"Molim vas, ostanite vjerni svom pozivu, ne dajte da vas ometaju oni koji možda žele ograničiti vašu slobodu izražavanja ili vam limitirati imaginaciju”, rekla je Camilla, kraljica supruga, u četvrtak 23. veljače na prijemu u Clarence Houseu u povodu druge godišnjice svog online čitateljskog kluba.
Književna publika u dvorani njezine je riječi dočekala oduševljeno i s uzvicima odobravanja jer je bilo jasno da se Camilla uključuje u važnu javnu raspravu koju je nekoliko dana ranije pokrenuo izdavač Puffin, dječji ogranak korporacije Pengiun, obavijestivši javnost da objavljuje nova izdanja popularnih knjiga Roalda Dahla, ali nakon intervencija “osjetljivih čitatelja”, koji su knjige prepravili na način da bi izdavač bio siguran da "svi danas mogu nastaviti uživati”.
Izdavač je, naime, u suradnji s The Roald Dahl Story Company, koju je prošle godine od nasljednika otkupio Netflix, i s kolektivom koji se naziva Inclusive Minds, a koji radi na “uključivanju i pristupačnosti dječje književnosti”, objavio knjige tog klasika dječje književnosti s neviđenom količinom izmjena, brisanja riječi i upisivanja novih odlomaka, što je toliko prevršilo mjeru da je izazvalo opću konsternaciju. Naime, iz temelja je promijenjen i sam smisao Dahlova književnog teksta.
Reagirao je i premijer Rishi Sunak koji je preko glasnogovornika poručio da ne bi trebalo petljati s riječima, posluživši se pritom jednom Dahlovom igrom riječi po kojima je on poznat.
Salman Rushdie tvitao je da Roald Dahl nije bio anđeo, ali da je riječ o brutalnoj cenzuri i da bi se izdavač i nositelj autorskih prava trebali sramiti.
U međuvremenu je izašao nepregledni niz izjava i novinskih komentara širom svijeta, sve do New York Timesa, među kojim ima i onih koji podržavaju intervencije, i nekoliko glasova koji kažu da se književna djela ne mogu mijenjati, ali da se mogu prestati objavljivati te se okrenuti suvremenim politički korektnim djelima. No, čini se da to u slučaju ovoga pisca naprosto nije opcija.
Roalda Dahla smatra se jednim od najvećih pripovjedača za djecu u 20. stoljeću, procjenjuje se da su njegove knjige prodane u više od 300 milijuna primjeraka i prevedene na više od 50 jezika, Forbes ga je 2021. stavio na 16. mjesto liste mrtvih osoba s najvećom zaradom, što je jednim dijelom zasnovano i na slavnim ekranizacijama njegovih djela, ali sigurno još i više na nesentimentalnom, sablasnom, često mračno komičnom raspoloženju, u kojem se javljaju zli odrasli neprijatelji dječjih likova, a i zli dječji likovi kao neprijatelji dobrih dječjih likova. Dahl je razbio tradicionalni žanrovski, ideološki i emocionalni okvir onoga što se prethodno smatralo dječjom književnošću. Čini se da ga prepravljivači, cenzori i komesari političke korektnosti upravo pokušavaju vratiti onome prema čemu je pisac osjećao toliki otpor.
Hrvatska kultura ima veliku sreću što je jedan od najpopularnijih Dahlovih romana, “Charlie i tvornica čokolade”, preveo Luko Paljetak, jer su u taj roman inkorporirane i pjesme, koje su se u vrijeme nastanka te knjige smatrale didaktičkim, a danas bi se prije nazvale rugalicama. Luko Paljetak, osim što je veliki prevoditelj, majstor je rime i metrike, majstor jezika u svim njegovim potencijalima, pa je tako i majstor ruganja. On je hrvatskog Roalda Dahla uzdigao do vrlo visokih književnih i pjesničkih razina. A i sve ovo o čemu ovih dana bruje novine anglofonog područja, i što je proglašeno nepoželjnim, može se čitati u svoj raskoši Paljetkova jezika. Nakon prvog izdanja tog prijevoda 1990, izdavač Znanje ga je objavilo u najmanje devet izdanja, uglavnom s ilustracijama Quntina Blakea.
U središtu te priče je dječak Charlie Bucket i njegova jako siromašna obitelj, koja uključuje dva para baka i djedova, te svojevrsna lutrija koju pokrene tajanstveni vlasnik tvornice čokolade Willy Wonka. U priči se pojavljuju još četiri dječja lika sa svojim roditeljima koji utjelovljuju neke ljudske mane, pa evo kako zvuči opis jednoga od dječaka koji se prevarom domogne ulaznice u tvornicu:
“Na slici je bio devetogodišnji dječak, strahovito debeo tako da je izgledao kao da ga je napumpala snažna pumpa. Velike mlohave naslage sala stršile su sa svake strane njegova tijela, a lice mu je bilo nalik na kuglu od tijesta sa dva mala pohlepna, kao ribiz crna oka, koja su iz nje škiljila u svijet.”
U cenzuriranoj engleskoj verziji nastradao je ovaj opis, ali i debljina u opisu prodavača slatkiša koji je Charlieju prodao čokoladu sa zlatnom karticom i koji je izrazito pozitivan lik koji je dječaka zaštitio od pohlepnih sugrađana koji su ga pokušavali prevariti.
Uz riječ debeo, iz svih je knjiga nestao i pridjev ružan, a bez kojeg je Dahlov stil naprosto nezamisliv, jer njegova magija kojom privlači dječju imaginaciju je estetika ružnog.
Što se dogodilo s kaznama za pohlepu i ostale oblike neprihvatljivog ponašanja s kojima su se susreli posjetitelji tvornice čokolada, pa bili usisani u cijevi, ispljunuti među otpatke, istanjeni u stroju za istezanje žvakaćih guma… bit će sigurno predmet mnogih paralelnih čitanja i zabave među odraslim čitateljima jer je nakon bure koja se pojavila u javnosti izdavač brzo objavio i da izvorna djela ostaju u tisku pod egidom Penguin te da će svi moći birati koju verziju žele priuštiti svojoj djeci, izvornu ili onu prerađena za današnje vrijeme. Naravno, to ne bi smjelo biti arbitrarno pitanje, jer je ovakvo prerađivanje izraz nasilja nad književnošću. Ali i nasilja nad djecom i dječjim svijetom. Prerađeni Charlie osim što je nesuvisao i književno nezgrapan, nejasnom ostavlja samu temu Dahlovog romana. Taj roman, naime, govori o siromaštvu i gladi. Pisac se služi pretjerivanjima i politički nekorektnim izrazima, te hiperbolama, takav jezik istovremeno pripada svijetu siromašnih i svijetu djetinjstva. Pomoću njega priča prelazi u nešto što je mašta, fantazija, fikcija o sreći. Cenzurom će sve ovo biti uništeno pa je, zapravo, nejasno što će biti tema tako prerađenog romana, o čemu će ta knjiga govoriti.
Roald Dahl rodio se 1916. godine u Walesu. Roditelji su mu bili norveški imigranti, dobrostojeći, a on je djetinjstvo velikim dijelom provodio kod bake i djeda u Oslu. Prvi jezik mu je bio norveški. Kad je imao četiri godine umrla je jedna od tri njegove starije sestre u dobi od sedam godina od upale slijepog crijeva, a nekoliko tjedana kasnije i otac od upale pluća. Majka ga je po očevoj želji poslala u englesku školu Cathedral School Llandaff, no tamo ga je direktor škole, sa četvoricom kolega, premlatio jer su stavili miša u teglu sa slatkišima u jednoj slastičarnici. To će kasnije ući u književnost u romanu “Matilda”. Nakon toga majka ga je premjestila u St. Peter's Boarding School, a kasnije je pohađao privatnu školu Repton u kojoj se susreo s okrutnošću onoga što se danas naziva vršnjačko nasilje. "Cijelog svog školskog života bio sam užasnut činjenicom da je učiteljima i starijim dječacima bilo dopušteno doslovno ranjavati druge dječake, i to ponekad prilično teško... Nisam mogao prijeći preko toga. Nikad to nisam prebolio”, pisao je poslije u autobiografskim knjigama.
Nakon traumatičnog školovanja nije želio na koledž već se zaposlio u kompaniji Shell Oil u Tanzaniji, a 1939. pridružio se RAF-u u Keniji. Kao pilot letio je za vrijeme Drugog svjetskog rata nad Sredozemljem. Pad aviona u blizini Aleksandrije jedva je preživio, jedno vrijeme je izgubio i vid. Oporavio se nakon šest mjeseci i prešao u Washington gdje je počeo pisati, prvo kratke priče koje je objavljivao u časopisima. Godine 1953. vjenčao se s glumicom Patricijom Neal, koja je 1963. dobila Oscara za ulogu u filmu “Hud”. Dobili su petoro djece, a jedna kći im je umrla od malih boginja. U trudnoći s petim djetetom, 1965., Patricia je imala moždani udar i Dal je preuzeo brigu o kućanstvu i djeci te se posvetio terapijama za njen oporavak. Tako je svake večeri počeo izmišljati djeci priče pred spavanje, a one su poslužile kao osnova njegovog stvaralaštva za djecu.
Prvu dječju priču objavio je 1943, a nakon toga je objavljivao priče za odrasle po časopisima, i tri puta dobio nagradu Edgar Allan Poe. Roald i Patricia su se rastali nakon trideset godina braka, a ona je doživjela duboku starost. On je zadnjih sedam godina, do smrti 1990. živio s drugom suprugom Felicity Crosland, filmskom producenticom koja je producirala film “Matilda” 1996. te bila izvršna producentica “Charliea i tvornice čokolade” iz 2005., slavne ekranizacije u kojoj Willyja Wonku glumi Johnny Depp.
Uz “Matildu” i “Charlieja” najpoznatija njegova djela su prvi roman “Gremlini” koji je pisao za Walta Disneyja te iz kojeg je nastao prvi slavni film, potom “James i divovska breskva”, “Čarobni prst”, “Charlie i veliko stakleno dizalo”, “BFG”, “Fantastični gospodin Fox”, “Šašavci” i “Vještice”.
Prema mnogim njegovim knjigama snimljeni su hit-filmovi, a u Londonu se, na West Endu, već godinama izvodi mjuzikl “Matilda”. Pisao je i scenarije, između ostalog i za popularni film “Samo dvaput se živi” iz serijala o Jamesu Bondu.
Uskoro če princ tražiti dečka a ne Trnoružicu