Ema Branica: 'Tužbe su znak da nešto nije u redu s državom i društvom'

Ema Branica je reporterka emisije "Provjereno" Nove TV od samog početka, 2008. godine. Za taj gledani magazin snimila je puno zanimljivih, ali i teških priloga. Debitirala je prilogom o trudnici koja je dobila otkaz zato što je trudna, dakle prilogom o potpunom kršenju radničkih i ženskih prava.

- Sjećam se da sam bila pod stresom i u strahu da ne pogriješim. Morala sam temeljito proučiti zakone, razraditi kako su nečija prava prekršena, a potom je još trebalo snimiti i sugovornicu. Bila sam izvan sebe, ali su mi divni kolege pomogli pri svakom koraku izrade priloga. Puno je godina prošlo od tada, danas bih vjerojatno bila puno brža, ali poruka priče ostala bi ista, da je takvo što neprihvatljivo - prisjetila se Ema, koja je diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Kaže kako joj je uvijek smetala nepravda, nekako je osjećala duboko u sebi, a iako se nije njome vodila u odabiru buduće profesije, sudbina je, izgleda, ipak učinila svoje.

Prilikom snimanja jednog od priloga i fizički je napadnuta, prijetilo joj se riječima da bi "mogla završiti kao Pukanić", a Željko Kerum ju je prilikom snimanja jednog priloga vrijeđao na najgore moguće načine. Sada je i u voditeljskoj ulozi emisije u kojoj je zamijenila Ivanu Paradžiković, "Provjereno" je krenulo u novu sezonu, a Ema nam je u razgovoru za Ekran otkrila kako nastaje emisija i što nas sve očekuje u magazinu Nove TV.

"Provjereno" je krenulo u novu sezonu, što nas sve očekuje u njoj?

Nećemo vam otkrivati odmah, ipak je to tajna do emitiranja. Bit će svega, ono što gledatelji mogu očekivati je našu upornost i bespoštedno traženje odgovora.

Hoće li biti kakvih promjena u konceptu emisije, što nam pripremate za ovu sezonu?

Bit će nekih noviteta, ali to ćemo još malo zadržati kao tajnu.

U "Provjerenom" ste već punih 15 godina. Koliko se emisija promijenila od samih početaka pa do danas?

Uh! Puno zapravo, ponekad pomislim nije se emisija promijenila nego mi. Odrasli smo, stasali smo tu i uvijek imali istu misao - da može bolje. To nas je dovelo do toga da svi u zemlji znaju za emisiju, da ne prijete policijom i sudom već 'Provjerenim', da poštuju naš rad i borbu da svima bude bolje. Nevjerojatno sam ponosna na to što je emisija postala našim radom i trudom, koji i gledatelji prepoznaju. Velika je to čast i odgovornost koju ne želimo iznevjeriti.

VEZANI ČLANCI: 

U voditeljsku ulogu došli ste nakon Ivane Paradžiković. Jeste li odmah pristali na novu ulogu i jeste li se bojali usporedbi s njom?

Naravno, kad netko vodi preko desetljeća neku emisiju, ljudi se naviknu i doživljavaju to kao da je to tako zauvijek. Svi su već i zaboravili da je emisiju vodila i Marija Miholjek, tako da takve izmjene nisu nove ni čudne u televizijskom svijetu. Naravno da mi je to bila posve nova uloga u kojoj se valjalo snaći. Ne uspoređujem se, niti se opterećujem usporedbama, trudim se prezentirati najbolje što znam jer prezentiram rad koji je i poanta svega. Reporteri donose priče bez kojih ne bi bilo ni emisije, vođenje je. kako bih vam slikovito objasnila… kao šlag na vrhu torte i naravno da i taj dio mora biti vrhunski.

Kakva je vaša suradnja s urednikom Matom Barišićem? Što mislite o njemu?

Naš Mato je blažen među ženama. Svaka mu čast na toleranciji i strpljenju jer slušati nas sve koje smo prvakinje u pričanju, pogotovo ukoliko se uzbudimo oko neke teme, nije baš lagano. Nama koji smo toliko dugo tamo 'Provjereno' je kao druga obitelj. Zvuči poprilično otrcano i floskulasto, ali doživljavam Matu kao člana obitelji. Beskrajno ispravan i jednostavno divan čovjek, vrhunski profesionalac.

Kako izgleda priprema jedne emisije, kako birate teme koje će se naći u njoj?

Imamo službene kolegije, ali zapravo kolegij nam je svaki dan. Raspravljamo o svemu, i o temama koje nam ljudi šalju i o aktualnim temama o kojima se u trenutku priča. Pokušavamo napraviti gradaciju u biranju tema, od onih težih, odnosno politike i kriminala, do socijalnih nepravdi, pa sve do onih edukativnih, emotivnih i inspirativnih priča. U moru teških tema pokušavamo napraviti neki balans kako bi emisija bila cjelovita. Kada se teme dogovore, kreće telefoniranje, pisanje upita, odlasci na teren, a potom pregledavanje materijala, pisanje teksta i montaža. Uglavnom, nemamo ni sekunde viška vremena, uvijek ga je premalo.

Osobno se divim novinarima koji rade u "Provjerenom" jer nije lako raditi na terenu i često trpjeti uvrede, pa i napade. Kako se uopće svi borite sa stresom?

Smijehom, kod nas u redakciji ne nedostaje smijeha. Jer da, naš posao je zaista zahtjevan, od neprospavanih noći u traženju informacija, na tisuće kilometara u par dana, natezanja s institucijama u traženju odgovora, pa sve do uvreda. Zato se trudimo da nam u redakciji bude naše sigurno utočište, pa i ono mentalno. Da se smije, podbada, zeza jer sve je lakše uz smijeh, kao u osnovnoškolskim klupama.

Vas su i fizički napali i prijetili da ćete završiti kao Pukanić, a Kerum vas je vrijeđao najgorim uvredama. Jeste li se pri tim napadima bojali za svoj život. Kako ste ostali smireni?

Kada vas netko fizički napadne, naravno da strahujete za svoj život. Jednako kao i kad vam netko prijeti, a znate da ne preže od ičega. Kad situacija eskalira, ne preostaje ništa drugo nego biti smiren i pokušati time smiriti situaciju, pogotovo kada krene fizička agresivnost. A ona verbalna, ah pa svakako nećemo na uvrede odgovoriti uvredama. Mislim da takve reakcije govore o tome kakav je tko čovjek. Ne razumijem te ljude koji imaju potrebu tako reagirati kada samo mogu reći nemam komentara.

Koje biste priloge izdvojili kao one koje su vam bile najbolje, a koje one koje je bilo najteže raditi?

Bilo je puno priča i nikada ne mogu izdvojiti jednu ili dvije. Naš posao je prilično zahtjevan, teško je kad zapnete u snijegu ili satima čekate izjavu na kiši ili vjetru usred zime, kad nema WC-a kilometrima oko vas… svašta je tu teško, ali one ljudske sudbine i nepravde koje doživite uživo je ono što je najteže. Svakako moramo biti objektivni, kad je nešto očiti propust institucija, posljedica lošeg zakona, saznanja i trpljenje nasilja, krađa na uštrb građana ili pak nemogućnost ostvarivanja prava, razmišljate koliko je teško tim ljudima i koliko je hrabrosti trebalo za progovaranje. E onda znate da nama novinarima ništa nije i neće biti teško u nastojanju da zajedno ispravimo devijaciju.

Zadnje dvije godine ponovno ste se morali i boriti s tužbama. Hrvatska je pri tome u samom europskom vrhu, zašto je to tako? Može li se tu što promijeniti?

Tužbe su znak da nešto nije u redu s državom i društvom, kad pod krinkom prava i demokracije moćnici zapravo pokušavaju zastrašiti, utišati i na kraju navesti na autocenzuru. Nedopustiva i poražavajuća je brojka tužbi protiv novinara u Hrvatskoj i sami ste rekli koje slavno mjesto nosimo na europskoj ljestvici. Svakako da se može promijeniti zakonskim okvirima i praksom, kriterijima. No za sve treba vremena, pogotovo za suzbijanje takvih fenomena, a znamo gdje živimo pa mi se čini da to neće tako brzo.

Gledate li "Provjereno" nakon emitiranja? Kako se nosite s kritikama i jeste li samokritični?

Emisiju gledam i prije emitiranja, ali i na kauču s obitelji kako bih probala dobiti drugu perspektivu. O kritikama uvijek promišljam i pokušavam izvući neku pouku iz njih, a beskrajno sam samokritična. Ne pristajem da je tako kako je, već uvijek mislim da može i mora biti bolje.

Kako se najbolje opuštate, što radite u slobodno vrijeme?

Slobodno vrijeme provodim s najmilijima, zaručnikom Pavlom, obitelji, nećakinjama i nećakom, prijateljicama, psima. Pokušavam što više boraviti u prirodi i šetnjama jer one najbolje razbistre misli i oslobode glavu, opuštaju. Volim kuhanje i dobru domaću hranu, onako sam više tradicionalan tip. Volim i putovati, nedavno smo moj Pavle i ja bili u Pragu, putovanja pune baterije.

Kada ste posljednji put pričali za Večernji list, rekli ste kako ste vaš partner i vi stopirali svadbu jer čekate da prođe korona. Jeste li sad isplanirali kad je svadba?

Hahaha, još nismo, prilično smo spori oko toga. Govorimo da smo kao Luigi i Bepina iz "Našeg malog mista" i da ću pod stare dane govoriti "Luigi, a kaš me odvest prid oltar". Naravno, šalimo se. Ja nisam taj tip, meni je bitnije da nam je lijepo, da se nadopunjujemo i poštujemo. Ne mislim da je prsten ili neki komad papira presudan za to. Zapravo bismo voljeli napraviti veliki tulum, a za to je potrebno vrijeme za organizaciju kojeg često nemamo i malo su nam se u posljednje vrijeme presložili prioriteti.

Koji su vam daljnji planovi za emisiju, ali i za karijeru? Imate li nekih neostvarenih želja?

Pa zapravo nemam nekih planova i neostvarenih želja, o emisiji raspravljamo i razmišljam na dnevnoj bazi, kada pogledam koliko nam mailova pristiže svaki dan, vidim da smo itekako potrebni. Eto, želja mi je da budemo još bolji.

VIDEO: Aleksandar Stanković: Već 14 godina se borim s depresijom, skroz sam bio dezorijentiran uoči jedne emisije