Ovih je dana u javnost procurila sretna vijest koju smo željeli čuvati za sebe. Kako je većina objavljenog ipak istinita, ovim putem zahvaljujemo na čestitkama i lijepim željama te naglašavamo da, barem još neko vrijeme, stojimo iza one: “Sutra ćemo pričati o tome” – simpatično i sa skrivenom radošću zbog skore prinove u njihovoj obitelji napisali su na Facebooku Milica Czerny Urban i Damir Urban... I pri tome su i za intervjua ostali. Ipak, puno rječitiji, Milica fotografijom, a Urban i riječju su kada je u pitanju njegova 30 godina duga karijera, novi album i veliki koncert koji sa svojom četvorkom ima 21. veljače u Maloj dvorani zagrebačkog Doma sportova.
Ima li album “Mamut” uzor u knjizi, poput prijašnjeg nadahnutog Kunderinim romanom?
– Određeni pisci sigurno su ostavili traga na meni, na mojim razmišljanjima i stavovima, međutim ovaj put ne mogu nikoga izdvojiti. Na ovom albumu dogodila se kombinacija svega što čitam, gledam i učim, ali i situacija koja ovaj čas vlada u državi i u cijelom svijetu.
Običaj vam je da s bendom prije snimanja albuma odete u izolaciju. Je li se to dogodilo i ovaj put?
– Da. Nekoliko prostorija koje smo unajmili uredili smo u atipičan studio u kojem je i dnevni boravak i moj atelijer. Tamo boravimo ne samo zbog glazbe, u njemu se ugodno osjećaju i naši prijatelji i tamo je snimljen velik dio albuma. U njemu vlada intimna atmosfera, tu radimo kad želimo, koliko želimo i na način na koji želimo pa su i pjesme intimnije nego što bi bile da su snimane u studiju u kojem vam taksimetar lupa cijenu i vrijeme.
Pišete knjige i priče. Jeste li konačno “dorasli” tome da objavite koju od njih?
– Ne sumnjam u to što pišem, ali nisam siguran da publika mora imati uvid baš u sve što radim. Kako sam stariji, svjesniji sam da me većina ljudi percipira kao glazbenika, a slutim da nekima čak ide i na živce kada se netko bavi s puno stvari. Uglavnom, neke stvari nisu za objavljivanje, dovoljno je da ih pročitaju moji najbliži. Nekad ne treba ni to, nekad je dovoljno samo zapisati, izbaciti nešto iz sebe i to čovjeka veseli. Ali pišem svašta, brčkam, crtkam, zapisujem... ovaj čas razgovaram s Tomislavom Torjancem, koji nam je radio i omot albuma, o zajedničkom projektu pa možda to bude početak mojeg ulaska u neki drugi medij.
Koncert u Domu sportova održat će se 21. veljače. Prvi put. Zašto ste tako dugo čekali i imate li još problem s nastupima u velikim dvoranama?
– Nemam problem, ali da bi se čovjek mogao obratiti većem broju ljudi, mora koncentrirati energiju, vrlo je dobro usmjeriti i znati što radi. U malom prostoru možete se i opustiti te prepustiti improvizaciji i manja je mogućnost da se dogodi pogreška. S druge strane nisam bio siguran da imamo plan B. Što nakon sviranja u velikoj dvorani? Međutim, glazba je trenutačno tamo gdje jest i mislim da postoji potreba da pokušamo vratiti našoj vrsti glazbe mjesto koje joj pripada. Evo, idemo probati. Pipsi su to učinili prije nas i uspjeli su. Mislim da će se nakon nas na to odvažiti još neki manje komercijalni bendovi pa ćemo jedan dan imati i nešto jaču scenu.
Imate li koji ritual prije velikih koncerata?
– Prije koncerta moram si dignuti tenziju i prebaciti se u veću brzinu pa pola sata prije nastupa i bendu i obitelji postajem teško izdrživ, ali to je jedini način da na pozornicu dođem spreman. Nakon koncerta opet mi je potreban duži period da se spustim u nižu brzinu i zna se dogoditi da to traje i traje te da nakon uspješnih nastupa titram još danima. Zna se dogoditi i da održim dva koncerta, poslije njih putujem ne znam koliko sati do doma i onda još kod kuće čistim, perem suđe, pišem, jer se ne mogu opustiti.
Zašto ne želite inozeman uspjeh u glazbi?
– Nije da ne želim, nego ne želim podnijeti žrtvu za to. Morao bih promijeniti jezik na kojem pjevam što mi je kao čovjeku koji piše tekstove problematično jer hrvatski je jezik na kojem se izražavam, sanjam, izjavljujem ljubav ili s kojim pokušavam nekoga nasmijati ili mu čak zaprijetiti. Dobro mi je ovdje, razumijem se s publikom i mislim da bi se vani sve to pretvorilo u običan posao. Tamo ne bih znao ljude, imam i previše godina, publika je drukčije odrastala, ima drugi način života, morao bih glumiti nešto što nisam da bi joj bio opipljiv i probavljiv.
Plaši li vas smjer u kojem se okreću društvena zbivanja?
– Naravno da me plaši društveno i političko stanje u zemlji i budućnost, ali ne samo kod nas, nego i u Europi i u svijetu. Od Afrike koja grca u ratovima, preko odnosa Rusije i Amerike do Europe koja je potpuno pod američkom dominacijom. To što se u Hrvatskoj događaju određene promjene i što buja nacionalizam nije ništa drugačije od onog što se događa u ostalim europskim zemljama tako da ni ne znam kamo bih otišao i u ovom trenutku ne vidim nijedno sigurno mjesto.
Na što prvo pomislite kada čujete da ste 30 godina na sceni?
– Na mirovinu!
Što se dogodilo s hrvatskom rock-scenom?
– Dogodila se ukupna promjena u društvu. Zavladao je konzumerizam, promijenili su se prioriteti, a glazba više nije tu da bi nas naučila nešto novo, ona je tu da bi bila zabavna, ugodna i u tom stanju rock, koji je oduvijek bio buntovan, drugačiji, koji je sa sobom nosio parole i čovjeka držao budnim, jednostavno više nije podoban. Sve se svodi na kratku, zabavnu i glupavu formu.
Kako je bilo odrastati u Rijeci u vrijeme najžešćih dana rocka?
– Divno su moji uzori i moja iskustva bili opipljivi. O rock-sceni nisam učio na YouTubeu, nego sam fizički bio na tim mjestima i gledao te ljude. Okupljali smo se i družili fizički, a ne putem Facebooka i pitanje je bi li me današnje vrijeme uopće usmjerilo prema glazbi. Riječki bendovi tada su prštali tolikom energijom da nisi mogao biti imun. Sumnjam da bih danas preko računala dobio tu potrebnu injekciju i da bih se upustio u avanturu s glazbom.
Jeste li strog otac sinu Maliku?
– Mislim da nisam. Imamo prijateljski odnos. Naravno, u određenim situacijama mora znati tko je otac, a tko sin. Za strogošću ljudi posežu kada su zakasnili djelovati pravovaljano i ne preostaje nego biti strog. Inače, Maliku glazba nikada nije bila previše zanimljiva. Sluša je i uživa u njoj, ali zanima ga sport. Trenira košarku i ide mu jako dobro, a meni je puno bitnije da u košarci uživa i jedva čeka uzeti loptu u ruke. Dakle, i da mu ne ide, bio bih sretan roditelj jer je moje dijete sretno dok se s nečim bavi.
Od vas 13 godina mlađa supruga Milica dobrim je dijelom zaslužna za vaš odjevni stil, fotografsku prezentaciju, komunikaciju s novinarima... Kakav je osjećaj predati joj se u ruke?
– Predivan. Uz to ja joj vjerujem i vjerujem da sam i ja njoj podrška. Milica u sebi ima nešto dječje, nešto “naivno” i još uvijek ne shvaća koliko ljudi mogu biti loši, pokvareni i zavidni, a volio bih da takva i ostane. Kada me pogleda, u njoj vidim dio sebe koji sam, nažalost, negdje putem izgubio. Ona je sve ono što ja nisam, a možda sam i ja to u odnosu na nju. Kada je pogledam, vidim osobu bez koje ne mogu i koju volim najviše na svijetu.
Koju biste svoju osobinu rado promijenili?
– Brbljav sam, nervozan, na trenutke vjerojatno i psihotičan, a nekada možda i preflegmatičan... Meni je zapravo dobro. Bojim se da bi bilo koja promjena prouzročila lančanu reakciju i tko zna kamo bi nas to odvelo pa ne bih ništa mijenjao.
Mene plaši društvo u kojem buja tzv. ljevičarski internacionalizam.