Elizabeta Kukić: Zagreb je u 80-ima živio potpuno urbanim životom, što mislim da danas nije tako

Obožavatelji serije “Crno-bijeli svijet” s nestrpljenjem očekuju 14. prosinca kada na HRT-u starta četvrta sezona u kojoj ćemo saznati što će se novoga događati u životu Dunje koju glumi Elizabeta Kukić s kojom smo tim povodom pretresli puno tema, od 80-ih, satire, pandemije...

Što će se događati s Dunjom u četvrtoj sezoni, hoće li joj karijera konačno krenuti uzlaznim smjerom, hoće li se zaljubiti?
Dunja nije okosnica radnje, ali ona je sporedni lik koji je prisutan u svim sezonama i ako otkrijem što će se događati s Dunjom uskratit ću zadovoljstvo gledateljima da nove nastavke prate sa svježinom. Promjena će, naravno, biti za sve likove, pa tako i za Dunju jer život teče dalje. Kao što sam rekla, ona nije okosnica priče nego prati glavne junake pa usput preko njih proživljava svoje trenutke.

S Dunjom se družite već četiri sezone, kako vam je sjela kao lik i kakva je Dunja?
O tome kakva je Dunja neka sudi publika, a ja kao glumica mogu reći da sam bila jako inspirirana kada sam dobila scenarij prve sezone jer sam dobila jedno živo lice, osobu u koju se može udahnuti puno duha, bliska mi je po godinama, umjetnica je, jedna liberalna i napredna osoba koja sama prolazi kroz život i to je nije učinilo nimalo dosadnom, kritičnom i zlovoljnom. Ona je vesela, dinamična i brza na jeziku i zato me razveselilo što je Kulenović baš mene odabrao za tu ulogu.

U glumačkoj postavi dosta je glumaca koji su se 80-ih tek rodili, a neki su rođeni i kasnije; koliko im vi kao svjedok tog vremena možete pomoći svojim savjetima?
To je vrijeme moje mladosti koju sam aktivno proživjela, jer sam tada studirala na Akademiji i meni su poznate sve te lokacije, od Lapidarija, Kulušića i osobito Zvečke. Kretala sam se u tim krugovima, ali nije bilo velike potrebe da mlađim glumcima prenosim svoja iskustva. Neke stvari bile su im malo smiješne i čudne, ali su njihove reakcije na to kako se onda živjelo uglavnom bile pozitivne. To vrijeme 80-ih bilo je vrijeme slobode i u gradu Zagrebu se živjelo urbano, za razliku od sada. Mladi glumci su imali puno znanja o tom razdoblju, a scenarij koji potpisuju Goran Kulenović i Igor Mirković je takav da nije bilo nepoznanica. Ali sjećam se kako je najmlađem članu naše ekipe bilo smiješno kad je vidio kasetofon, znao je on da to postoji, ali nikada se uživo nije se susreo s tim. Što se tiče dijeljenja savjeta, ni inače nisam ni taj tip koji voli docirati kolegama, to je posao redatelja.

S kim ste se na setu najviše družili?
Imala sam sreću da je od prve sezone, uz moju dragu Jelenu Miholjević koja glumi moju prijateljicu Kseniju i Franju Kuhara koji glumi mog brata Dominika, moj partner najčešće bio Slavko Sobin koji je godište moje kćeri. Upoznali smo se na probama za snimanja serije i odmah, kako se to veli, kliknuli. Velika je generacijska razlika, ali nas dvoje smo se odlično našli, on je veliki profesionalac i kao glumci i ljudi imamo slične senzibilitete i sličnu energiju.

Koje nostalgične slike vama bude 80-e?
Kad se govori o mladosti, onda je sve nostalgično i to je karakteristika svake generacije. Svi se sjećamo djedova i baka koji su govorili: “Kad smo mi bili mladi, sve je bilo puno bolje i ljepše”. To govorimo generacijama mlađima od naše, jer dok je čovjek mlad, ako ne doživljava neke traume, onda su mu sva sjećanja ispunjena veseljem. Svima nam se čini da smo mi bili bolji od današnje mladeži, da smo bili odgovorniji, temperamentniji, znatiželjniji, ali to je karakteristika svake generacije. Zagreb je u 80-ima živio potpuno urbanim životom, što mislim da danas nije tako.

Kako se situacija s pandemijom odražava na vašu branšu i funkcioniranje kazališta?
Katastrofalno je, ali nećemo se žaliti jer kazališta ipak još rade i nisu upala u koš s ostalim ugrožavajućim djelatnostima. U kazalištima se sigurno pridržava svih epidemioloških mjera i publika se može osjećati sigurno jer je poduzeto sve što je u okviru današnjih saznanja o toj užasnoj pošasti. Jedino što su glumci potpuno nezaštićeni i o tome se ne govori. Publika je prioritet i sve radimo zbog publike pa sebe moramo staviti u drugi plan, ali činjenica je da smo nezaštićeni. I četvrtu sezonu “Crno-bijelog svijeta” snimali smo u ovim neobičnim uvjetima i jako smo pazili. Kroz set je u ovoj sezoni prošlo oko 200 glumaca i postojala je velika mogućnost da se nešto dogodi, ali trudom svih nas sve je prošlo u redu.

Hoće li ova situacija s koronom promijeniti svijet i hoće li ljudi izvući neku pouku?
Mislim da neće, nažalost. Nikakvi ratovi, pronalasci, pošasti... nisu promijenili ljudsku prirodu. Pogledajte grčke tragedije,
Shakespearea ili tekstove živućih pisaca, u svim tim djelima ljudski karakteri su nepromjenjivi. Okolnosti i forma se mijenjaju, ali
ljudska narav ne. Ne znam što bi se to moralo dogoditi na svijetu da se promijeni ljudska priroda.

U ovoj godini, a pogotovo u studenom, mnogo je tužnih vijesti, otišli su nam Vera Zima, Mustafa Nadarević, Špiro Guberina..
Vera, Mustafa pa Špiro. Veliki glumci i meni jako dragi i bliski ljudi. S Verom sam često znala popiti kavicu na njezinu Trešnjevačkom placu. Sa Špirom, a posebno s Mustafom puno sam surađivala, on i njegova Slavica bili su moji prijatelji. Ostavili su dubok trag i ne samo da su utjecali na kazalište i ljude oko sebe, nego su sasvim sigurno i utjecali na formiranje ljudi koji su imali sreću gledati ih. Jako će nam nedostajati..

Nadarević je na neki način zaslužan i za to što ste baš vi glumili gospođu ministarku?
Nas dvoje radili smo zajedno u kazalištu i poslije jedne predstave Mustafa mi je rekao: “Ti sada moraš igrati gospođu ministarku”. Iskreno, do tada nisam uopće razmišljala o tome je li to uloga za mene. Išla sam opet pročitati komediju Branislava Nušića i shvatila sam da je Mustafa bio u pravu i da je ta uloga, što se tiče mog glumačkog habitusa i mog sazrijevanja kao glumice – dobar odabir za mene. To je bio još jedan primjer koliko je Nadarević bio dobar pedagog i dobar redatelj uz to što je bio odličan glumac.

Rekli ste jednom da vam je Katina Gvardijanka najdraža uloga, je li i dalje tako?
Ne mogu se odlučiti između tri uloge, a Katina je među njima. To je bio predivan projekt kazališta Komedija i INK Pula, autori su Branko i Drago Lučić, moji prijatelji iz djetinjstva, partner Galiano Pahor s kojim sam išla u osnovnu školu. Posao sam prihvatila isključivo iz sentimentalnih razloga vezanih uz moju Pulu. Na kraju, postala je to jedna od mojih najpametnijih profesionalnih odluka koju sam donijela isključivo srcem. Riječ je o mojoj prvoj i jedinoj suradnji s Marinom Carićem i posebno mi je draga. Ušla sam u posao s ekipom s kojom sam željela raditi i to je rezultiralo sjajnom predstavom.

Vi ste se kao glumica okušali i u stand-up formi koja je danas sve popularnija?
To je izuzetno teška forma i kapa dolje svakome tko se hvata ukoštac s tim. Zahtjevno je jer od izvođača zahtjeva jako puno glumačkih, intelektualnih i komunikacijskih elemenata i to poštujem. Mi smo na noćnoj sceni Kerempuha radili kabaretske predstave koje su bila osmišljene kao stand-up jer smo bili u neprestanoj komunikaciji s publikom. Mnogi su glumci radili ovu formu, ali najbolji u tome je bio Mladen Crnobrnja Gumbek.

Kako ste se našli u kazalištu koje je više okrenuto komediji, to jest satiri?
Na početku se to dogodilo tako jer pred kraj mog studija nije bila puno bolja situacija nego sada što se tiče zapošljavanja u kazalištu. A tržište je bilo skučenije nego danas, jer privatnih trupa nije bilo. Na početku mi je bilo super što me uopće zovu u svoj ansambl, s vremenom me sve više privlačila takva forma, a i ja u sebi zasigurno nosim afinitet prema takvoj vrsti glumačkog izražavanja.

Je li vam lakše prolaziti kroz život s osmijehom?
Nije uvijek lako ići kroz život s osmijehom, ali tome bi trebalo stremiti. Mnoge nebitne stvari doživljavamo predramatično. Smijeh pomaže da se mnoge situacije lakše prežive. Smijeh je sposobnost samo ljudske vrste. Dok se smijemo, sasvim smo sigurno živi. Kako pjesnik kaže: “Kad se smijah, tad i bijah”.

Koliko ste o kazalištu naučili od svog supruga Fadila Hadžića?
Nisam bila u školi, nego u braku (smijeh). Fadil i ja smo radoholičari, a od njega se naravno moglo puno naučiti o životu, ljudima, kazalištu, umjetnosti uopće. U partnerskom odnosu koji traje normalno je da ljudi utječu jedni na druge, a poželjno je da u tom odnosu slobodno razvijaju svoje osobnosti. Mislim da smo u tome uspjeli. Umijeće je biti u braku s tako jakom i svestranom osobom, a zadržati svoj umjetnički integritet.

Imate li u kazalištu novih projekata?
Trenutačno nemam novih projekata, kolege rade zdušno po novim mjerama. Zadnju premijeru imala sam prošle godine, bila je to lijepa i duhovita predstava Renea Medvešeka “Doma je najbolje”, no kako u njoj ima puno pjevanja i u jednom trenutku bude nas 17 na sceni nije na repertoaru zbog epidemioloških mjera koje su na snazi. Iskreno, ne smeta mi što trenutačno i nisam zaposlena jer sam u jednom sasvim drugom filmu. Naime, u veljači ću postati baka i to mi je sad najvažnije kao i cijeloj obitelji koja se jako veseli prinovi.