Sarajevskom pjevaču i kompozitor Dini Merlinu umalo je stradala vikendica na Pelješcu. Vatra je “polizala” zidove, no kuća je ipak preživjela. Vatrena drama na Pelješcu nije ga spriječila da privede kraju pripreme za sutrašnji spektakl na Koševu.
:: Četvrti put nastupate na sarajevskom stadionu Koševu. Prošli je put bilo 60.000 ljudi, a znalo se nakrcati i 80.000, bar po procjenama svjedoka. Po svemu sudeći, Koševo će i ovaj put biti puno. Što ćete ponuditi publici?
Sasvim je sigurno da ima 80.000 onih koji bi željeli biti na koncertu, međutim, to je znatno više od brojke koju dopušta sigurnosni aspekt, a i organizator kojem je u interesu u organizacijskom i produkcijskom smislu napraviti optimalan koncert. Što se mene osobno tiče, ja ću publici ponuditi svoje najbolje izdanje do sada.
:: Posljednji su put u Sarajevo za vaš koncert dovoženi konvoji opreme iz Austrije, Mađarske, Slovenije, Hrvatske... Hoće li i ovaj put koncert biti tehnički spektakularan?
Svaki moj koncert ima ambiciju biti bolji od onog prethodnog. Ovo je do sada, tehnički i produkcijski, moj najambiciozniji koncert na Koševu.
:: Kakav je to osjećaj kada 60.000 ljudi digne ruke u zrak i pjeva s vama? Osjećate li u tom trenutku moć ili sreću?
Ne želim moć pa je i ne osjećam, ali osjećam sreću jer je sreća u napredovanju i radu i osjećam koliko sam malen pod zvijezdama kad je meni dano da budem zvijezda. Osjećam, naravno, i zahvalnost jer imam takvu i toliku publiku. Zahvalnost jer sam u prilici da to doživljavam godinama.
:: Hoćete li se presvlačiti tijekom koncerta?
Kao na svim svojim koncertima – hoću.
Tvrdoglav sam i dosljedan
:: Jasno je da jako držite do odijevanja, gradite svoj osebujni stil. Nosite bradu, svijetle šešire, kao da gajite stil safari macho tipa. Jeste li sami kreator svoga izgleda?
Jesam, uz malu pomoć prijatelja i obitelji. Imam i nekoliko suradnika čije mišljenje cijenim, ali i moja obitelj zna biti itekako konstruktivno kritična. Ipak, ja sam uvijek malo svojeglav tako da nekad ostanem sam u nekoj odluci, ali dosljedan svojim odjevnim izborima.
:: Vaš album “Hotel Nacional” zauzeo je osmo mjesto na Billboardovoj top-listi najprodavanijih worlds albuma u svijetu. Kakav je osjećaj znati da ste u samom vrhu music world autora u svijetu? To vas stavlja rame uz rame s Goranom Bregovićem, koji je vani puno postigao...
Uvijek je dobro prolaziti dobro na top-listama. U konačnom zbroju moga rada i posvećenosti pozivu koji sam izabrao podrška publike najvrednija mi je i nezaobilazna. Sve počinje od tišine, onog trenutka kad iz tišine dolazi pjesma, to je osjećaj koji je neopisiv, a odatle kreću i top-liste i stadioni i sve ovo pojavno i vidljivo.
:: Album “Sredinom” iz 2000. godine bio je pak jedan od najprodavanijih albuma u jugoistočnoj Europi u deset godina. To su impresivne brojke, kako ste uspjeli pronaći taj glazbeni nerv koji se sviđa ljudima “od Vardara do Triglava”, pa čak i šire?
To su bile godine mog lutanja, i duhovnog i fizičkog, putovao sam mnogo, upoznao talentirane muzičare od Afrike do Londona, od Sarajeva do Zagreba, koji su jako utjecali na moj rad i s kojima sam imao čast surađivati.
:: S grupom Merlin svirali ste osamdesetih godina kada je na ovim prostorima drmao novi val. Kakav je vaš osobni stav prema toj novovalnoj ekipi – niste bili dio istog glazbenog svijeta, ali ste radili i stvarali u isto vrijeme?
Volim dobru muziku, volim umjetnost i talentirane ljude. Tako da sam jako sretan da sam u svojim formativnim godinama imao priliku slušati i novi val, prije svih Johnnyja i Azru, onda Idole, a s Prljavcima, Električnim orgazmom i grupom Film ponekad sam dijelio i stage.
:: Je li folk pokvario današnju mladež? Često se upravo na jeftine tekstove i cajke gleda kao na tumor društva, kao na zatupljivanje mladog svijeta?
Za mene postoji samo dobra i loša muzika. To je jedina podjela na koju pristajem. Često smo robovi predrasuda. Zašto bi nešto u punku ili hip hopu ili čemu već a priori bilo dobro, a u folku a priori loše. To su gluposti, sreća je što živimo u svijetu koji je, rekao bih, “supermarket” mogućnosti. Danas mladi ljudi ne trebaju tutore ni instruktore koji će ih podučiti što i kako slušati, oni su sami urednici svojih života i to je tako. I to je OK.
:: S druge strane, imamo primjer Ultre, masovnog festivala koji je u Splitu okupio 100 tisuća ljudi iz cijelog svijeta. Je li ta elektronika koja je tri dana drmala na Poljudu za vas uopće glazba? Kako biste definirali taj trend? Mnogi koji su sudjelovali na tome kažu mi da ih ne ponese glazbe, nego iznenadne snažne zvučne vibracije koje prostrijele kroz tijelo…
To je taj subjektivni osjećaj koji vam serviraju mediji, netko je to okvalificirao kao cool i sad mi moramo vjerovati u to. To nije moj izbor.
:: Svojedobno ste izjavili da se nemate namjeru sresti niti surađivati s Cecom. Postoji li još glazbenika s naših prostora s kojima ne biste pjevali na stageu?
Važnije bi bilo govoriti o tome s kim bih volio podijeliti scenu, a ne s kim ne bih. Konkretno na ovom, četvrtom, koncertu na Koševu imat ću jednog gosta s kojim ću podijeliti stage i uživati u tom trenutku apsolutno ne razmišljajući o onome što je bilo jučer niti što bi se moglo dogoditi sutra. Imam dovoljno godina i života da znam kako mi je najvažnije da sačuvam, da ne prosipam ovaj trenutak, “ovo danas, ovo sad”.
:: Vjernik ste, to ne krijete. Jeste li postili u vrijeme ramazana?
Naravno, to je sastavni dio i praksa mog života.
:: Bili ste i na hadžu. Kakva su vaša iskustva s tog hodočašća?
Jedinstvena, ali prije svega privatna.
:: Vaše je pravo ime i prezime Edin Dervišhalidović. Ima li riječ “derviš” u vašem prezimenu ikakve povezanosti s kultnim muslimanskim redom dervišima?
Sasvim sigurno da ima. Nema puta koji kreće niotkuda, tako da je vrlo vjerojatno netko nekad u toj mojoj lozi bio sufija, derviš, vrijedan da ostane i da traje u ovom prezimenu. Osobno sam simpatizer sufizma i ti su mi ljudi vrlo inspirativni.
:: Javno ste osudili napad na redakciju francuskog satiričnog magazina Charlie Hebdo i poručili da “kao musliman osjećate stid i duboki prijezir prema počiniteljima koji, čineći zlo, izdaju sve vrijednosti na kojima počiva islam.” Nanose li vam u karijeri štetu takve eksplicitne osude ili držite da kao javna osoba morate reagirati na zlo?
Naravno da mi ništa dobro neće donijeti to što ću reći možda neugodnu istinu, ali ne mogu se praviti kao da se oko mene ništa ne događa i uživati u svojim uspjesima i nekom stečenom komoditetu. Ne mogu biti ravnodušan prema nepravdi koju vidim bez obzira na to je li to u Bosni ili Francuskoj ili Palestini ili Americi ili bilo gdje na svijetu. Najviše me se tiče ono što se događa u Bosni i oko Bosne, ali me zanima i što se događa globalno. To je vrijeme u kojem živimo, nijedan čovjek nije otok, kako se obično kaže.
Živim sve zdravije
:: Kako komentirate nedavna događanja u Srebrenici? Je li srbijanski premijer Aleksandar Vučić zaslužio to što ga je snašlo?
Bio je to suvišan i nikome potreban događaj koji treba zaboraviti, a treba se sjećati 136 žrtava ukopanih taj dan, treba se sjećati svih žrtava do sada. I moramo pokušati izgraditi nove mostove razumijevanja. Jednostavno, ne smijemo odustati od ideje da svojoj djeci ostavimo bolji svijet.
:: Vidite li u Bosni i Hercegovini dovoljno motivacije da se ljudi pomire? Jeste li optimist kad je riječ o budućnosti vaše zemlje?
U ljudima postoji potencijal i potreba da ne žive u sukobu i zavadi. Političari određuju raspoloženje naroda, a mediji im u tome pomažu. Tako da su za odnose među ljudima odgovorni političari, naravno i ti ljudi sami, ali prije svega političari jer oni određuju živote i sudbine drugih i za taj rad dobivaju plaću i uživaju brojne privilegije.
:: Za vas kažu da jako vodite računa o zdravlju, da pazite na prehranu, da u svakom pogledu zdravo živite... Je li to istina? Bavite li se sportom, koji su vam hobiji?
Što sam stariji, sve zdravije živim, zbog potrebe da kompenziram fizičkom aktivnošću godine koje prolaze. Nasreću, uvijek sam volio sport. Skijam ambiciozno i posvećeno. Vozim rekreativno bicikl. Da imam vremena, našlo bi se mjesta i za neki sport s loptom.
:: Jeste li obiteljski čovjek?
Jesam jer imam obitelj koju volim, ali moj me posao godinama razdvaja od obitelji. Nasreću, djeca postaju odrasli ljudi, pa sve više surađujemo tako što mi pomažu u mojim obvezama iako imaju vlastite živote i poslove. Supruga Amela isto tako, bez nje sve ove moje godine ne bi imale nikakvog smisla.
:: Kako ćete provesti ljeto, hoćete li ponovno biti u Hrvatskoj?
U Hrvatskoj provodim mnogo vremena, imam svoju malu barku, plovim i punim baterije ili se samo odmaram s obitelji.
>>Dino Merlin ponovno u Spaladium Areni
>>Dino Merlin: Kao musliman, osjećam sram i duboki prijezir prema počiniteljima
Tko je taj??