Dado Topić o Todoriću: 'Ivica nam je lijepio plakate. Bio je divan mladić, zgodan, frajer'

Iz “genschera”, crnog Mercedesa S klase starog otprilike dva desetljeća, nije izašao simpatični političar u žutom puloveru, nego – Dado Topić (70). U crnom kožnjaku, crnim trapericama, crnim čizmama i s crnom dugom kosom. Roker, vidi se odmah i iz daljine. Taman se Topić u Dubravi zaustavio na putu iz Beograda. Ništa čudno, sinonim za rock ‘n’ roll ionako je cesta. Na putu za Marinu pokraj Trogira stao je u Zagrebu ispričati svoju životnu priču za Nedjeljni Večernji.
– Taman je vrijeme za lignje, a ja se vozim gore-dolje. Eh, idemo popiti kavu... – kaže Topić.

Pa neće vam lignje pobjeći, čekat će... – Hoće! Lignje su mi specijalnost. Moj Slavko i ja najbolji smo dvojac za ribolov na srednjem Jadranu! Uz lignje, hvatamo nas dvojica i zubace, tune, sabljarke... Opasnost smo za sve! Konkurent nam je susjed iz Segeta koji je ulovio tunu od 280 kilograma. I to sam, na kajiću s motorom Tomos 4. Borio se s njom satima kao Ernest Hemingway. A mi domaći ribari na obali smo ga čekali s traktorom, da uspijemo izvući tu ribetinu – dubokim bas baritonom Topić nam priča ribičke priče iz Marine.

Vjerojatno najbolji muški vokal na području bivše države pali cigaretu i kaže: – Znaš li ti da smo mi, grupa Time, odbili pjevati za englesku kraljicu Elizabetu? Beatlesi su u to doba, dakle sedamdesetih, bili svjetski hit, a kad je ona stigla u posjet zemlji, vlasti su joj željele pokazati da i u ovom dijelu Starog kontinenta znamo itekako svirati rock. Grupa Time bila je u to doba prvi izbor pa su nas pozvali da dođemo svirati za Elizabetu. No protokol je tražio da nastupamo u odijelima. Imali smo, istina, neke frakove od pliša u kojima smo nastupali na nekim revijama, no rekli smo: “Ne dolazi u obzir. Sviramo u trapericama. Pa mi smo rokeri”. Vlasti su odbile, a nas je baš bilo briga. Nemamo mi autoriteta, je l’ kraljica ili nije, nama svejedno, mi sviramo.

I što se dogodilo?
– Ništa, odbili smo nastup... Ili traperice ili ništa.
Rekli su mi: Ne gledaj Jovanku u oči
Jeste li svirali za prvog čovjeka bivše države?
– Jesmo. Kažu meni prije nego što sam izašao pjevati pred Tita i Jovanku da krenem s mikrofonom crvenim tepihom prema njima, ali da stanem na pola puta i da ih, pazi sad, nikako ne gledam u oči.

U trapericama?
– U trapericama. I počne pjesma, ne sjećam se više što smo svirali, i ja direktno prema njima dvoma koji su sjedili na nekom kauču tamo na kraju crvenog tepiha.
Laganim korakom, prema uputama?
– Ništa polako, žurno do tog mjesta gdje sam trebao stati, na nekih deset metara od njih. Stanem i gledam Jovanku ravno u oči. I vidim ja, mjerka ona mene, gleda mi cipele, hlače, kosu...
A on?

– Nezainteresiran, u desnoj mu ruci kubanska cigara, a u lijevoj čaša puna viskija. I tu sad dolazimo do poante. Lako za njih dvoje, nego primijetim ja tipa koji stoji iza Tita. Taj je važan. Stoji mu tik uz leđa, a u rukama, vidio sam tek kad sam se približio dok sam pjevao, boca Jim Beama od 4,5 litre! Ona divovska koja inače stoji na stalku. I stoji on s tom bocom iza Tita, a ovaj svako malo samo gurne čašu iza i on mu dotoči. To mi se svidjelo. Dobar posao. Hodaš okolo s bocom viskija iza predsjednika, ha ha...

Je li istina da je grupi Time Ivica Todorić kao mladić lijepio plakate?
– Istina. Bio je početak 1972. godine, sjećam se da smo unajmili zelenu VW bubu i lijepili plakate od Karlobaga, Crikvenice preko Selca pa sve do Pule. Bio je divan mladić, zgodan, frajer, malo je mlađi od mene, možda godinu ili najviše dvije. Puno godina kasnije svirali smo u Maksimiru za Praznik rada, on je dijelio tamo grah pa je prišao pozornici i rekao: “Dado i ja smo skupa lijepili plakate za grupu Time”.

Je li vam što pomogao?
– Pozvao me tada i rekao: “Dođi k meni na sastanak”. Dođem u dogovoreno vrijeme i sjednem. “Sad će gospodin Todorić”, kaže mi tajnica. Prođe sat vremena, tajnica ponovno kaže: “Sad će gospodin Todorić”. Pa prođe još pola sata i čujem opet: “Sad će gospodin Todorić”. Tada sam ustao i otišao – kaže Topić.

Mama, nećemo biti podstanari
Otpjevali ste naslovnu temu za seriju “Bolji život”. Stihovi su “Ja hoću život, bolji život, da ga zgrabim poput tigra, život nije dečja igra...” Danas vam je 70 godina, otad je prošlo 40. Jeste li u međuvremenu zaista i zgrabili život poput tigra?
– Uhvatio sam život poput sibirskog tigra! Taj je najveći i najinteligentniji, puca od snage. Nego, štos je da sam ja tu pjesmu otpjevao sasvim slučajno. Bio sam u Studiju 6 u Beogradu i tada pjevač Korni grupe. Basist iz benda Bojan Hreljac pitao me: “Stari, imaš 15 minuta da otpjevaš neku špicu za radio?” “Nikakav problem”, rekao sam. I ja to otpjevam taj tren, prošlo nekoliko mjeseci i jednog jutra počeli me svi koje sam sretao tapšati po ramenu. Serija se počela prikazivati, to je bila naslovna tema, ušlo je svima u uho. Nisam ni znao... Ja premijeru nisam gledao. Ali, brzo sam čuo da nije bila riječ ni o kakvoj radiošpici, nego da je to naslovna tema serije koja će postati hit. Pjesmu su čule sve generacije bivše države, gledala se ta serija nekad, a gleda se u reprizama čak i danas.

A novac? Jesu li vam platili za taj “radiojingle”?
– Materijalnu sam stranu često zaobilazio. Novac me nije zanimao. Ali, prošlo je neko vrijeme i prijatelji su mi rekli: “Dado, daj pitaj, možda imaš pravo na neke tantijeme.” I retroaktivno sam ja nešto novca i dobio, ali ni blizu onoliko koliko sam mogao da sam na početku to profesionalno riješio odmah.

Nedavno je u izdanju Croatia Recordsa izašlo raskošno reizdanje vašeg prvog studijskog albuma “Time” iz 1972. godine koji publika i kritika drže draguljem jugoslavenske diskografije svih vremena bez obzira na to što je nastao prije 47 godina. Vraća li se grupa Time?
– Bio bih sretan da se okupimo nakon tolikih godina. Što se tiče našeg društva, mala smo zemlja, ima nas malo, mogli bismo puno dati svijetu da vlada harmonija. Sve bi moglo biti divno. A kad bi i koncert grupe Time bio te priče, bio bih najsretniji čovjek na svijetu. Inače ime Time bilo je najljepše koje smo mogli dati bendu, to ima toliko sugestibilno značenje, može se prići s bilo koje strane. Prošlost, sadašnjost, budućnost. Time. Vrijeme je beskonačna konstanta, nitko ne zna gdje mu je kraj. Kako sam ja veliki romantičar, volio bih da se grupa Time pojavi, ali ne kao koncertna senzacija, nego kao koncertni događaj. Imam 70 godina, ali osjećam se kao da imam 17. Zahvaljujući supruzi Miri i sinu Rei, oni su moja nova mladost.

Jeste li najveći kupac vlastitih ploča? Uobičajeno je da izdavačka kuća pokloni svom izvođaču određeni broj izdanja, tada kao i danas.
– Barem 300 komada. Evo, ovih novih nedavno izdanih već sam podijelio više od 30 komada. Neki te ploče s mojim potpisom čuvaju kao relikvije, a meni bude drago.
Tu ste zaradili prvi novac?
– Zovu iz računovodstva, 1972. je godina, i kažu da me čeka nekakav avans. Ništa, sjeo ja u auto, došao tamo i oni mi dali hrpu love. Pazi, to je tek avans! Pretvorio sam tu lovu isti dan u njemačke marke, bilo je to doba kada su se devize prodavale na crno, i kući donio nekih 3200 njemačkih maraka.

I što ste napravili s prvom hrpom novca?
– Sjeo sam u auto i spustio se u Split. Mama Ana i otac Pero bili su podstanari godinama. Živjeli su u Visokoj 21, imali su tek jednu sobicu i malu kupaonicu. Inače smo iz Siverića podno Promine, dijela Dalmatinske zagore u kojoj je bio talijanski rudnik lignita. I djed mi je tamo poginuo od eksplozije metana. Bio je vjerojatno najjači Dalmatinac toga doba, zvali su ga Ivuška. Visok, snažan, plavokos. A baka Mara udala se za njega jer je bio predradnik u rudniku. Imao je više od dva metra, a ona 168 centimetara. Bila je baka plemenite krvi, no kako je on bio nevjerojatno sposoban radnik, ali siromah, ukrao joj je srce... No došao ja u Split i kažem: “Mama, tata, sjednite za stol. Imam novca, snimio sam ploču za Jugoton i sad ćemo tata i ja sjesti u auto i po obali tražiti plac. Sagradit ćemo kuću, dovoljno smo vremena bili podstanari po cijeloj zemlji, od Osijeka nadalje...” I kaže mama: “Sine, kakav plac, kakav novac, ja ništa ne razumijem...” I ja objašnjavam: “Mama, počeo sam raditi. Sad se ja brinem za vas”. Tata se razbolio, bio je parketar na Hvaru gdje je dobio neku astmu, sve teže se kretao...

Gdje ste tražili mjesto za kuću?
– Krenuli smo u Makarsku, prošli Tučepe, taj dio... Bila je skupa zemlja strahovito, od 50 do 70 maraka po kvadratu. Pa smo prošli Žrnovnicu, Solin, Kaštela, Šibenik i okolicu i zaustavili se u Marini. Vidimo mi mjesto uz more, nema asfalta, bijeli put, kamene kućice. “Ništa od toga, ali idemo dolje popiti neki sok”, rekao sam ocu koji je bio žedan, bilo je ljeto, sparina, automobil bez klime...

I napravite posao?
– Tako je. Sjeli smo u kafić s kamenim klupama na rivi i naručili sok. Gledaju nas domaći, promatraju nas četvorica brkatih i bradatih i priđem im ja i pitam: “Je l’ netko prodaje zemlju?” Pokažu oni na jednu kuću i kažu: “Idi tamo! Traži Marka Rinčića, tu je cijelo brdo njegovo”. Ja k tom Rinčiću i velim: “Dobar dan”, a on uzvrati sa: “Što je, mali?”. Ja tu čovjeku objasnim da bih kupio zemlju, da sam čuo da on ima cijelo brdo. “A što će tebi zemlja, mlad si, imaš vremena...”, uzvrati on. Objasnim mu da zemlja nije za mene, nego za oca, da smo podstanari i da bismo gradili kuću... I kaže nama Rinčić: “Prošetajte se, pogledajte gdje biste kupili pa se vratite.” I krenuli mi u obilazak, skakali kao koze s kamena na kamen, i dođemo na jedno mjesto s kojeg se vidi cijeli Marinski zaljev, u daljini Vranjica i Okrug pa pogled puca prema Šolti, vidi se i dio Trogira. Stijene oko nas kao u Africi, po stotinu tona. Nigdje jedne vlati trave. I kaže meni otac: “Darac, pa nećemo ovdje, kako ćemo ovdje graditi kuću, pa samo je kamen.” A ja mu odgovorim: “Dinamitom tata, tako svi grade...” I vratimo se Rinčiću, kažemo mu da smo našli mjesto i da bismo tamo, malo poviše ceste, uzeli plac od 300 do 350 kvadrata. A on kaže: “Ovako, sinko moj, vidim da si skroman, nemaš ti ni novca, je l’ da nemaš?” Kažem ja: “Nemam, imam nešto malo”. A on kaže ovako: “Inače bi bilo deset maraka, ili sedam. A ti ćeš mi dati tri marke po kvadratu.” Stisnuli smo si ruke i otad živimo tamo. Eto, nakon intervjua idemo u Marinu.

Plivati ste naučili u Dravi? U Osijeku?
– Tako je. Umalo sam se utopio... Kao klinac živio sam s roditeljima u Osijeku, tamo sam osnovao i prvi bend, zvao se Đavolji eliksiri. Drava se često znala zalediti uz obalu, a mi klinci iz Strossmayerove ulice na tom zaleđenom dijelu igrali smo hokej. Sami smo u to doba radili klizaljke od drveta i čavlima smo zabijali noževe da možemo igrati hokej. Bio je jedan, mislim da se zvao Sofan, koji se u žaru borbe zaletio za pakom i odletio na klizaljkama ravno u Dravu. Odnijelo ga prema sredini i odletio u rijeku. I što ću, meni proradio instinkt da spasim prijatelja i poletio sam za njim. Uskočio sam u ledenu rijeku i izgurao ga nekako na led. I ode on natrag na obalu, a ja shvatim u tom trenutku da sam u ledenoj Dravi, a ne znam plivati. Ali plivam! Zaboravio sam da ne znam... I izvukao sam, srećom, živu glavu i ja! Rekao sam frendovima: “Ako ja dođem ovako mokar kući, usred zime, mama će me ubiti od batina!” Sušili smo se cijelo popodne, zapalili neku vatru i nakon nekoliko sati suhi došli kući.

U to ste se doba, kao klinac hokejaš, i počeli svirati?
– Trubu. S vatrogasnim bendom koji je probe imao u starom ruševnom dvorcu koji Osječani zovu Mačkamama. Brat je svirao s njima, a ja sam išao s njim jer mi je kao klincu bilo dosadno. I pita mene nakon neke probe jedan od svirača: “Mali, bi li ti svirao?” Dao mi trubu, krilnicu, i pokazao kako da puhnem. “Kao da s usana otpuhuješ neko zrnce”, tako mi je objasnio. I ja stisnuo, puhnuo i – izašao zvuk! Uh, što sam se začudio. Divota! I kažem ja: “Svirao bih”. Odveo me u skladište, tamo je bilo tambura, kontrabasa i on mi dao neku prašnjavu, malo dužu trubu. Rekao mi je da idem kući i da dođem za dva tjedna, da čuju jesam li što naučio. A ja se vratio za dva tjedna, sviram ljestvice, rastavljam akorde... Kažu oni: “Mali, ti si čudo! Je l’ znaš note?” I tu je počelo... Da ne duljim, za prvomajsku paradu naš je bend išao Osijekom i svirao budnice. Ja nisam imao cipele pa mi je mama obojila dalmatinske bičve, one od debele vune, i to kremom za cipele, tako da su bičve bile crne, činile se izdaleka kao cipele. Ja u prvom redu te povorke, sviram trubu, imao sam možda deset godina, visok metar i dvadeset... i ja tako po gradu s trubom, u prvom redu... Toliko smo, eto, siromašni bili.

Svirali ste trubu i na plesnjacima?
– Kupio sam jednu čehoslovačku trubu, srebrnu, u krasnoj crnoj kutiji, i upisao Glazbenu školu “Franjo Kuhač”. Htio sam svirati kontrabas, želio učiti solfeggio, ali primili su me na trubu. S grupom Dinamiti počeo sam brzo svirati plesnjake, a kad su za to čuli u glazbenoj školi, profesor me pozvao i rekao: “Naši učenici nemaju prava nastupati u komercijalnim programima” i zatim “Nemoj više dolaziti”.

Izbacili su vas iz glazbene škole?
– Nisu me izbacili, nego su rekli da ne moram više dolaziti, ha ha.. Ista stvar. Bio sam prvi razred gimnazije, imao 14 godina.
U to su vas doba izbacili i iz gimnazije? Poznato je da ste ime Adolf dobili po očevu prijatelju koji je bio partizan i koji je vašeg oca spasio u ratu, a ujedno vam je bio i krsni kum. Je li to točno?
– Točno je. Izbacili su me i iz gimnazije zbog imena Adolf. Ime je bilo krivo za to. Naime, došao ja u prvi razred gimnazije, sjećam se da je bio 1B. I buduća razrednica donijela je imenik, prvi sat, određivalo se tko će gdje sjediti, a ja sam htio u zadnji red. I ona proziva jednog po jednog, a ja kunjam, znam da će slovo “T” prozvati pred kraj. I lista ona pa kaže “Galić”. Galić se digne pa sjedne, a ona prozove “Knežević”... Bio je jedan koji se prezivao “Gaće”, taj je iz Like. I dođe do mene i zastane. Pogleda bolje, spusti glavu, i kaže “Adolf”. Ja ustanem i pitam: “Profesorice, zašto ste mene jedinog prozvali imenom? Nije u redu, sve ste druge prezimenom...” Ona se okrene i kaže “Molim?!” A ja odgovorim: “Tako je, dobro ste me čuli, jedino ste mene prozvali po imenu. Rekla je “Izađi van iz razreda, javi se direktoru škole, dobit ćeš ukor s isključenjem”. To je značilo izbacivanje iz škole. Nisam ispravno postupio, ali proradio je u meni neki dišpet. Pobunio sam se... I dobio kaznu. Lutao sam i tražio školu

Kako ste pronašli novu školu?
– Lutao sam po Osijeku 28 dana. Išao sam od škole do škole, a moji doma nisu znali da su me izbacili. Svako bih jutro rekao: “Mama, idem u školu” pa zaista i otišao. U poljoprivrednu, u školu za automehaničara... sve sam škole prošao i gledao tko će me primiti. Posljednja škola na čija sam vrata pokucao bila je Gimnazija “Sara Bertić”, vrlo teška škola u kojoj su bili važni matematika, fizika, kemija, nacrtna geometrija... Primila me direktorica, bila je predivna gospođa, imala je prekrasne plave oči, fenomenalnu frizuru, krasne naušnice. Predavala je psihologiju i filozofiju, bila je pred mirovinom. Pogledala je moje svjedodžbe, vidjela da sam odlikaš, malo okretala te papire i onda nakon dulje šutnje rekla: “Sine, sutra dođi na nastavu. Primit ćemo te. Tvoj je razred 1A”. Bio je to najljepši trenutak moje mladosti. Bio sam heroj svijeta, nisam više majci morao lagati ujutro da idem u školu...

Video: vl

Završili ste na kraju?
– Naravno! Bila je to prestižna gimnazija, sami genijalci u mom razredu. Jedan iz razreda postao je atomski fizičar, drugi je otvorio klinike u Švicarskoj za stomatologiju, treći je svjetski poznat astrolog, sami genijalci! Jedino sam ja bio sumnjiv u tom razredu pa mi je profesor engleskog jednom rekao: “Ne niči tamo gdje te nisu sadili”. Puno godina nakon toga došao je na jednu moju svirku i rekao mi: “Uspio si, ipak. Koliko sam sretan što nisam bio u pravu”. Rekao sam mu: “Profesore, dobro ste napravili, da ste me tada hvalili, tko zna gdje bih završio.”

Trebali ste biti pjevač Bijelog dugmeta. Odlazio je iz banda Željko Bebek, zvali su vas... Što se dogodilo?
– Priča počinje ovako, zvao me ugledni kritičar Petar Peca Popović, čovjek koji je u dušu poznavao glazbenike toga doba, sve bendove... I rekao mi: “Imao sam jedan poziv, obećao sam ljudima da ću ti prenijeti”. Poruka je bila da se Bregović želio naći sa mnom u kafiću Estrada u Sarajevu. Grupa Time tada je doživljavala vrhunce popularnosti, a ja nisam znao koja će biti tema razgovora. I došao sam u taj kafić. Bebek se spremao napustiti bend i meni je direktno ponuđeno da ja budem pjevač. Rekli su mi da je cijela ekipa iz benda Bijelo dugme složna da im se priključim. Rekao sam im da se zahvaljujem na ponudi, ali da imam bend Time, moju veliku ljubav, da u bendu imam prijatelje koje ne mogu ostaviti, ali i da ionako mislim da nisam pravi izbor za njih. Za mene je oduvijek sinonim Bijelog dugmeta bio – Željko Bebek. Rekao sam im da bih bio najsretniji da ponovno razgovaraju s Bebekom, da je po meni on najbolji za to mjesto...

Vratimo se u ne tako davnu prošlost, na vaš nastup na Euroviziji 2007. godine. Bili ste prvi roker s prostora bivše države koji je nastupio na tom festivalu. Ipak niste uspjeli ostvariti zapaženi rezultat?
– U prenesenom značenju, bio sam kolateralna žrtva uspjeha vlastite pjesme “Vjerujem u ljubav”. Taj je song bio u paketu mojih demo pjesama koje sam ostavio Croatia Recordsu kao prijedlog za buduća izdanja. Grupi Dragonfly svidjela se ta snimka, Nikša Bratoš napravio je produkciju, a ja sam trebao biti – pomoćni pjevač. Featuring Dado Topić. Dugo sam razmišljao što da radim, a poziv sam prihvatio nakon razgovora s Aleksandrom Kostadinovom, koji mi je rekao sljedeće: “Dado, potreban si ekipi, ali moraš znati i da će, prema ugovoru EBU-a, svaka zemlja sudionica izdati CD s minimalnom tiražom od 5000 primjeraka, kad to pomnožiš s 43 zemlje, puno je to izdanih albuma. Rekao mi je, citiram: “Tvoje autorske tantijeme za takvu tiražu trebale bi biti možda i 100.000 eura”. Kad sam čuo taj argument, logično je da nisam mogao odustati. Bio sam željan financijskog uspjeha, već sam bio u ozbiljnim godinama.

Je li vaša karijera mogla biti još bolja? Kad gledate unatrag više od pola stoljeća... Ima li što za čime žalite?
– Da smo rođeni u Nashvilleu, moglo je biti bolje. Ima li nečega za čime žalim? Ima! Trebalo mi je 25 godina da povjerujem u svoje pjevanje, da konačno sam sebi priznam da sam tu negdje gdje bih želio biti. Izgubio sam identitet u Korni grupi i odlučio se posvetiti svom vokalu u grupi Time. Cijelo sam vrijeme dotad bio nesretnik koji je želio zvučati kao moj idol Paul Rodgers. Da stvar bude bolja, imao sam tu sreću, ali i nesreću da smo bili na istom mjestu, u isto vrijeme, i da ja nisam shvatio da je to on! Nakon naše svirke u londonskom klubu Emporium, to je inače mjesto gdje je separe s lijeve strane rezerviran za Rolling Stonese, a s desne za princa i njegove prijatelje, razgovarao sam s prijateljima. Stajalo je sedam-osam ljudi oko mene i pokraj mene jedan gospodin u odijelu na kojeg nisam obraćao pozornost. Bio je tamo i moj prijatelj Cico, genijalni elektroinženjer koji je tada radio sjajne distorzije i u jednom trenutku on je nekome iza mene rekao: “Bye, Paul”. Shvatio sam tek deset minuta kasnije da je Paul Rodgers stajao pokraj mene punih deset minuta, nešto mi pokušavao reći, ali ja ga nisam primijetio. Kad sam shvatio da je Rodgers stajao pokraj mene i da ga nisam primijetio, štoviše da je sa mnom htio razgovarati, ali sam ja razgovarao s nekim nevažnim Englezima, htio sam se ubiti. Bili smo rame uz rame, jedan uz drugog.

Takav je Cadillac vozio i Elvis
Što bi bilo da ste ga primijetili?
– Uhvatio bih ga oko struka, digao u zrak i ljubio bih ga po cijeloj glavi! Ma i po ustima!
Svirali ste u niz bendova, od Đavoljih eliksira, Lavina... teško je i pohvatati sva ta imena. Koliko je bilo bendova, znate li vi broj?

– Tri su najvažnija benda za moj život. Dinamiti, Korni grupa i Time. Ti su važni. U svakom sam davao cijelo srce i dušu, ljudi su to koje sam najviše volio, dali su pun smisao mom životu. Nikad nisam htio kopirati druge... Tome svjedoči i činjenica da surađujem i dan-danas s istim ljudima. Ratko Divjak, Josip Boček i ja svirali smo skupa prije pola stoljeća. Pa zbog Joze sam i počeo svirati, kad sam ga čuo kao klinca da svira violinu na školskoj predstavi uoči dočeka Nove godine krajem 50–ih.
Suprugu Mirjanu upoznali ste u Rovinju, u Monviju, upravo na koncertu...

– Primijetio sam njezine plave oči. Bio sam na odmoru u Rovinju. U hotelu Eden. Vratio sam se iz Pariza, a u rovinjskom Monviju svirala je grupa Mama Coco, dečki koji su pratili na turnejama Zdravka Čolića. Pozvali su me i rekli: “Daki, pjevaj s nama, bit će neka lova”. I ja svaku večer istu listu na repertoaru. Uvijek bi oko pola sata prije ponoći svirali soul Stevieja Wondera i Lionela Ritchieja. I pjevam ja: “Hello, is it me you’re looking for? I can see it in your eyes...” I primijetim jednu zgodnu plavokosu djevojku koja silazi niz stepenice. Dvije večeri nakon toga, u isto doba, malo prije ponoći, ista pjesma, opet ja pjevam: “Hello, jesam li ja taj kojeg tražiš? Vidim to u tvojim očima...” i opet ona silazi niz stepenice. Ugurao sam se nakon gaže nekako u njezino društvo, u jednom su nam se trenutku koljena dotaknula ispod stola, ona je brzo sklonila nogu, a ja sam rekao: “Molim te, vrati nogu natrag...” I eto, od 1985. godine do danas smo zajedno.

Kako ste kupili Titov Cadillac?
– Preko oglasnika. Vidio sam u novinama oglas i platio državnoj agenciji iz Beograda koja je prodavala vojnu imovinu. Došao sam zatim u Pulu u vojarnu, Tito je još bio živ, i pokupio ga. Ja sam morao imati taj Cadillac Sedan de Ville iz 1961. godine, boje magic blue mirror.
Zašto ste morali imati taj kultni automobil?
– Takav je vozio i Elvis. Eto zašto...
I sad po lignje?
– Tako je. Dosta je priče, idem natrag na autocestu i onda na čamac... •