Iako će se sljedeće godine navršiti 25 godina od smrti princeze Diane, njezina životna priča i dalje je toliko privlačna da se svako toliko neki filmaš ili produkcija odluči na još jedno portretiranje ili opis najvažnijih događaja njezina prekratkog života. Kao što je glumicama osobit izazov probati što vjernije dočarati suptilnu princezu koja je imala nesretan život u kraljevskoj obitelji. Kada se tako nešto pojavi, o tome pričaju svi. Doista jest tako, i četvrt stoljeća nakon njezina odlaska Diana ima i dalje tu magičnu privlačnost. No svaki sljedeći pokušaj da je netko portretira time je i teži jer je i teže pronaći neki nepokriveni kut ili dodati neku novu emociju njezinu liku koja nije iskorištena u nekoj ranijoj izvedbi. Čileanski filmaš Pablo Larraín, koji ima i Oscar za produkciju najboljeg stranog filma 2017. godine za film “Una mujer fantástica”, odlučio se za jedan konkretan događaj o kojem se zna relativno malo ili nimalo. I to je otvorilo prostor za psihološki portret Diane pred kraj njezina braka.
Tradicionalna trodnevna božićna svetkovina na imanju Sandringham 1991. bila je i zadnja s Dianom kao jednom od uzvanica. Tek nekoliko mjeseci poslije dolazi do konačnog razilaženja s princom Charlesom pa će praktično do kraja života Diana provoditi praznične dane sama. Larraín se upustio u pokušaj psihološkog prikaza rastrojene žene koja zbog svojeg dobrog odgoja i djece ne želi raditi scenu na obiteljskom okupljanju, koje je na trenutke čak i otvoreno javnosti i novinarima. Ali pri tome ne može, kao ni Charles, sakriti da je zapravo sve gotovo. Preostalo je samo donošenje konačne odluke. Larraín spekulira da se to dogodilo upravo tih božićnih dana. Inače je Sandringham imanje koje graniči s imanjem na kojem se Diana rodila i odrasla, što je filmašu dobro poslužilo kao simbolika za zatvaranje punog kruga tog dijela Dianina života. I doista je točno da je Diana često izlazila iz rezidencije u duge šetnje, nastojeći tako ubrzati vrijeme do povratka u London. U to vrijeme Charlesov je odnos s Camillom Parker-Bowles već bio vrlo opterećujući za kraljevski brak pri čemu se i Diana upustila u bračne nevjere i to je, dakako, pridonijelo mučnom raspadu koji je finaliziran tek 1996. godine.
Pablo Larraín stvorio je sebi tako veliki teren za zahtjevan posao prikaza princeze koja je pala u depresiju. Učinio je solidan posao, a to ne bi mogao bez Kristen Stewart u glavnoj ulozi. Glumica od koje se i dalje puno očekuje, ali koja nije svojim filmovima prišla ni blizu uspjehu “Sumrak sage”, prema mišljenju čak i aktera tog vremena koji su bili bliski princezi Diani, napravila je izvrstan posao. To potvrđuje i Ken Wharfe koji je bio princezin tjelohranitelj, tvrdeći da se najviše približila Diani. To znači da je Stewart bolja i od Naomi Watts u filmu “Lady Diana” iz 2013. godine te Elizabeth Debicki u kultnoj Netflixovoj “Kruni”. Ne jedan kritičar sklon je reći da Kristen Stewart sigurno osvaja barem nominaciju za Oscar u kategoriji najbolje glavne ženske uloge. Svakako je tome pridonijela i odlična kostimografija, princezini kostimi rekreiranisu do najmanjih detalja. Isto tako, i Stewart i Larraín imaju već iskustva s portretiranjem, Stewart s Jean Seberg, a Larraín s Jackie Kennedy. Ipak, i u jednom i u drugom slučaju priče su bile utemeljene na događajima iz jednog osobito važnog životnog razdoblja ovih dviju žena, dok se u “Spenceru”, film nosi ime po princezinu djevojačkom prezimenu, zna tek to da je riječ o Božiću 1991., da je brak Charlesa i Diane tada već bio u dubokoj krizi i to je otprilike sve. Ispalo je da je to dobra stvar za Stephena Knighta koji potpisuje scenarij filma, a poznajemo ga otprije ponajviše po sjajnoj seriji “Peaky Blinders”. Ovdje je zahvaljujući nemogućnosti temeljenja na stvarnim događajima mogao oblikovati psihološki portret princeze onako kako je htio. Iako Larraín i on na mahove uzimaju i previše slobode, nastojeći prikazati princezu kao zatočenicu krutog okruženja kraljevske obitelji, primjerice uz pomoć scene iz lova, u kojoj se Diana potpuno gubi što je svakome tko je živio u to vrijeme dosta teško prihvatiti. Praktično sve ostalo moguće je zamisliti, poput scene iz kuhinje Diani bliskog kraljevskog chefa Darrena McGradyja, kojega glumi također odlični Sean Harris.
Zna se da je zbog tjeskobe koju je trpjela za braka s Charlesom Diana liječena i od bulimije, a također je za boravka u Sandringhamu rado boravila s osobljem pa i iz radoznalosti jer sama nije bila odviše vješta u kuhinji. Svakako je britanska princeza bila poznata i zbog svojeg stila, čije su obilježje bili i biseri te je Larraín to također dobro iskoristio kako bi prikazao koliko ju je očito nikada završena ljubavna veza Camille i Charlesa tištila i gurala prema bijegu iz nesretnog braka. U jednoj od važnijih scena filma ona halucinira da nastoji potrgati bisernu ogrlicu koju joj je kupio Charles, uvjerena da je istovjetnu kupio i Camilli. Onda u tome i uspije te biseri padaju u juhu. Vrlo je intrigantno uvođenje lika Anne Boleyn, kraljice koju je dao pogubiti Henrik VIII. kako bi mogao oženiti drugu što je u funkciji pojačavanja općeg dojma tjeskobe koju je proživljavala lijepa princeza. Te negativne osjećaje nadvladala je briga za dvojicu sinova zbog čega na kraju Diana prelama i odlazi. To se doista i jest dogodilo, ali rano 1992. godine, ne odmah nakon Božića 1991. Ne bismo se začudili da se Diana doista bojala za svoj život, aluzija na mogućnost takvog poteza krune opisana je u “Kraljici” u kojoj je također zapravo riječ o princezinu odlasku na jedan intrigantan način, a to su posljedice tragedije po krunu i cijelu obitelj. Tamo se vidi kako je kraljevska obitelj zapravo bila prilično ravnodušna prema Dianinoj smrti do te mjere da je na dvor morao dolaziti i sam Tony Blair, tadašnji premijer.
U “Spenceru” je kraljica tek na trenutak zastupljena, zanima je tek da Božić protekne uobičajeno, a prema princezi neku pozitivnu emociju iskazuje tek princ Philip. Očito time Larraín vrlo izravno želi naznačiti da je Diana u tom trenutku već bila praktički izvan obitelji. Još je jedna izravna aluzija i pojava Camille na božićnoj misi, što je teško zamisliti da bi se dogodilo u stvarnosti, unatoč tome što je brak gotovo došao kraju, bio bi to popriličan skandal. “Spencer” je i vizualno dopadljiv film, pogotovo zbog kostimografije, ali i ambijenta koji je adekvatan iako je film sniman u Schlosshotelu Kronberg u Njemačkoj. Tu je i uvijek dobar Timothy Spall u ulozi majora Alistaira Gregoryja, upravitelja imanja Sandringham. Lik se temelji na stvarnoj osobi sir Davida Walkera, koji je u to vrijeme bio kraljičin osobni pomoćnik. Više od očekivanog, a vjerojatno i predviđenog dala je filmu Sally Hawkins kao Maggie, pomagačica u odijevanju kraljevske obitelji, s kojom se Diana također zbliži. Unatoč tome što funkcionira u filmu, to nema nekog uporišta i u stvarnosti. Sam Charles kojega tumači Jack Farthing prikazan je kao hladna osoba, već je krajnje nezainteresiran za Dianu te ga zanima samo da ona odigra svoju ulogu kako treba, što uključuje i stvari koje zapravo ne podnosi. Glazba je također bolji dio filma, s dobro pogođenim hitovima onog vremena u prilagođenim izvedbama, pa cjelokupan doživljaj nadilazi žanr psihološke drame.