Pet godina nakon što je na HRT-u emitirana prva sezona dokumentarnog serijala "Varoški amarcord" scenarista i redatelja Ivana Živkovića Žike, u kojem su o svom djetinjstvu govorili najpoznatiji stanovnici četiri dalmatinska grada, nedavno je krenula i druga sezona. Ovaj put to su četiri kombrejevske priče o djetinjstvima. Dok su prvu sezonu ovog serijala sačinjavali mozaici dalmatinskih varoši, druga sezona donosi duboko intimne personalizirane priče. Književnica Julijana Matanović, pjesnik Luko Paljetak, voditelj Vojo Šiljak i legenda - pokojni Ćiro Blažević vratili su se u varoši iz kojih su ponikli pa su na silno emotivan način oživjeli doživljaje iz svojih djetinjstava i mladenaštva u gradovima koji su ih prvotno formirali. Julijana Matanović vratila se u slavonski Đurđenovac i zaplakala, Luko Paljetak je ostao u Dubrovniku, samo ga je vratio 70 godina unazad. "Luko i mačke naglavačke" je intimno putovanje Luka Paljetka u taj poslijeratni Dubrovnik koji mu je usadio duh pjesničke senzibilnosti.
Vojo Šiljak je vremenskim taksijem istu vožnju unatrag učinio u Bjelovaru. U tom Bjelovaru Vojo je u eter, preko razglasa po stablima oko srednje škole, i prvi put pustio svoj glas. Od tada do danas nije nam stao zanimljivo govoriti. Vojo Šiljak se u epizodi "Taxi za Bjelovar" prisjeća Bjelovara kakav je nekad bio, kako je on s ljubavnim čežnjama i mukama te snovima o budućnosti, u njemu tada živio. Slike njegovog djetinjstva su vesele i lepršave, jednako kao što je to i njegova narav. Ćiro Blažević je ispisao svoju travničku kroniku.
Ćiro se na samom kraju svog života vratio u rodnu varoš, svoj Travnik, pa je nastao njegov amarcord (sjećanje). U izrazito emotivnom stanju tada se prisjećao tog teškog doba svog života, koje je obilježila tragedija u kojoj su mu dva maloljetna brata poginula u ratu. Živio je u užasnom siromaštvu i gladi, a otac je uz to bio alkoholičar koji je maltretirao i tukao Ćirinu majku Katu. Uza sve te jade, malog Ćiru je pogodio i užas nesretne ljubavi. Zaljubio se u časnu sestru. Ljubav je bila nemoguća, a Ćiro je shvatio da za njega ipak nije životni put koji su mu majka i lokalni župnik planirali - da postane svećenik. U filmu je susreo i svog prijatelja iz dječjih dana, jedinog koji je uz Ćiru još živ od njihovog društva pa je otkrio kako je Ćiro uvijek bio drukčiji, jedinstven i da su znali da je predodređen za nešto veliko. Otkrio nam je Ćiro i kako je dobio svoj nadimak, a majka i baka su se Bogu molile da ga ljudi tako ne zovu. Autor serijala otkrio nam je kako je snimao drugu sezonu, ali i već najavio kako marljivo radi na trećoj sezoni, u kojoj će o svom djetinjstvu pričate nove slavne osobe.
Prva sezona "Varoškog amarcorda" bila je o poznatim stanovnicima četiri dalmatinska grada koja imaju četvrt Varoš. Zašto ste odlučili ići s imenom "Varoški amarcord 2", premda se se radi o ljudima iz drugih podneblja?
Varoš je imenica koja je došla iz mađarskog jezika i znači gradsko naselje. Varoši nisu samo u Dalmaciji, nego su razasute po cijeloj Hrvatskoj, Bosni, Srbiji, Mađarskoj... Varoš se nalazi i u osnovi imena mnogih gradova: Vukovar, Varaždin, Bjelovar, Daruvar... Prva sezona je nastala nakon vodeće epizode o zajedničkom djetinjstvu fantastičnog trojca: Miše Kovača, Arsena Dedića i Vice Vukova, koji su odrasli u šibenskom Varošu. Taj film je prvotno nosio taj naslov, a onda je nastala serija pa je serijal preuzeo ime. U prvoj sezoni su bile mozaični dokumentarci, dok je u drugoj epizodi u fokusu jedan lik koji se vraća u svoje djetinjstvo u varoš u kojoj je odrastao. To je neka dominantna tema književnosti 20. stoljeća, čini mi se, i ja radim na dokumentarni filmski način.
Kako ste odabrali velikane koji se pojavljuju u drugoj sezoni?
Prvo sam odabrao Ćiru. S njim sam taj povratak u djetinjstvo i Travnik počeo dogovarati još prije korone. Ćirino djetinjstvo je puno tragedija, trauma i ubogog siromaštva. To ga je prvotno formiralo, iz toga je nastao i znam da je to bio motiv pun straha na kojem je letio da uspije u životu. Da, strah od siromaštva ga je ganjao da uspije. Nakon Ćire sam tražio likove koji imaju neka zanimljiva i formativna djetinjstva i umijeće da ga dobro ispričaju. Julijaninu priču iz djetinjstva sam čitao u njenim djelima i želio sam je prenijeti u filmsku sintaksu. Kod Luke Paljetka zanimalo me kakvo je djetinjstvo pisca kojeg sam obožavao čitati kad sam ja bio dijete. Sjajno mi je Luko rekao kako je dječje pjesme počeo pisati kad je odrastao, a sve kako bi zadržao to dijete i to djetinjstvo u sebi. Djetinjstvo Voje Šiljka je drugačije, razigrano, a zanimljiv mi je grad u kojem je odrastao - Bjelovar.
S pokojnim Ćirom radili ste svoj prvi dokumentarac prije točno 14 godina. Nedavno ste se na društvenim mrežama prisjetili kako ste tada išli pomalo "alanfordovski" u cijelu priču. Što se promijenilo u vašem radu i načinu snimanja od tada?
Ovo je status s Facebooka: "Četrnaest je godina, podsjeća Facebook, prošlo od ove lude epizode. S tisuću posuđenih eura i stotinu laži, otišao sam u Bosnu snimiti film o Ćiri Blaževiću. Jednog kadra prije toga u životu nisam snimio, a Ćiro je u Sarajevu razglasio da najbolji mladi redatelj svijeta dolazi snimiti film o njemu." Ispod statusa su tri moje fotografije sa snimateljem Tomislavom Krnićem, Ćirom i legendarnim novinarom Tomislavom Židakom, bez kojeg ne bi ni bilo šanse da snimam Ćiru. Bio sam mlad i takva pustolovina se ne propušta. Nisam bio filmski pismen, no znao sam ispričati priču. Od tada je prošlo dosta godina do mog idućeg filma. To vrijeme sam učio o filmu, gledao ih na drukčiji način i, što mi je bilo najvažnije, proveo dosta vremena s Lordanom Zafranovićem koji mi je u kafanama Praga, Beograda, Zagreba i mom zagrebačkom stanu tumačio film.
VEZANI ČLANCI:
Koliko ste se dugo pripremali za snimanje, jeste li o svakom od njih proučili sve što se moglo naći? Koliko ste improvizirali na snimanju?
Jedino sam Ćiru dobro poznavao, ostale nisam. Osnovna priprema je bila da likove što bolje upoznam, da im se približim i da steknem njihovo povjerenje. Onda sam obišao i sve te toponime njihovih djetinjstava.
U prvoj epizodi vidjeli smo kako se Julijana Matanović prilično otvorila, pa i doživjela traumu pri povratku u Đurđenovac. Kako ste je uspjeli osloboditi da vam se otvori?
Ma ja sam se zaljubio u Julijanu. A kako je naša ljubav nemoguća, ja je volim još i jače. Valjda sam i ja njoj malo drag kad je pristala na film. Dosta smo mi čaja popili dok nisam dobio njeno povjerenje. Ja doživljavam da svi ti likovi zapravo i ne misle na film, nego priču intimno pričaju meni, a ja ih onda pokradem i izdam gledateljima.
Koliko su trajala snimanja svake epizode? Je li bilo nepredviđenih situacija?
Kako sam ja i producent i redatelj, funkcija producenta mi često popusti pod željom redatelja pa uvijek bude koji dodatni dan. Dosta smo vremena posvetili i snimanju tih varoši, da to budu lijepi kadrovi, što je zasluga direktora fotografije Lutve Mekića. Onda se to montiralo noćima i noćima, tjednima, nekoliko mjeseci boravka i pretumbavanja s montažerom Fabijanom Matićem. I još jedno autorsko ime moram spomenuti za epizodu s Julijanom. Tu je jako važan faktor i glazba, koju je radio Marko Perković, al ne Thompson, s njim samo dijeli ime i prezime te nemogućnost da se sa svojom odličnom filmskom glazbom pored njega probije na internetskim tražilicama.
Što vas je najviše iznenadilo na snimanju? Koje biste anegdote izdvojili?
Pa zanimljivo mi je bilo kako su svi ti ljudi jako emotivni kad pričaju o svom djetinjstvu. Svi ti životi su ispisani u djetinjstvu, kasnije su se odigravali po zapisanom scenariju. Zanimljivo je i kako se ljudi bolje sjećaju djetinjstva nego nekih situacija koje su se u njihovim životima dogodile prije pet, deset ili dvadeset godina. Uživao sam slušati priče
Jeste li možda promijenili mišljenje o nekom od sugovornika?
Jesam. Još su mi bolji i draži.
Kako je bilo ponovno raditi s Ćirom, pogotovo znajući da je teško bolestan?
Ćiro je već bio loše, bolest ga je privodila kraju, no i u takvom stanju je otputovao u Travnik na snimanje. Nije mu bilo lako ("Nije mi lako, sine moj"). Ćiro je uvijek bio spreman na sve. Neke scene smo i ponavljali, Ćiro mi je tada j... majku i vikao: "Rak me načeo, ti ćeš me dokrajčiti". No, uvijek je napravio sve što sam od njega tražio. Čak i bolje nego sam tražio. Snimamo zadnju scenu ispovijedanja: ja glumim oca svećenika, a on sina koji je došao na oprost. I ja njemu objasnim kako sam to zamislio, da samo kaže: "Griješio sam, oče moj, griješio sam mnogo..." te da će se nakon toga namontirati glazba i da se neće čuti što govori. Krene snimanje i on kaže da nema niti jedan grijeh u životu. Sjajno!
Imate li u planu i treću sezonu? O kome biste voljeli raditi nove dokumentarce?
Upravo slažem treću sezonu. Biram ljude i nagovaram ih da se otputuju u svoje djetinjstvo. S Ojom Kodar se već dugo dogovaram, nadam se da ću je pridobiti. Sreo sam Radu Šerbedžiju, predložio mu da odemo u Vinkovce i snimimo tu njegovu knjigu "Do posljednjeg" daha. Imam i kontakt s Anthonyjem Maglicom, to je velika priča. On je rođen u siromašnoj obitelji naših iseljenika u New Yorku, a zbog velike depresije otac ga vraća na Zlarin, gdje ga je onda zadesio Drugi svjetski rat. U Ameriku se vratio s jednim putnim koferom, zanatskim znanjem strojara koje je ispekao u remontnom brodogradilištu u Šibeniku i velikom željom za ostvarenje američkog sna. Još imam par likova, velikih želja, al moram ih pridobiti.
VIDEO: Pogledajte atmosferu na drugom koncertu Aleksandre Prijović: Pjevačica je i zaplakala