Od malih nogu glumica Satiričkoga kazališta Kerempuh Kostadinka Velkovska voljela je scenu. U školi je uvijek nešto glumila, recitirala, a još kao djevojčicu zvali su je na radio.
– Pjevala sam i plesala, glumila, jako mi se sve to svidjelo. Poslije sam i u Makedonskom narodnom teatru igrala neke male uloge. Djed mi je ondje bio šef tehnike i imala sam pristup teatru. Bila sam fascinirana i dramom, operom, baletom, sve mi je bilo čudesno – prisjeća se Kostadinka svog odrastanja u Skoplju.
Iako ih je obožavala, glumce, kaže, nije gnjavila. Gledala je u njih kao u Boga, bila joj je čast stajati s njima na hodniku, razmijeniti koju riječ, možda čak sjesti blizu njih.
– Mislim da baš to danas nedostaje mlađim generacijama. Nekad mi se čini da misle kako svijet počinje od njih. Ponašaju se kao da do njih ničeg nije bilo, a tek će od njih biti. Ne može se negirati, rušiti ono što je bilo. Možda smo i mi mislili tako dok smo bili mladi, ali nismo to pokazivali – kaže.
Kad je došla u Zagreb na Akademiju, bila je izgubljena, preplašena. Već kao studentica igrala je velike predstave na Dubrovačkim ljetnim igrama, a kao stipendistica teatra “Marin Držić”, nakon završetka Akademije, otišla je u Dubrovnik. I odmah dodaje kako je bila sretna kad je kao mlada glumica počela igrati s Izetom Hajdarhodžićem, Tonkom Lonzom, pokojnim Fabijanom Šovagovićem, Perom Kvrgićem... Trebalo joj je vremena da shvati kako je postala dio tog svijeta.
Tek kad se sebi potvrdila kao glumica, okrenula se svojoj velikoj ljubavi – glazbi. Počela je nastupati s Ladom Kos, Damirom Podkrajcem i Ladom Leskovarom. Po tekstu Enesa Kiševića napravili su i mjuzikl “Mačak u trapericama” i s njime proputovali Europu. Imali su stotine koncerata, turneja. Prvi album s makedonskim pjesmama u modernim aranžmanima snimila je 1982., a objavljen je 1987.
– Odabrala sam šansonu koja nije komercijalna, ali kad je pjevam, osjećam se kao da govorim monolog, priču, svoju priču. Nije slučajno da su u svijetu šansonijeri uglavnom glumci Charles Aznavour, Jacques Brel, Yves Montand...
Na pitanje kako sve to stiže odgovara da uvijek ima vremena za ono što je zanima:
– Volim i puno čitati. Nekad i po dvije, tri knjige istodobno. I to bilo kojeg žanra. Znatiželjni sam horoskopski Blizanac s podznakom Ovna. I uporna sam. Čak i kad mi se knjiga na početku ne svidi, toliko sam uporna da prijeđem 100 stranica, sve dok mi se ne počne sviđati. Ne odustajem ni u čemu. Kroz život idem, pa kud puklo.
Godine je, kaže, ne plaše. U mirovinu će za koju godinu, a o svojim godinama neće i ne želi razmišljati.
– To me možda i spašava. Kad se kaže 60 godina, to nije malo. Imam 40 godina radnog staža. S druge strane, tako su brzo proletjele, ne osjećam ih kao opterećenje. Donijele su mi veliko životno iskustvo, život koji nije bio ni lagan ni jednostavan. Nisam imala vremena, niti ga sada imam, opustiti se. Kad me pitaju “Kad ćeš ti ostarjeti?”, odgovaram da za to nemam vremena. Molim Boga da ta energija koju imam, ta vitalnost, potraje što dulje – govori.
I danas joj mnogi zavide na vitkoj figuri, no Kostadinka kaže da je to stvar gena. Za teretane nema živaca, nikad u njih nije išla. Najvažnije je, smatra, mentalno se održavati jer sve komande idu iz glave. Umjereno jede, ne pije alkohol, sokove, gazirano, kavu... živi, smije se, uglavnom na vodi i voli se smijati. Iza nje su četiri braka, a da može vratiti vrijeme, možda se ne bi ni udavala, pa onda rastajala.
– Problem je u meni, temperamentna sam. Oduvijek sam željela imati obitelj, živjeti u skladu, voljeti se. Profesori na Akademiji govorili su mi da ću imati problema s muškarcima, da ću teško naći onoga koji će me slijediti. Govorili su da brzo mislim, živim, sve je kod mene brzo... Po svemu sudeći, bili su u pravu. Nisam imala sreće, krivo sam birala ili su oni mene krivo birali. Damir Podkrajac po senzibilitetu mi je bio najbliži i da mogu vratiti vrijeme, ne bih se od njega rastala – priznaje.
Usprkos razočaranjima i dalje vjeruje u ljubav, ona je pokretač svega, ali nema više želju zaljubiti se. Čuva se i neće, kaže, više dopustiti da je rane.
– Kad si mlad, imaš pravo željeti sve što hoćeš, ali u određenim godinama moraš znati što više nećeš – kaže Kostadinka.
A dok nova ljubav ne pokuca na njezina vrata, aktivirala se u politici. Predsjednica je Gradske organizacije DC-a i glasnogovornica stranke.
– Znam da se ne mogu sama boriti protiv lavova, ali ovako barem aktivno pokušavam. Po prirodi sam borbena, ne mogu se miriti sa situacijom, bunim se. Valjda su to moji geni, veliki sam borac za pravdu. Ne sviđaju mi se stvari koje se događaju, došli smo do prosjačkog štapa. To što mali postotak živi jako dobro i ne brinu ih poskupljenja, premalo je. Naša nacija je tužna, nesretna, ne vjeruje nikome, to se osjeti. Ljudi su depresivni, ne čudi što ima toliko bolesti, a sve kreće iz nezadovoljstva, silnih briga – kaže.
Nije jugonostalgičarka, ali žali za nekim stvarima iz ondašnjeg sustava.
– Imao je bolji obrazovni i zdravstveni sustav. Svatko se mogao liječiti, a i oni najsiromašniji su mogli studirati i postati profesori na tim istim fakultetima. Danas je to malo teže. Nema se novca. A ne vidim ni da mladima nudimo neku budućnost – kaže.
Nema je na poreznoj listi srama
– Nisam na poreznoj listi dužnika, državi ništa ne dugujem. Zaprepastilo me kad sam našla neka imena koja u ovoj državi uživaju itekakvo poštovanje, cijenjeni su kao veliki poduzetnici.
Kruži vic o jednom političaru koji je bio osuđen na dvije godine zatvora i morao je vratiti sav novac koji je uzeo. Navodno je presudu komentirao riječima: “Da idem u zatvor, u redu, ali zašto da vratim novac? Da sam htio vraćati lovu, uzeo bih kredit!” Doista razumijem ljutnju, gorčinu ljudi, među kojima sam i ja, koji su uredno podmirivali svoje obveze prema državi.
1973. Odlazak sestre
– Jedan od najvećih, najstrašnijih šokova u životu bio je smrt mlađe sestre Zlatanke. Do tada sam razmišljala da se smrt događa nekome drugome, da smo moji i ja zaštićeni. Imala je samo 21 godinu i bile smo jako bliske. I ona je živjela u Zagrebu, a njezin odlazak bio je prvi strašan udarac i gubitak. Bila sam najtužnije biće na svijetu, ali sam znala to potisnuti. Brzo sam shvatila da nitko nije kriv što mi se to dogodilo. I unatoč tom gubitku nisam postala ni zločesta ni opaka. To se dogodilo, to je moja priča, moj život.
1975. Kerempuh
– Fadil Hadžić je u ondašnji Jazavac htio dovesti mlade ljude, pojačati ansambl i odmah sam prihvatila ponudu. Shvatila smo da je to kazalište u kojemu ću se moći razvijati, da će se puno igrati, a to je za glumca vrlo važno. Jazavac je davao tu mogućnost i nikad nisam požalila. I satira mi kao žanr odgovara jer sam po prirodi znatiželjna, borac, i mislim da život nije crno-bijel. Volim s dasaka upozoravati na nepravde, progovarati o problemima. Kako sam optimist, osoba koja odbija crnjake, satira mi jako odgovara.
1982. Sin Nikola
Rođenje djeteta najvažnija je godina u životu svake majke. Danas je moj sin ton-majstor na Hrvatskom radiju i odličan, jako talentiran glazbenik. Već je objavio tri singla u izdanju Croatia Recordsa. Sam je autor i teksta i glazbe, u svom one-man bendu Revera pjeva i svira sve instrumente, iako su mu gitara i bas primarni. Glazba kojom se bavi je grunge/metal. Priprema i album koji će, nadam se, uskoro izaći.
2005. Unuci
– Taj osjećaj kad sam postala baka ne može se opisati. Kad je moj prvi unuk Fran progovorio s godinu dana i prvi put rekao: “Baka, bakice”, poletjela sam od sreće. Nije imao ni dvije godine kad sam mu čitala priču o Petru Panu. “Jesi mi pročitala da kapetan Kuka ima kuku jer mu je krokodil pojeo ruku? I da je kapetan gusarskog broda koji plovi morima?”, pitao me. Ja mu kažem - jesam, a on nastavi: “Gdje si ti na moru vidjela krokodile?” Tri godine poslije dobio je i sestricu Doru. Puno je nježnija, prava slatkica. Obožava starijeg brata. Lutke je ne zanimaju i voli se igrati s njegovim autićima.