Četiri rasprodane Arene samo su santa leda estradnog narodnjačkog Titanika koji i kod nas postoji i nikako da potone

Od svih problema s kojima smo se susretali zadnjih godina, potresa, pandemije, obnove, inflacije, superćelija i oluja, čini se da samo jedan problem može više mobilizirati Hrvate da se ujedine u rješavanju nepogoda – uspjeh narodnjaka. Kad bi ovoliko pažnje, energije i pokušaja dokazivanja da je odlazak na narodnjački koncert, kao i sam koncert, štetna pojava, uložili u racionaliziranje prije spomenutih šteta koje nas prate, pola tih problema bilo bi lakše riješeno. 

No, kao za inat, baš kad nije trebalo, sad se dogodilo još gore: mnogima praktički nepoznata Aleksandra Prijović rasprodala je tri, pa zatim i četvrti nastup u Areni Zagreb i isprovocirala „požar“ reakcija veći od onog u Osijeku. Planule su ulaznice, ali planula je i društvena scena po medijima i mrežama, jer takav uspjeh nije postigao nitko prije nje osim Dina Merlina koji je na sceni „stoljeće“ spram nje. 

Zabezeknuti ljudi zamalo da su se pitali „kako se usudi?“, sasuvši hrpu uvreda na sve koji to „sranje“ idu gledati, kad se zna da to ne valja. Bez obzira što mnogi prije toga nisu čuli niti jednu pjesmu Aleksandre Prijović, kao ni ja, čak nisam ni znao da postoji „snaha Lepe Brene“. Znači, to ide s „koljena na koljeno“, uspjeh se nastavlja i multiplicira, a sve to dovodi do ludila ljude koji pokušavaju proniknuti u razloge i povode da nekima s lakoćom uspijeva ono što drugi ne mogu niti sanjati. 

Ali nije niti bitno koliko to vrijedi ili ne, jer mehanizam masovnog uspjeha sasvim je različit od kvalitete. Što ne znači da je nema, ali to tek treba provjeriti na koncertu. Zanimljiviji je kao fenomen i „znak vremena“ u kojem živimo. Mada, za početak, nije mi jasno, pa nedavno su Gibonni i Prljavo kazalište po dva puta punili Arenu Zagreb, većina najpopularnijih domaćih barem  jednom, uskoro će i Goran Bare i Majke, prije njih Urban & 4 i to bi nas trebalo činiti zadovoljnima. Osim toga mnogi od njih pune i beogradsku Arenu, pa nikad nisam čuo da se netko od ovih dežurnih domaćih dušobrižnika bunio zbog toga. Očito je da domaća glazba ima uspjeha, čemu onda takvo zlurado gledati na uspjeh susjeda koje „ne volimo“ i zgražati se nad njim? 

Još gore im je što se to na razini brojki materijalizira u četiri rasprodane Arene Zagreb, što je samo santa leda estradnog narodnjačkog Titanika koji i kod nas postoji i nikako da potone, te viri iznad površine činjenice da očito postoji čitava podloga „domaćih izdajnika“ i „urota“ koje većina niti ne zna. Jer su njihovi kanali distribucije mimo vodećih medija, a čitav „pokret“, koliko god velik bio,  zapravo je skriven od ovih koji ga se najviše boje. Pa mu stoga ne mogu stati na kraj, ili ga uhvatiti za glavu ili rep, a tako bi to voljeli. 

Za vašu utjehu, oduvijek je bilo tako, i kod nas i u Srbiji, što niti njima nije po volji, mada svi idioti kod nas misle da se u Beogradu isključivo slušaju narodnjaci. Iskreno, više sam ih čuo kod nas u centru Zagreba nego tamo. I u osamdesetima su Miroslav Ilić, Lepa Brena, pogotovo narodnjačko Dugme s Alenom Islamovićem, ili Hanka Paldum s albumima koje je producirao hard-rock „fake news“ Milić Vukašinović Mića iz Vatrenog poljupca i cijela postava novokomponiranih narodnjaka prodavali više ulaznica za koncerte od vaših omiljenih pop i rock imena tog doba. 

Gledao sam (sasvim slučajno, jer to se gledalo) kao mali uživo prvo televizijsko pojavljivanje mlade Lepe Brene i Slatkog greha na televiziji, kad ju je 1982. Minimaks doveo u Nedjeljno popodne beogradske televizije i pomalo se rugao s njom, niti ne shvativši kakav je plamen vječne vatre tada zapalio. Ta buktinja gori i danas, 40 godina kasnije i nemoguće ju je, a i nepotrebno gasiti. Uplelo se u ovoj priči oko Aleksandre Prijović puno elemenata, pa i to da nam je obrazovni sustav zakazao, jer bi djecu kao trebalo izvesti na ispravan put jačim glazbenim odgojem, a ne da hedonistički odlaze na narodnjačke koncerte koji im pričinjavaju nevjerojatno zadovoljstvo. 

Koje sav taj kulturni svijet, koji svakodnevno čita Bacha i sluša Dostojevskog, ne može shvatiti i zgraža se nad njim. Kao što se svaka generacija roditelja zgraža nad onime što im djeca slušaju ili rade. No, problem je što ovo narodnjačko zasljepljenje traje puno generacija i pretvorilo se u stalni postav stvarnog „muzeja iluzija“ koje se nekima ruše. 

Pred desetak godina mi je Sergej Trifunović - današnja persona non Croata - na Jadranskoj obali (još nije imao psa) objašnjavao razliku između studija na beogradskoj i zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. „Vas uče govoriti kako govori Krleža, a nas kako govori ulica“. Slično je i na estradi, ovoj koja se prodaje, što moguće objašnjava zašto nam je sustav zakazao i na polju narodnjaka. Oni govore u ulici, seks i hedonizam, lascivnost - ili spavaća soba, a tamo svi provodimo puno vremena - prisutni su u srpskoj pop-produkciji, pa i kod Aleksandre Prijović, zamotani u autotune vokale i šarene vizuale koji klincima govore da su noge do poda, napumpane usnice i skupi automobili ono za što se trebaju izboriti u životu, a to im se čini kao puno bolji cilj nego raditi osam sati dnevno. Kao i kod hip hopa sa zlatnim lancima i skupim automobilima koji se pretvorio u sličnu komediju, ali nitko kod nas nije bio protiv takvog hip hopa kao protiv narodnjaka. 

No, kad bi zamijenili srpski jezik Prijović i mnogih drugih, navlas ista glazba dočekala bi vas kod nekog imena iz Španjolske ili Južne Amerike, gdje se također sluša takva benigna hedonistička produkcija i teme. Zapravo, slušaju se svugdje. Ali, puno je lakše otrpjeti uspjeh s drugog kontinenta za koji niti ne znamo, nego nekoga tko ti je tu u susjedstvu, a još puni „tvoje“ dvorane. Na sličan način to je kod nas po količini libida isporučenog u pjesmi uspjelo samo Severini koja je otpustila kočnice i skoro nadrapala zvog toga, ali i postigla uspjeh. Dok drugi slični - a domaćih modernih „narodnjaka“ i bofla ima koliko hoćete, pa je laž da ih samo uvozimo - svakodnevno rade „ispod radara“, pa manjim zabavama (ali ipak za nekoliko tisuća ljudi) i na toj razini održavaju plamen banalnosti koje izravna pop glazba traži i generiraju publiku koja potom napuni Arenu Zagreb četiri puta.

Za razliku do toga, domaća estrada tog tipa previše je fina i dražesna, neprovokativna, kulturna i usmjerena strategiji „ni piškiti ni kakiti“, a za golemi uspjeh uvijek se traži skandal povezan s bilom života, ma kako on banalan bio. Upravo zbog toga mnogi narodnjačku subkulturu doživljavaju kao pokret otpora mladih prema pravilima važećeg „austrougarskog“ ukusa i koliko god to izgledalo paradoksalno nečime što poput punka nekada, nervira roditelje i „visoku kulturu“ danas.   

S druge strane, masa uvreda koja se po mrežama i u reakcijama sasula na ljude koji idu na koncerte Aleksandre Prijović – a bit će ih oko 70 tisuća na četiri koncerta - bila je degutantna. Davao sam izjavu za RTL Direkt, pa kad sam u televizijskom prilogu vidio neke ljude koji će ići na te koncerte, učinili su mi se sasvim normalnima, nimalo nakaradnima ili skandaloznima, prilično trezvenima i pozitivnima glede njihove omiljene zvijezde za koju ni sam nisam znao da postoji.    

Usput, sva ona prethodna i orkestrirana domoljubna povika na „narodnjake“ zadnjih godina, kao i njihove zabrane  - a samo unazad godinu dana otkazani su koncerti Duška Kuliša i ekipe u Puli, Jelene Karleuše kraj Trogira, Saše Matića na splitskom Sustipanu, a on uopće nije narodnjak - kao niti Bajaga kojeg su pokušale „otkazivati“ razne braniteljske udruge - samo su dovele do svojevrsnog „pokreta otpora“ u kojem ljudi, pogotovo mladi, žele još više provjeriti o čemu se tu radi i biti protiv vladajućeg, propisanog ukusa. 
Nikako ne treba podcjenjivati mogući neukus masovne publike, ali nitko nije ovdje da propisuje ukus bilo kome, pa niti ja, kao što niti ja ne bih volio da mi netko govori što trebam, a što ne trebam slušati. Za ukus se brinu stručnjaci i kritičari, a za tržišnu ekonomiju publika kojoj treba dati pravo da konzumira ono što hoće, bez da ju se proglašava ovakvom ili onakvom. A pogotovo „tuđom“. Osim toga, na tim koncertima neće zaraditi samo Alesandra Prijović i organizator, nego i dvorana, ljudi koji tamo rade, koji prodaju piće, a to i jest smisao slobodne tržišne ekonomije u kojoj navodno živimo.

Ukratko, niti pet rasprodanih Arena Zagreb Aleksandre Prijović ne bi pomoglo „spustiti loptu“ i priznati da se radi samo o glazbi ili barem shvatiti: „to je samo narodnjak, ali im se sviđa“. Sve ostalo su dnevnopolitičke konstrukcije ljudi koji žive ne u stvarnom, nego svom zatvorenom svijetu. Ili, što je puno gore, opasnom zamjenom teza pokušavaju dokazati da „fine“ Hrvate kvare „nekulturni“ Srbi, za što je Krleža davno rekao: „sačuvaj me Bože srpskog junaštva i hrvatske kulture“.