi najviše cijenimo, to je direktni feedback publike, kad objaviš pjesmu pa dobiješ masovni odaziv da im to nešto znači, ili kad dolaze na koncerte u velikim brojevima, to je neka potvrda da radiš na dobar način. I to nam je najvažnije. U ovom novom poglavlju Parnog valjka se ne zanosimo, mi imamo status kakav imamo, ali smo sami sebe natjerali u glavama da se spustimo i kažemo si "počinjemo ponovo". A dokle ćemo dobaciti, vidjet ćemo.
bez Akija nema smisla