Glas Edite Lučić Jelić jedan je od najprepoznatljivijih glasova u eteru Radio Dalmacije, gdje kao voditeljica radi od svojih početaka, punih 20 godina. Edita proteklih 15 godina vodi i Omiški festival, pa je dobro znaju i ljubitelji klapske pjesme, koji svake godine gledaju prijenos ovog festivala na HRT-u.
Nominirani ste za Večernjakovu ružu u žestokoj konkurenciji. Što vam znači ova nominacija?
Bez imalo lažne skromnosti, jako sam sretna i zaista mi je velika čast biti među nominiranima. Kad sam tog petka uzela “Večernjak“ u ruke i počela prelistavati Ekran, pomislila sam: “Idemo vidjeti, nikad se ne zna.” Kad sam ugledala svoje ime, samo sam viknula: “Vauuuuu”. U ovih 20 godina puno sam sati provela u eteru, koncerata, evenata, izbora ljepote, promocija, festivala... Nedavno sam se prvi put okušala u ringu kao najavljivačica. Možemo kazati da je ovo kruna moga rada iako ja još ne namjeravam stati ni smanjiti tempo rada. Istinski volim svoj posao i to slušatelji i publika osjete.
Slušateljima Radio Dalmacije prepoznatljiv ste glas već 20 godina. Odakle crpite energiju i optimizam kojim oduševljavate slušatelje?
Obožavam ovaj posao. Radio Dalmacija je dio mene i ja živim s ovom radijskom kućom već 20 godina. Privatno i kad sam “on air” Edita je ista osoba. Pitaju me često kako je ustajati ujutro u četiri sata kada radim prvu smjenu, kako imam volje raditi za Badnjak, Božić, Novu godinu, Uskrs, vikendom, odakle mi snage stalno biti nasmijanom... Ljubav je posrijedi. Zadovoljstvo. Kad mi netko s ulice priđe i kaže: “Šinjorina, slušao sam vas i ulipšali ste mi dan”, to je to.
Što biste izdvojili iz svoje karijere? Pretpostavljam da je tijekom rada bilo puno anegdota?
Naravno da ima jako puno anegdota. Jednom sam slušateljima umjesto Uskrsa čestitala Božić te najavila da grupa Eagles pjeva pjesmu „Nekako s proljeća“. Ali profesionalno nemam straha ni od čega. Ima nekih situacija koje mogu poći krivo, kao što su prije nekoliko godina minutu prije emitiranja festivala klapa u Omišu otkazali mikrofoni. Uključenje je kasnilo, ali onda su nam dali znak da ipak krenemo, pa što bude. I, na putu do pozornice, mikrofoni su “progovorili”. To je bila baš panika. Prije nekoliko godina, na sreću ne pred kamerama, baš u vrijeme prebrojavanja glasova, vjetar s Cetine dignuo mi je suknju à la Marilyn, do nepristojnih visina, a nije mi baš lako u štiklama preskakati kabele prikucane na pozornicu i paziti da ne padnem pred milijunskim TV auditorijem.