Hrvatski književnik Igor Ivko (36) jedan je od rijetkih koji se može pohvaliti nagradom Istarske županije - Regione Istriana "Edo Budiša" koja se dodjeljuje u spomen na rovinjskog književnika Edu Budišu (1958. - 1984.). Nagradu je osvojio za svoju prvu zbirku pripovijedaka "Nepovredivo mjesto" koja je nastajala "dugo, polako i ponekad nestrpljivo".
- Zapravo, u njoj je sve ono što sam do njezinog završavanja pročitao, napisao, izbrisao i naučio o literaturi. U tom je trenutku to bio moj domet. I drago mi je da je mogućnost objave i zaokruživanja jednog perioda došla baš u tom trenu, na pragu trideset i pete - rekao nam je Ivko i napomenuo da ništa ne bi bilo moguće bez utjecaja Ivana Tomašića i izdavačke kuće Disput u procesu nastanka i oblikovanja te knjige kakva danas jest.
Nagrada "Edo Budiša" sastoji se od jednomjesečnog boravka u Kući za pisce - Hiži od besid u Pazinu i jednokratne novčane nagrade od 1000 eura. Na boravak još nije otišao, a novčanu nagradu čuva "kao zjenicu oka svoga". - Nadam se da će boravak biti ljeti. Napravio sam okvirno skicu što želim pisati i raditi tih mjesec dana tamo. Koliko je meni poznato, edukacija nema. Još se moram čuti s organizatorima oko detalja, koje su moje obaveze i dužnosti - ispričao je.
Nagradu nije očekivao, no itekako mu znači jer valorizira ono što se unutra nalazi. - Valoriziran je i rad sviju koji su radili na toj knjizi, a to je puno ljudi. Priznanje je to svima nama. I drago mi je da je to priznanje došlo iz tog mjesta, jer cijenim rad tih ljudi, a isto tako, autori i autorice koji su prije mene osvajali tu nagradu i bili u širim i užim krugovima (kao i ove godine) osobe su čija književnost ima što ponuditi. Tako da mi je drago i iz te perspektive, naći se u dobrom društvu - ističe.
Njegova zbirka predstavlja suveremenu hrvatsku stvarnost, a u pripovijetkama se bavi siromaštvom, neimaštinom, besperspektivnošću, bijesom, ljutnjom, agresijom, psihozom straha i ostalim dijelovima pakla suvremene stvarnosti.
Vidi li stvarno tako pesimistično hrvatsku stvarnost?
- Stvarnost pod nebom je kaotična, ne znam da li to znači da je situacija odlična. Ne odnosi se to samo na hrvatsku stvarnost. Uglavnom pišem o onome što mi je poznato. I s osobne i s perspektive osoba s kojima sam dolazio u dodir - kaže i dodaje: - Postoji kontekst unutar kojeg se dešava da netko pukne jer osjeća da koliko god da radi i što god da u životu radi, ne može osjetiti pomak (ne samo u financijskom smislu) i interesira me kako se pod tim okolnostima snalazi psiha, ali na književni način, na estetski način, što znači da čitatelj spozna nešto o stvarnosti što samo kroz književnost može spoznati i doživjeti.
To je dio u književnosti koji ga najviše zanima.
- Kako izgleda kada se to gaženje događa, kako to doslovno izgleda, kakvog je mirisa znoj čovjeka kada mu šef kaže da će raditi i drugu smjenu nakon što je odradio prvu. Primjerice, tko su radnici i radnice koji su zadnjih mjeseci i godina stigli u Hrvatsku, kakav život žive, što jedu, što rade u slobodno vrijeme, da li ga uopće imaju i tako dalje. Prema mojem mišljenju, tu književnost daje najdublje, najiskrenije i najtočnije odgovore – kazao je.
U djetinjstvu je, kaže, više doživljavao tako da sada ima o čemu pisati.
- Moj je tata, kako je sam sebe nazvao, bio profesionalni kavopija i čitatelj. Ne mogu reći da sam se stidio tih njegovih riječi, ali mi nisu bile najdraže. Sada, a danas mu je baš i rođendan, ponosan sam na te riječi. I ta me gomila knjiga i novina svuda naokolo jednostavno usmjerila na čitanje, kasnije i pisanje – iskreno je rekao. Smatra da je pisac sam po sebi u nestabilnoj poziciji. - No, baš se iz te nestabilnosti i potrebe za smirenjem daje tom neuhvatljivom kaosu neki oblik, čime se stvarnost pripitomljava, a pisac primiruje, što nije malo. Pisac je drugim riječima inženjer. Ali ne ljudskih duša, već svjetova. To jest, onaj koji crta svjetove. Dosta dobra pozicija čini mi se – zaključio je.
VIDEO Ivana Trump pronađena je mrtva u svom domu u New Yorku
za ovakve stavove o književnosti, staljin bi dao medalju znoja udarnika