Osim što završava sezonu predstave „Praznine“ u HNK u Zagrebu, organizatorica je i kreativna voditeljica festivala „More knjiga“ na Zrinjevcu, a uz sve to stigne učiti i za ispite na doktorskom studiju te pisati doktorski rad na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nemoguće? Ne i za ovu 27-godišnjakinju, Ana Mariju Žužul, koja je u ljeto ušla radno, ali i zadovoljno jer na poslovnom i privatnom planu niže samo uspjehe.
Vaš projekt „More knjiga“ oduševio je brojne građane i turiste.
Mislim da smo uspjeli napraviti nešto drukčije i posebno. Moja je zamisao bila da popularizaciju čitanja omogućimo besplatnim pristupom velikom izboru knjiga u ugodnom, opuštajućem okruženju, što većem broju ljudi. Posebno je impresivna scenografija, koja je nastala u suradnji s nadarenim umjetnikom i sanjarom Marijem Mišom i koju se svake godine iznova ručno izrađuje mjesecima.
Odakle dolazi sva kreativnost i inspiracija?
Često se oslanjam na intuiciju. Najbolje radim i najzadovoljnija sam rezultatima kada slušam svoj unutarnji glas i impuls, čak i ako mi je iz prve nelogičan. Naučila sam da najviše postižem dopuštajući sebi da razmišljam te uzimam u obzir i ideje koje ne izgledaju izvedivo.
Nedavno ste predstavili autorski projekt “Praznine”, u kojem i glumite. Što ovu predstavu čini drukčijom od ostalih?
Koncipirali smo je na drukčiji način. Predstava je multidisciplinarna, eksperimentira s filmom, glazbom, slikom i videoartom. Uspjeli smo je uklopiti u drukčiji, nekazališni prostor, gdje su izvođači smješteni u isti prostor s publikom – svi smo u istom prostoru života. Nema uobičajene kazališne odvojenosti i četvrtog zida, a time publika može imati posebno iskustvo i osobno uroniti u događanje, postati dijelom priče.
Na projektu radite s dramaturginjom Kristinom Kegljen, redateljicom Moranom Novosel te glumicama Anom Vučak Veljačom i Dubravkom Lelas. Kako je došlo do vaše suradnje?
Ana i Dubravka su sa mnom studirale i bile smo na istoj klasi, a i Moranu i Kristinu poznajem s akademije. Mislim da bez njih ova predstava ne bi mogla biti to što je. Riječ je o grupi umjetnica, kao i cijelom umjetničkom timu koji je iznimnog talenta, inteligencije te velike odvažnosti da ulaze u srž stvari.
Predstava se dotiče dubljih tema, poput nalaženja unutarnjeg zadovoljstva i mira.
Ta tema od posebne je važnosti jer je univerzalna, suvremena, a svevremenska. Tiče se svakoga, bez obzira na nacionalnost, društvenu skupinu ili dob. Od početka smo se htjele baviti univerzalnim problemima današnjeg društva.
Zašto kažete da je riječ o provokativnom pitanju?
Provokativna pitanja jedina su prava pitanja osobnog i društvenog rasta. Teško priznajemo ono što se “etiketira” kao vlastita slabost – usamljenost, nepripadanje, ranjivost, nezadovoljstvo.
Koliko smo prazni?
Prazni smo onoliko koliko dozvolimo sami sebi da budemo prazni, onoliko koliko se udaljimo sami od sebe, kada naša sreća ovisi o drugima. Prazni smo kada bježimo od istine, kada se ne želimo suočiti s našim životnim okolnostima i našim intenzivnim emocijama.
Koji su problemi s kojima se najčešće suočavate u privatnom životu?
Moji su problemi kao i problemi svih drugih generacija – trajno preispitujem svoje životne izbore, često se pitam je li trava negdje zelenija, kao i likovi iz predstave. Pokušavam sagledati nesagledivost umjetnosti, a s druge strane nositi se s materijalnim, organizacijskim i drugim limitima realnog svijeta u kojem umjetnost pokušava preživjeti, svemu unatoč.
Mladi ste, kao i kolegice s kojima surađujete. Koliko vam je teško probijati se na sceni?
Teško je jer je scena jako mala, nema puno novih projekata i projekata u tijeku. Tu je i pitanje financijskih i organizacijskih limita. Sve je već ukalupljeno i zna se tko ima svoj dio kolača, redatelji ne žele preuzeti rizik rada s novim i mladim glumcima jer ne mogu biti sigurni u rezultat.
Dodatno se usavršavate na zavidnim svjetskim glumačkim učilištima. Koja nova znanja donosi inozemno obrazovanje?
Prije svega disciplinu i profesionalizam. Jako je bitno preuzeti odgovornost i pojaviti se na vrijeme i spreman. Ne tolerira se kašnjenje bilo koje vrste, čak i kada stigneš pet minuta prije, već si zakasnio. Amerika je veliko tržište i svi su zamjenjivi. Umjetnici se moraju puno više truditi i dokazivati. Da bi uspio, moraš biti uporan i marljiv te neprestano raditi na svojim vještinama. Ono što mislim da je bitno jest to da titula glumca podrazumijeva da moraš znati i pisati scenarije i tekstove, producirati, sve. Moraš biti sposoban preuzeti više uloga.
Jeste li imali neke inozemne ponude?
Razgovora i ideja uvijek ima. Kao i sa svim drugim važnim stvarima u životu, vještina je prepoznati onaj pravi moment, kada se sve poklopi – znanje, vještina, zamisao i kreativni tim. Nešto od pregovora je u tijeku, nakon doktorata bit će mi lakše donijeti finalne odluke i odgovore.
Imate li u planu posvetiti se inozemnoj karijeri?
Moj je plan svakako raditi na inozemnim projektima kao i do sada, neko vrijeme provoditi u inozemstvu. Mislim da se promjenom profesionalne sredine može naučiti i steći puno profesionalnog iskustva, a na većim tržištima ima i više prilika i projekata, a mogućnosti za razvoj i eksperimentiranje su veće.
Što mislite o odlasku mladih u potrazi za boljim životom?
Mislim da je to dvosjekli mač. Bolji život ne nalazi se na određenom mjestu, nego tamo gdje mi odlučimo, on je uvijek u nama i vezan za nas same. Postoje samo bolje prilike, a uz njih i pitanje kako ćemo ih iskoristiti.
Pratite li hrvatske serije i filmove?
Moram priznati da sam posljednjih godinu dana bila toliko zaposlena da nisam stigla upaliti TV. Uvijek sam mišljenja da je super da se stvari događaju i da i naša scena ima što više serija, kakve god bile. Najlakše je sjediti doma, komentirati, prigovarati i kritizirati druge, a ništa ne učiniti sam. Lako je kritizirati i pričati, a puno je teže djelovati. Cijenim svaku inicijativu i rad.
Treba li mladi umjetnik prihvatiti sve ponude koje tržište daje?
Definitivno ne treba, veliki je rizik u pitanju. Može se izgubiti puno vremena na neke projekte koji ti na kraju ne donose ništa, ni profesionalni ni osobni rast. Mislim da treba imati stav i birati ono što je u skladu sa željenim karijernim ciljem.
Što za vas znači uspjeh?
Uspjeh je kada si ostvario svoje potencijale i nastavljaš ih otkrivati i ostvarivati, kada ne odustaješ od svog talenta i ne pristaješ ga zanemariti. Uspjeh je ne odustati, ne pokleknuti pred prazninama, nastaviti učiti, rasti, razvijati svoje talente, darovati ih drugima.
Kako se nosite sa stresom današnjeg užurbanog života?
Spavanjem (smijeh). Često mi fali sna, nemam dovoljno sati u danu. Volim se družiti s prijateljima i udaljiti se od tema vezanih za posao, volim čitati knjige, putovati, gledati filmove, meditirati.
Planirate li na odmor ovo ljeto?
Da, ali tek početkom kolovoza. Još ne znam gdje, ali voljela bih otići na neki daleki put izvan Hrvatske, možda u Aziju.
Uz sve projekte i planove, imate li vremena za ljubav?
Vremena je uvijek malo, ali balans je neophodan. Uvijek postoji vrijeme za taj dio života. Mislim da je to iznimno bitno. Posao nije jedina stvar u mojem životu i ne želim živjeti samo za posao. Važno je živjeti za život, to je svrha umjetnosti.
Priznajete da ste u vezi, tko je sretnik koji vas je osvojio?
Jesam, sretnik je on, ali i ja. On je jedna jako inteligentna, topla, empatična, sposobna, divna osoba. I ne bavi se glumom, nego potpuno suprotno, odvjetnik je.
Mislite li da bi vam dijeljenje informacija o sebi na društvenim mrežama moglo pomoći u karijeri?
Mislim da ne. Ne bih rekla da je glavni problem društvenih mreža privatnost, nego problem toga da se sve gleda kroz filtre, svi se predstavljamo u najboljem, nerealnom svjetlu. Dobiva se lažni dojam kako svi vode zanimljiviji i bolji život od našeg. Dojam praznine.
Koje projekte od jeseni možemo očekivati?
Planiram napisati i snimiti dugometražni igrani film, nastaviti s novom sezonom i predstavom “Praznine” u HNK, učiti i polagati ispite, pisati i dovršiti doktorat na FFZG-u. Radosno iščekujem nove izazove i iznenađenja.
Pogledajte i kako poznate Hrvatice izgledaju bez šminke.