Vozeći se na dogovoreni intervju s Edinom Prišić, nominiranom za Ružu za radijsku osobu 2022. godine, slušala sam Laganini FM i na vlastite se uši uvjerila zašto je baš ona zaslužila tu nominaciju. Ona, uz kolegu Sašu Bunetu, inače poznatog glumca, radi jutarnji program Laganinija, a tog su jutra razgovarali, ili bolje rečeno raspravljali, o doručku. I dok je Edina zagovarala zdrave i nutricionistički izbalansirane varijante, Saša je bio za jači i žešći doručak koji te 'drži' cijeli dan. Edina je čvrsto i šarmantno branila svoje stajalište, ostavljajući prostora za sve argumente Saše i slušatelja koji misle suprotno. A upravo to – znati slušati i uvažavati tuđe mišljenje - glavna je karakteristika odličnog radijskog voditelja. I baš kao što je šarmantna u radijskom eteru, Edina je šarmantna i uživo, iako od svih nominiranim za 2022. godinu ima najmanje radijskih 'utakmica' u slušalicama i mikrofonu.
Što ste prvo pomislili kada ste vidjeli da ste nominirani za Večernjakovu Ružu?
Dobro se sjećam tog jutra. Bilo je to, naravno ovdje na radiju. Iako već imao dogovorene teme za emisiju koje smo pripremili dan ranije, Saša i ja obavezno svako jutro prođemo kroz najnovije vijesti i najvažnije portale. I tako sam na portalu Večernjeg lista vidjela da su izašle nominacije za Ružu. I ja Saši čitam nominacije i ostanem u totalnom šoku. Bila sam toliko iznenađena da sam čak išla provjeravati datum uvjerene da je to neka greška. I ja njemu okrećem ekran, a on viče: „Čestitam!“ Tek sam tada povjerovala da sam nominirana i bilo je to totalno neočekivano i predivno.
Nije laka vaša radijska šihta u rano jutro. Kada ustajete?
Ne pitajte! Nisam baš jutarnji tip i to mi najteže pada u ovom poslu. Ustajem između 5.10 i 5.20 i moram reći da mi je to već na 'knap', jer ima neke svoje jutarnje rituale, volim popiti limunadu, pojesti doručak... Moram se pripremiti i fizički i psihički jer ipak mi govorimo u eter, treba tu koncentracije i glasa. Još muku mučim s tim ranim jutrom.
No, ima to i svoje prednosti, jer radio se ipak najviše sluša ujutro, baš kao neizostavni dio tih općih jutarnjih rituala mnogih ljudi?
Točno. Najslušanija je ta jutarnja šihta, jer ljudi se bude uz radio, radio je uz njih dok se spremaju za posao, peru zube, doručkuju, mi smo kao neka pozadina njihovih aktivnosti. Radio je uz ljude i u automobilima, dok idu na posao, a već sam se puno puta uvjerila da su naši najvjerniji slušatelji taksisti, kojima je radio stalno uključen, a puno nas slušaju po uredima, u čekaonicama ordinacija. Često su mi ljudi znaju reći kako im baš odgovara Laganini zbog naše glazbe koja nije agresivna i nabrijana.
Kada ste se i kako zaljubili u radio kao medij?
Zapravo sam kao studentica komunikologije došla ovdje, da naučim još jedan medij. Do tada sam radila u televizijskom novinarstvu i uvijek tražila neke studentske poslove i prakse kako bih stekla što više iskustva i znanja. Tako sam došla i ovdje iz čiste znatiželje: „'ajd da vidim što je taj radio“. I počela raditi vikend šihte, pretprodukciju, krenula doista od nule, od samih temelja i s vremenom, kako sam bila duže u eteru, a posebno kada sam dobila partnere, naročito sada Sašu, sve sam bolje plivala u tim vodama. Shvatila sam koliko je to predivan posao. I to u prvom redu zbog naših slušatelja, jer kada dobijem poruke poput: „Popravili ste mi dan“ ili „Što bih ja bez vas“, to u meni budi osjećaj da smo jedna obitelj. Uz to privlači me brzina radijskog medija, spontanost, reakcija u trenutku. To su stvari u kojima treba dobro plivati, ali i daju puno toga zauzvrat, jer pune čovjeka adrenalinom i energijom.
Što vam je kroz iskustvo rada na radiju bilo najteže za savladati? Sjećate li se prvog trenutka pred mikrofonom?
Nikada to neću zaboraviti. I to je bilo najteže. Dosta dugo nisam u eteru zvučala prirodno, jer sam bila ukočena. Treba ti neko vrijeme da shvatiš da se na radiju ne trebaš truditi biti Netko, nego da moraš biti Ti. Čovjek treba dati sebe, svoju osobnost. Kada sam to shvatila, kada sam to dala, tada su me ljudi prihvatili. A tu ogromnu tremu prvog puta u programu nikada neću zaboraviti i zapravo mi danas nije jasno kako sam preživjela, iako je to bilo prije četiri godine.
A što vam je najdraže u radijskom poslu?
To što je svaki dan drugačiji, svaki dan je nešto novo. Ni Saša ni ja nismo svaki dan isti, pa nije isti ni naš odnos sa slušateljima. Predivno je to što se ne forsirano, ne pada nam na pamet prodavati 'foru' kako je svaki dan savršen, a mi presretni. Mi smo isto ljudi, imamo bolje i loše dane, dođemo i nenaspavani, imamo iza sebe tulume ili probleme...
Kako će se po vašem mišljenju razvijati radio kao medij?
Cijeli život slušam kao je radio prošlost, ali radio je i dalje tu, naša sadašnjost i budućnost. Sviđa mi se način na koji radio ide u korak s vremenom, jer mi uz eter imao i svoje digitalne kanale, društvene mreže i aktualni smo svuda. No, ljudi vole radio u onom klasičnom obliku, kao neku fizički prisutnu kutiju, koju treba slušati. Jednom mi je jedan slušateljica rekla: „Ja uz radio osjećam kao da nisam sama. Kao da ste vi stalno sa mnom!“ I to je nešto posebno i nezamjenjivo.
Jeste li razmišljali da u jednom trenutku ostavite radio, i kao mnoge vaše kolege, pređete na televiziju?
Surađujem s Croatia Recordsom i prisutna sam na CMC-u. Tamo skupljam televizijsko iskustvo, a uz to vodim festivale zajedno s Daliborom Petkom. Dakle, ako se u budućnosti otvori neka mogućnost, zašto ne. I tamo sam već potrošila svu tremu koju sam mogla i svakim se danom osjećam sve ugodnije pred kamerama. No, tko zna što budućnost nosi.
Kada maštate o emisiji vaših snova, kakva bi bila? I gdje bi bila?
Mene izuzetno inspiriraju ljudi, njihove priče i sudbine. I to bi definitivno bilo nešto u tom smjeru, neka vrsta talk-showa, što već radim ovdje na radiju. Srijedom radim emisiju „Žena zmaj“ i to su zaista vrlo inspirativne priče. Svaki put kada mi dođe neka gošća zahvalna sam na prilici da razgovaram s takvom osobom, a da pri tome od toga imaju koristi i naši slušatelji. Sličan je i „Zdravljak“, emisija koju radim od nedavno, a koja govori o zdravlju i u kojoj laičkim jezikom slušateljima objašnjavamo neke vrlo ozbiljne teme, govorimo o dijagnozama, bolestima, prevenciji.
Jesu li već počele modne pripreme za svečanu dodjelu Ruža, 24. ožujka u HNK Zagreb? I koga ćete povesti sa sobom?
Pripreme su već počele, jer čim sam na svom profilu objavila da sam nominirana javili su mi se neki dizajneri i ponudili suradnju. I to me jako veseli. No, nisam još odlučila što i kako, ali znam da za Ružu to treba biti svečano. Tome se jako veselim. I pratnju još dogovaram i veselim se da više nema kovid ograničenja i da možemo napuniti HNK Zagreb.