Dvije su godine prošle bez Olivera, a na današnji dan bi proslavio svoj 73. rođendan. Naime, Dragojević je rođen 7. prosinca 1947. godine u Veloj Luci na Korčuli. Iako je na Korčuli proveo veći dio djetinjstva, školovanje je nastavio u Splitu gdje je pohađao glazbenu školu. Glazba ga je zaintrigirala još kao malenog dječaka, oduvijek je znao da će to biti njegov životni poziv. Imao je samo pet godina kada mu je otac kupio usnu harmoniku.
Postao jedan od najcjenjenijih glazbenika ovih prostora, ali nikad nije volio da ga se zove zvijezdom, uvijek je bio podjednako skroman i jednostavan.
– Ne, ni zvijezdom ni legendom. Uopće me za života ne diraju neke velike hvale. Mogu napraviti zaokret koji nema veze s ovim što sad radim, ali ima veze s glazbom. Glazba traži širinu, to je pošteno prema njoj. A što se tiče jednostavnosti koju ste naveli, samo mogu reći da sam takav čovjek, tako odgojen. Takvi su mi svi kod kuće. Mi smo ekipa koja ne uživa u velikim pohvalama, spektaklu, nečemu što nije prirodno. Sve je to isforsirano. Recimo, za koncert u Areni govore: dođite na spektakl. Ma, nema tu toga. To je u čast glazbe. A kako sam s mora, na jugu ljudi ne trpe da je netko važan. Svi smo mi važni i ako nisi kao oni, a čovjek si s manom, u problemu si. Ako si duhovit, od toga ćeš napraviti prednost. Pokojni Dražen Vrdoljak govorio mi je da sam Dalmatinac s naočalama koji je od toga napravio prednost. Jednom me nazvao i kozmičkim Dalmatincem, iako to još nisam dokučio – ispričao je u jednom od svojih intervjua Dragojević kojeg će ipak svi pamtiti kao veliku glazbenu legendu.
O tome kakav je Oliver bio privatno nam je s puno ljubavi sve ispričala i njegova udovica Vesna Dragojević.
– Doma se nisu slušale njegove pjesme niti se govorilo o muzici. Oliver se nikada nije nešto posebno pripremao za koncerte niti je vježbao, a nije previše slušao ni našu muziku. Slušao je uglavnom na YouTubeu strane pjesme. Mi doma stvarno smo ponekad mislili da on nije normalanjer se tako ležerno ponaša kad je riječ o koncertima, turnejama, albumima, a na kraju bi sve odlično ispalo... – govori Vesna i nastavlja: Kada sam sa sinovima nakon njegove smrti zbog tehničkih stvari malo ušla na tu estradu, shvatila sam da Oliver uopće nije bio na toj estradi. On je bio izdvojen iz svih tih klanova i lobija. Bio je izuzetak i sasvim svoj, bez menadžera, bez svađa i bez ega, mi smo sad vidjeli da je zapravo jedini on bio normalan. Valjda se sve to tako moralo dogoditi da to shvatimo. Znam da će zvučati čudno i nevjerojatno, ali on je svoju karijeru stvarao bez velikih planova, niti je kalkulirao kad će izdati CD, niti je poput većine glazbenika izdao CD prije Porina da bi ušao u konkurenciju. On je radio baš suprotno i namjerno bi iza Porina izdao album. Njega nisu zanimale te kalkulacije niti se zamarao hoće li album izdati u razmaku od dvije, tri ili pet godina. Jednostavno je čekao da skupi prave pjesme i jedino ga je muzika zanimala, ništa drugo, baš apsolutno ništa drugo. Nisu ga zanimale ni novine ni slikanje za novine, bila mu je važna samo muzika – govori Vesna te nam i kasnije tijekom razgovora naglašava koliko je Oliver živio za glazbu. O glazbi je najviše razgovarao sa sinovima Dinom, Damirom i Davorom, s njima bi se, kaže Vesna, zatvorio u sobu iz koje su najčešće dopirali zvuci omiljenih mu talijanskih pjesama i glazbenika, a na repertoaru je često bio i Michael Buble - kazala je Vesna i dodala da je legendarni glazbenik zapravo bio izrazito jednostavna osoba.
– On je zbilja s lakoćom radio sve i tako je jednostavno živio, a koliko je to bilo jednostavno shvatit ćete kad vam ispričam ovo. Jednom je otvorio moj ormar i ovako mi rekao: “Ja imam dva para hlača jer mogu obući samo jedne, a druge su mi u ormaru, a kad ćeš ti moći svu ovu robu iznositi, kad ćeš ti to sve obući?”. Kad bi nam došli gosti doma, pozvao bi ih u sobu i pitao: “Ima li i vaša žena ovoliko robe u ormaru? Njegova garderoba svela bi se na dva para traperica te crne i bijele majice. Čitam ja tako njemu jedan članak u kojem piše da su i Steve Jobs i Mark Zuckerberg kupili i nosili 50 istih majica, a Oliver mi na to kaže: “Pa eto ti! Vidiš šta ti ja govorim cili život, kao i ostali pametni ljudi – treba mi samo crna i bijela majica, jedno odijelo i dvi košulje”. I tako je bilo cijeli život s njim, sve je bilo jednostavno; od odjeće do hrane, od razgovora od planova, sve je bilo jednostavno. Onakav kakav je bio na pozornici, način na koji je spontano komunicirao s publikom, eto, takvi je bio i doma. Nije bilo razlike između njega doma i na pozornici – sjetno govori Vesna. Obitelj nikada nije doživljavala Olivera kao slavnog pjevača, a Vesna se izbjegavala eksponirati u javnosti. Kaže nam da je samo jednom sjedila u prvom redu na Oliverovu koncertu, i to u Parizu u Olympiji.
Nakon Oliverove smrti obitelj je zaštitila njegovo ime, a uspomenu na njega čuvat će nizom projekata koje planiraju, ali muzejom u njegovoj rodnoj Veloj Luci.