U emotivnoj objavi na društvenim mrežama voditeljica Nevena Rendeli Vejzović oprostila se od svog voljenog oca Mlađana koji je iznenada preminuo 18. rujna. u 72. godini.
„Nevena, ne moraju ljudi znati sve tvoje slabosti i patnje, nema potrebe za otkrivanjem osjećaja pred drugima.“, rekao bi on kada bih ga pitala trebam li napisati ovaj post. „Ljudi su svinje, nemoj nikome otvoriti svoje srce“, citirao bi sa šeretskim osmijehom legendarnog Franju iz Tko pjeva zlo ne misli, iako to nije mislio. Svoje srce velikodušno je otvarao nama, svojim bližnjima, dok nas je učio da ljubav nije rasipanje riječima već djelima.
Iskreno, mislila sam da ću se toga i držati, društvene mreže tek su mali prozor u moj život koji dijelim s vama ali moj tata veliki je dio mog malog kruga važnih ljudi. Toliko veliki da već danima otkako je iznenada otišao, osjećam samo prazninu i tupilo, ne bol, jer kako može boljeti tolika ljubav koju si ostavio? Neću pisati što si značio meni i bratu, našoj djeci i mami s kojom si proveo 42 godine života (ova prva fotografija snimljena je prije 20 dana kada smo se opraštali na moru jer smo svi osim njega išli u Zagreb, a on je ostao na svom samačkom godišnjem), jer riječi nisu dostojne očinske ljubavi i pažnje koju si nam davao. - napisala je Nevena uz fotografije s tatom koje je objavila na Instagramu i u nastavku napisala:
- Sada me više nema tko nazvati nakon svakog TV nastupa i ispravljati mi naglaske, sada me nema više tko pohvaliti nakon dobro obavljenog posla, nema me više tko kritizirati jer sam „preglasna, preburno reagiram, preosobno sve shvaćam, preotvorena prema nepoznatima“, iako smo oboje znali da sam takva samo zato što si me i ti tako oblikovao i odgojio.
Od latinskih poslovica koje si nas učio za nedjeljnim ručkom, preko povijesnih priča koje si pričao umjesto uspavanki, o pravdi i pravednosti kojoj si nas podučavao, o osjećaju zadovoljstva koje pruža bavljenje sportom i timski rad, zauvijek ostaju sjećanja na oca i dedu kakav si bio.
Tata, ništa mi teže nije bilo nego pisati ti posljednji pozdrav, a opet tješi me što znam da nije posljednji. Ti ćeš zauvijek živjeti u nama i sve znanje i ljubav koje si nam usadio prenosit će se generacijama. Zagrepčani su vam suzdržani ljudi, na svu sreću kći ti je polu Dalmatinka pa sad neka svi znaju kakav si tata i čovjek bio. „Ljubim ruke“, gospodski bi se naklonio na kraju, dok se sada svi mi klanjamo tebi.