Obećano nam je da ćemo u bučno najavljivanom dokumentarcu Schumacher koji je za Netflix priredilo čak troje njemačkih redatelja i producenata dobiti autentičnu priču o osobi vjerojatno najvećeg vozača Formule 1 svih vremena. I to je netočno, jer dobili smo dvije priče, jednu o osobi, drugu o vozaču koji je doista bitno drugačiji od svoje persone no čije su ga osobine ipak dovele do takve karijere kakvu je imao. A onda, priča je o osobi nekompletna, jer autori filma o Michaelu Schumacheru u cijelosti su ispoštovali želje obitelji da se iz filma maknu pa i unište kadrovi za koje ne smatraju da su u ovom trenutku prikladni za prikazivanje u javnosti. Ima već onih koji po svijetu viču 'pretjerali ste!', jer doista je moguće u tek desetak minuta surfanja doznati kako se Schumijevo stanje popravilo i popravlja se, što je doista sjajna vijest koja bi bila pravom kulminacijom ovog filma.
Srećom, to ne znači da je ovo loš film, dapače, postiglo se sve što se željelo, osoba je Michaela Schumachera prikazana u cijelosti, u gotovo iznenađujuće realnom svjetlu, vozač je Michael Schumacher prikazan kao beskompromisni šampion kakav je bio a čega je i temelj ta njegova osoba. Bez obzira na kritike ili nečija razmišljanja, film je u cijelosti ispunio očekivanja. Spomenimo ovdje i činjenicu koja dovoljno govori o tome koliko je film očekivan – termin je za prikazivanje na Netflixu bio u srijedu u 9 sati ujutro, no već negdje oko 10 sati na različitim piratskim servisima bila je dostupna piratska kopija, u savršenoj kvaliteti i sa svim titlovima.
Ništa neobično, već i čitanost tekstova o Michaelu Schumacheru čak i na hrvatskim portalima svjedoči o tome koliko veliki vozač i danas ima fanova u svijetu. U priči su o dvije osobe sudjelovali cijela njegova obitelj, kao i kolega pa i rivali, što je osobito značajno. – Mislim da postoje dvije strane. Jedna je Michael, vozač utrka. Beskompromisan, brz, odlučan, opak vozač. A onda je tu privatni i obiteljski čovjek Michael. Mnoge smo večeri proveli u druženju. Pio bi Bacardi-Colu, zapalio cigaru. Bio bi posve drugom osobom. Jer u tom trenutku nema natjecanja. Samo dijelimo lijepe trenutke, govori u filmu David Coulthard, najprije gorki rival, a onda i Michaelov kolega. Kada se govori o dvije osobe Michaela Schumachera onda se prije svega misli kako je njegova privatna osoba bila sasvim u službi njega kao profesionalca, vozača Formule 1, iako ne treba nimalo sumnjati kako bi isto bilo i da se, recimo, bavio ugostiteljstvom.
Cilj bi opet bio isti – moram biti najbolji i u tome ne smije biti nikakvih prepreka. Ta je ambicija ipak bila i kontrolirana, jer Schumacher iznimno inteligentan čovjek koji zna koliko može stajati sitna greška, dašak arogancije. U trenucima, kao što se u filmu da vidjeti, kontrola bi mu izbjegla. Sve počinje na najljepšoj stazi ikad, onoj u Monte Carlu, iz kokpita njegovog Ferrarija.
– Moraš se sjediniti s autom. Trebaš znati točno koliko smiješ forsirati automobil. Jer uvijek postoji granica i trebaš slijediti osjećaj i paziti kao sa svime što voliš u životu da ne prijeđeš gornju granicu ali i da ne ostaneš ispod nje. Sve dok tako činiš oboje ćemo biti zadovoljni. I automobil i ja. Dosegnuti 100 posto, to je moj cilj. Jednostavno sam takva osoba. Manje od toga ne može me zadovoljiti. Izbjegavam govoriti o svojoj kvaliteti jer bih zvučao arogantno. Nerado govorim o svojim propustima jer je vaš posao uočiti ih, točno je u tonu snimljenom za jednog ranijeg intervjua sebe opisao Michael Schumacher.
U stvarnosti teško je napraviti dokumentarac o takvom čovjeku jer malo je toga što o njemu nije ispričano. Ali, vrijednost je ovdje što priču nanovo pričaju oni njemu najbliži, poput oca Rolfa ili prvog managera Wilija Webera. Znano je kako je Michael bio izniman kartingaš, da je veliki dio ljubavi prema oktanima naslijedio upravo od oca kojemu je i fizionomijom dosta sličan. Čini se, međutim, kako takvu riješenost da se uspije u onom što radiš teško mogao naslijediti od bilo koga. Ima 9 godina, slijedi prva njegova međunarodna utrka kartinga, upravo na stazi koju je njegov otac izgradio u rodnom Kerpenu. Kako to, Michaele, da se ne natječeš pod zastavom Njemačke. – Kvalifikacijske utrke u Njemačkoj su skupe. Ispadnemo li, ništa od kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo. A jedini smo koji zastupamo Luxembourg, ništa nas ne stoji i prolazimo, vrlo je jasno rekao pred kamerom. Bez sumnje, majka i otac nose nesumnjive zasluge za njegov uspjeh, kao malo tko drugi.
– Moji su se roditelji naradili da bi nam omogućili normalan život. A opet, mnogi bogati klinci siromašni su jer roditelji nemaju vremena za njih. Naši su roditelji bili s nama na stazi koja je bila jedno veliko igralište. Uvijek smo se koristili najjeftinijom opremom. Izvadio bih stare gume iz smeća, stavio ih na karting i pobijedio. Uvijek mi je bilo drago što sam pobijedio s najlošijom opremom. To što sam se borio na taj način bila mi je dodatna motivacija, čuje se Schumacherov glas kako se prisjeća svojih ranih dana i motivacije koja mu je ponudila i najveći izazov karijere, a to je Ferrari. Zaista, nitko ne može reći kako je Michaela Schumachera u bilo kojem bitnom trenutku karijere poslužila sreća, sve je plod neumornog rada i odricanja, testiranja bolida koja su počinjala u šest ujutro a završavala u deset navečer. Ima ipak zaslužnih ljudi, kao što je njegov prvi manager Willi Weber.
– Nazvao sam Eddieja Jordana nakon što sam čuo da mu je otpao jedan vozač. Rekao sam mu 'Eddie, moraš mi dati tu šansu'. A on će 'Pa tko je, dovraga, taj Michael Schumacher!?'. Pa sigurno se sjećaš, osvojio je u Formuli 3 Macao, Fuji… 'A sad znam', opisuje kako je u Formulu 1 dospio Michael. Pa to je, sreća, reći ćete. Nije, jer da Michael već za tih ranih dana nije toliko odskakao, nitko mu ne bi niti dao priliku. I to će se odmah pokazati.
– Te smo večeri na glavnom trgu jeli pizzu, trg je bio pun, 400-500 ljudi. Nitko nam nije prišao. Bio je to posljednji put da nam nitko nije smetao, sjeća se Weber te prve utrke u Spa Frankorchampsu. Kvalificirao se kao sedmi, svi su znali da je stigla nova zvijezda. Već sljedeće sezone stigao je i prvi ugovor jer najkarizmatičniji manager motosporta, Flavio Briatore nije propustio vidjeti novog klinca. – Nakon utrke odmah sam nazvao Willija Webera i dogovorio da se s Michaelom vidimo u ponedjeljak ili utorak u Londonu. Naša se momčad već borila za podij, znali smo biti blizu. Potpisali smo, govorio Briatore. Weber je doista izniman čovjek karijere ovog velikog pobjednika.
– Te mi je 1988. godine uporno upadao u oči taj mladić Michael Schumacher. Ne zbog pobjeda, koliko zbog stila vožnje. Pozvao sam ga da vozi za moju momčad. Tada nije imao ništa, čak niti 500 maraka da bi financirao sezonu koja je tada stajala između 600 i 700 tisuća, kaže Weber. Dao mu je 2000 maraka mjesečne plaće, automobil, ugovor na pet godina. – Bila to, naravno, ludnica!, sjeća se Rolf Schumacher, Michaelov otac. Pojava je mladog ambicioznog vozača koji nije imao respekta prema nikome izazvala interes među vozačima među kojima, kao i uvijek, postoji svojevrsna hijerarhija. Zvijezda je tog vremena bio Ayrton Senna, s kojim je Schumacher ostvario svoje prvo rivalstvo.
– Kada bi netko počinjao u sportu i pitali bi ga 'što želiš biti', odgovor je uvijek bio 'Ayrton Senna'. A Michael je već tada postao poznat po onome što je i bio, uvijek izazivač najboljih, kaže Bernie Ecclestone. I tako je već na Grand Prixu u Francuskoj došlo do te prve frikcije. Schumacher ga udara i izbacuje iz utrke, a Brazilac ima potrebe objasniti mu par stvari nakon utrke i to pred kamerama. Ne jednom je to Senna pokušao, a to je Schumi osjetio kao manjak poštovanja. No, ni on sam nije imao poštovanja prema drugima, pa niti prema Senni. I sudbina će htjeti da dvije godine kasnije da Ayrton Senna pogine nastojeći ostvariti što veću prednost upravo pred Schumacherom. Ta 1992. godina donijet će u njegov život još jednog ključnog čovjeka njegove karijere a to je Ross Brawn. Ovaj će dvojac Benettonu početi donositi prve pobjede i staviti momčad u položaj izazivača za naslov prvaka.
– Kad si tada razgovarao s Michaelom, bilo je to kao da govoriš s nekim tko se tim poslom bavi cijeli život. A samo četiri ili pet godina ranije držao je Sennin poster na zidu, prisjetio se Flavio Briatore. Sennu Schumacher nije zaboravio, nakon prve pobjede za Ferrari u Imoli, za mikrofonima je i zaplakao. Bio je to rijedak trenutak kada je osoba Michaela Schumachera prošla u javnosti pored vozača Michaela Schumachera. No, u stvarnosti malo je bilo onih koji su razumjeli ambiciju Michaela Schumachera, način na koji on funkcionira i živi. Kada bi i napravio pogrešku teško je to priznavao, izazivajući antipatije. No, kako svjedoče sugovornici u ovom filmu, nije to bilo zbog karakterne manjkavosti, već jednostavno zbog shvaćanja sebe samoga. Kada je 1997. godine na European Grand Prixu udario svojeg tadašnjeg najvećeg rivala Jacquesa Villeneuvea nije mislio da je učinio nešto krivo. Došao je bio u Ferrari upravo zbog podsjećanja na djetinjstvo. Talijani su imali loš bolid, bez šansi da se vrate na staze slave. Bio je to dovoljan izazov. No, često ambicija nije dovoljna da savlada tehnološku nadmoć. Makar se radilo o Schumacheru koji je tehničkog znanja imao kao ponajbolji inženjeri pa ja bilo poznato da bi nakon testiranja dolazio i točno znao ukazati gdje bolid ima manjkavosti, za razliku do brojnih drugih vozača koji su naprosto – vozili.
U Ferrariju su mislili da će Schumi biti dovoljan. Nije bilo tako, uvidio je to i on sam. – Kada smo mu pokazali snimku, shvatio je kako je pogriješio iako do tada nije imao ni trunke sumnje da ništa nije kriv. Tko zna što mu je bilo u glavi? Nije to bio svjestan, planiran čin. No, dogodilo se. Nije nas, međutim, pokušao uvjeriti da nije učinio nešto krivo. Dogodilo mu se dva ili tri puta u karijeri kada su njegova predanost i kompetitivnost otišli korak predaleko. Tada mu se to dogodilo, govori Brawn. A imao je deset bodova prednosti, prvenstvo gotovo u rukama. I kažnjen je teško te sezone.
– Često je prelazio granicu kada zaista nije trebao. Kada je učinio dovoljno, kvalificirao se, bio prvi na startu, pobijedio u utrci, borio se jedan na jedan s osobnom rivalstvu. Zar je baš uvijek morao tako jako vjerovati u sebe? Biti siguran da radi ispravnu stvar. Ta paranoična sklonost savršenstvu… Uvijek bolje, više, da bi se sebi dokazao. Zaista, često se zapravo utrkivao sa sobom, rekao je Mark Webber, još jedan veteran Schumijeva vremena. Pamtimo još dva znamenita incidenta, onaj s Damonom Hillom 1994. u Australiji zbog koje Britanac gubi titulu a ona odlazi Schumacheru, a onda 1998. sudar po kiši s Coulthardom zbog koje titulu gubi i ona ide Hakkinenu, opet tvrdeći da nije ništa kriv. U rješavanju konflikta u Ecclestoneovom autobusu, Coulthard ga pita je li ikada napravio pogrešku. – Ne koliko se ja sjećam, bio je odgovor. Ipak, gotovo je pogreškom ispao prelazak u Ferrari 1996. godine gdje tri godine nije došao blizu osvajanja titule.
– Nismo više bili sigurni 1999. godine što napraviti. Ostati s Michaelom ili ići s nekim novim, poput Mike Hakkinena?, sjeća se Jean Todt. A u Ferrariju je Schumacher pokazao sve ono što je bilo potrebno da se bude takvim vozačem kakav je bio. Sa svima je bio iznimno ugodan, pristojan, znao je sve, čak i supruge članova momčadi, sve da bi mu pomogli da bude bolji nego prošle sezone i uspije. – Igrao bi nogomet s njima. Bio je sjajan motivator. Ljudi su bili spremni učiniti mnogo ne bi li ga podržali i pomogli mu da uspije. Ako ljude osvojiš svojom toplinom, bit će voljni učiniti sve za tebe i uživati u tome. Mislim da je to ključ. Čak je i tip koji im je kuhao tjesteninu bio sretan kada bi došao jer uvijek bi se zahvalio i rekao: Tvoja je pasta najbolja. Pasta aglio e olio! To je to! Obožavao ju je. Čak je i kuhar za njega bio ravnopravan član momčadi, govorila je Corinna Schumacher koja je svojeg supruga pratila na svakoj utrci tog vremena. A druge strane moćni McLaren Mercedes. Ovaj je autor imao životnu sreću da je mogao razgovarati s dvojicom ljudi zaslužnih za Schumacherovu epizodu u Ferrariju, Nikijem Laudom pod čijim je utjecajem došao u 'scuderiju' te Mikom Hakkinenom.
– Michael je bio na rubu. Njegov je moto tada bio 'Strah ne postoji'. Nije pomišljao na to da bih mogao stradati ja ili netko drugi. Rekao sam mu da ne može tako, kada jurimo takvom brzinom, idem 300 na sat, i puno sam brži, pa ne možeš me blokirati. Samo je slegnuo ramenima i rekao 'Mika, to su utrke'. Imali smo poštovanje, na stazi smo bili natjecatelji, izvan staze prijatelji. A nije lako biti prijatelj sa suparnikom, sjeća se Hakkinen jednog razgovora sa Schumacherom te sezone. Kocka se Jeana Todta isplatila, Schumacher 2000. postaje prvak s Ferrarijem i ostaje to četiri godine. I dolazi do zasićenja, kao s Benettonom, nema više izazova. Prekid. Ipak ne zadugo. – Otkrio je druge vrste akcije. Nije ostao sjediti na kauču. Mora je ići ovamo, pa onamo, isprobati ovo ili ono, bio je nemiran. Ako bi vrijeme bilo lijepo, evo ga: 'Mogao bih skočiti padobranom. Ali ne jednom, nego 24 puta!', sjeća se Corinna. I nije izdržao, vratio se u Mercedes, no opet ne zadugo. Shvatio je u te dvije godine kako je došlo vrijeme da ga više zanima obitelj nego utrke. I bio je to kraj, konačan povratak kući. I onda ta nesreća.
– Nikada nisam okrivila Boga za to što se dogodilo. Bila je to nesreća najgora koja ti se može dogoditi. Ružno je reći 'Zašto se to događa Michaelu i nama?. Ali opet – zašto se događa drugima? Naravno Michael mi nedostaje svaki dan. Ali nedostaje svima, obitelji, djeci, svima koji su bili oko njega, ali Michael je ovdje. Drukčiji je ali ovdje je i to nam daje snagu, kaže Corinna. – Pokušavamo nastaviti kao obitelj, kakvu je Michael volio i voli i sada, možda i nehotice je otkrila malo od Schumacherovog sadašnjeg stanja. Naslijedio ga je na stazi sin Mick čije su riječi iz filma već okružile globus.
– Mislim da bismo se danas drugačije razumjeli. Zato što govorimo sličnim jezikom, jezikom automoto sporta. I imali bismo više tema za razgovor. O tome razmišljam većinu vremena. Bilo bi to super. To bi bilo to. Svega bih se za to odrekao, rekao je Mick.
Dino Jelusić: Većina me pamti kao "onog malog koji je gledao Sanji Doležal u dekolte"