Đorđe Balašević ostao je neokrunjeni kralj do kraja, bez obzira obožavali ga ili ne

Prošle su dvije godine od smrti Đorđa Balaševića, a tim povodom prisjećamo se kolumne koju je netom nakon njegove smrti 19. veljače 2021. godine napisao naš glazbeni kritičar Hrvoje Horvat. 

Je li zaista moguće da je tek s Balaševićevom smrću nestala Jugoslavija, kako su se nakon njegove smrti izrazili mnogi govoreći o posljednjem utjecajnom trubaduru poteklom iz bivše države? Ili Jugoslavija i dalje postoji, naravno, kao neka idilična zamisao ili osjećaj koji je nekima još uvijek prisutan kao podsjećanje na, po njima, "bolju prošlost", dok su bili mlađi, ljepši i s više kose na glavi? I što bi na to mogli reći Goran Bregović ili Zdravko Čolić koji, kvragu, valjda isto mogu reći da su značili i napravili puno u Jugoslaviji i ostali maskote zajedništva i "bratstva i djetinjstva"? Ili to zapravo svima njima nije ni bitno, koliko je bitno komentatorima nakon Balaševićeve smrti?

Ili se zapravo radi o naivnom bulažnjenju i romantičarskom razmišljanju, jer radilo se, jednostavno rečeno, o tadašnjoj političkoj datosti, ni dobroj ni lošoj, nego jednostavno takvoj kakva je bila u povijesnim okolnostima kakve su vladale i u kojima smo se našli? Znači, državi u kojoj smo živjeli, a nakon nje ostala su osporavanja ili nostalgična prisjećanja, ovisno kako ju je tko zapamtio.

Što je najbolje, ili najgore, mnogi koji se još nisu ni rodili do devedesetih danas o Jugoslaviji misle više, pa i bolje, od mnogih koji su u njoj živjeli. Otprilike po onoj logici da je svakoj novoj generaciji glavna psihološka fiksacija nešto o čemu su čuli, ali nisu tamo bili, poput nekog Woodstocka o kojem svi govore, a ja sam nažalost imao samo četiri godine kad je održan.

Možda je to nostalgija otprilike na način kakav osjećaju neki u Velikoj Britaniji, recimo, kao kad gledaju seriju "The Crown", pa vide kako je kraljica nekad putovala po svijetu, od Indije na dalje i bliže, posjećivala britanske kolonije koje su potom postale samostalne, a neki se sa suzom u oku sjećaju "onih boljih vremena", dok se neki sjećaju lošijih.

No Đorđe Balašević ostao je neokrunjeni kralj do kraja, bez obzira obožavali ga ili ne, i redovito putovao u sve novonastale države u regiji, od Vardara do Triglava, održavao rasprodane koncerte i zapravo je u njegovu slučaju izgledalo kao da se ništa i nije promijenilo što se tiče recepcije publike. Odgovarajući na neka pitanja o njegovu značaju za televizijske emisije nakon Balaševićeve smrti, rekao sam i da su zapravo najbitnije bile njegove pjesme i njihova vrijednost i privlačnost masovnoj publici, a ne ono što je netko naknadno, smisleno ili besmisleno htio "upisati" u njih.

Misliti drukčije značilo bi negirati osnovni poziv Đorđa Balaševića, a to je bilo pisati dobre pjesme i pametne knjige, bez obzira na ideološke pridjeve iz prošlosti, iako ga je, kao i sve ljude, i ta prošlost određivala. O čemu se i sam pozabavio govoreći i pišući o toj tematici. Uostalom, Balašević je u Jugoslaviji radio samo 12 godina, a zatim 30 u drukčijem političkom okruženju. Dapače, sve one naivne, "indoktrinirane" pjesme s političkom porukom iz tog razdoblja, poput "Računajte na nas" ili "Tri put sam video Tita", ostale su najmanje trajne i ponajmanje važne.

Možda je jedna od njegovih najvažnijih ranih pjesama bila "Neki novi klinci", samo se čini da su ti novi klinci bili mentalno "stariji" i okoštaliji i od njega. Ili, kako je jednom rekao Gandhi: "Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu". Mnogi su neskloni promjenama pa tako i autore koji su nastali u određenom vremenu non-stop trpaju u to isto vrijeme, od Balaševića do Čolića, Bregovića, Stefanovskog, Rade Šerbedžije i preminule Mire Furlan i drugih.

U velikoj mjeri radi se o nepravdi prema njima samima, jer su u posljednjih tridesetak godina rada iznjedrili mnoge uspjehe koji su umjetnički važniji, po životnim okolnostima u kojima su radili i značajniji, a čak i globalno važniji od onoga što su radili na početku karijera. No ta patetična nostalgija nikako da ode i uvijek će značiti nešto, ništa ili puno mnogima, ovisno kako je promatraju i kako svoja privatna značenja upisuju u nečiji rad, pa i onaj Balaševića ili Woodstocka.