Glumac Damir Markovina poznati je ljubitelj putovanja. A njegova kilometražom najudaljenija točka prema istoku zasad je sibirski grad Omsk, gdje je gostovao šest dana s predstavom “I konje ubijaju zar ne?”. Pa iako je tempo gostovanja u malom secesijskom kazalištu u centru grada bio ubitačan, ostalo mu je dosta vremena da stekne dojam o svom prvom mjestu na azijskom kontinentu.
– Omsk je poput golemog Slavonskog Broda. Leži na dvije rijeke i potpuno je riječno orijentiran, a njegovih jedan i pol milijuna stanovnika, među kojima ima puno Mongola, potpuno je imuno na zapadnjacima svakodnevnu užurbanost i vrevu – započeo je priču Markovina i nastavio:
– Nije ni čudo da ga moderni stil života nije zahvatio jer nevjerojatno je udaljen od svega. Samo od Omska do Moskve ima gotovo četiri sata direktnog leta avionom.
Za ispipavanje noćnog života glumac nije imao vremena, ali često bi s ekipom zavirio u irsko-sibirski pub blizu hotela. Ali za eksperimentiranje s tradicionalnom kuhinjom nije bilo ni isprike ni umora jer to je nešto što se na putovanju mora.
– Fetiš im je suha riba. Jedu je u svim kombinacijama. Uopće nismo doznali je li morska ili riječna, jer apsolutno nitko ne govori ni engleski niti bilo koji drugi jezik osim ruskog, ali što god, bilo nije loše! Probao sam i pirogi, jedna vrsta bureka. Radi se u tijestu s rižom i primjesama poput mesa, sira ili ribe i jede se na ulici – veli Damir i otkriva da je u posebnim prilikama probao i nezaobilazni boršč:
– On je nezamjenjiv lijek kada se pretjera s konzumacijom alkoholnih pripravaka, u slučaju Sibira s votkom. Vjerujte mi, boršč vas u takvim situacijama doslovno diže iz mrtvih!