Dok sam gledao kako se Ivan Jani Novak, idejni vođa nekad kultne slovenske grupe Laibach, muči odgovarajući na pitanja Aleksandra Stankovića, sama po sebi nametnula se usporedba s našim Branimirom Johnnyjem Štulićem i njegovom Azrom.
I u toj usporedbi Johnny je, bez sumnje, apsolutni pobjednik. Znao se nositi s popularnošću, ali još bolje znao se postaviti kada je isparila popularnost i splasnuo njegov društveni utjecaj. Kada više nisi najbolji i nemaš reći nešto novo i originalno, onda se nemoj potucati po medijima samo zato da bi reklamirao koncert. To je najpametniji zaključak koji zvijezda na zalasku može donijeti.
Sudeći po nastupu u Nedjeljom u dva, grupa Laibach i njezin ideolog nisu shvatili da je njihovo vrijeme nepovratno prošlo. Njihov današnji rad više je komičan nego subverzivan. Nije Stanković bio nešto posebno provokativan ili, ne daj Bože, drzak, jer je takav pristup rezervirao za desničare HDZ-ove provenijencije, nego Laibachov ideolog jednostavno nije imao što za reći.
Čak i ono što je govorio zastupao je bez imalo strasti. Gotovo bih se mogao kladiti da ni on ne vjeruje u "svoj program". Podsjetio me na političara koji ni sam ne vjeruje u ono što govori. Iako Stanković to nije želio, potpuno je demistificirao Novaka i Laibach. Nekada je Laibach ozbiljno kritizirao kasni Titov socijalizam, no danas je neuvjerljiv kada kritizira neoliberalni kapitalizam. Od provokatora postali su dobri djedice koji nekadašnju slavu i društveni utjecaj koriste da zarade još poneku kunicu i euro. Nije ni čudno što su ostali popularni još jedino u Hong Kongu u kojemu je prva faca (a nije Aca) Maksim Mrvica.
Nije lako šutjeti, pogotovo kad NEMAŠ što reći.