Enis Bešlagić, kazališni i televizijski glumac te prepoznatljivo regionalno TV lice, godinama je gradio priču o svom životu, koju je želio pretočiti u predstavu; počevši od svog odrastanja i onoga tko je želio biti pa sve do onoga tko je i što je u dosadašnjih 49 godina života. Tako je nastala njegova prva samostalna autorska predstava "Da sam ja neko", koja će, nakon turneje po Bosni i Hercegovini, biti predstavljena i hrvatskoj publici i to u velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog, 13. ožujka. Ususret hrvatskoj premijeri, Enis nam je otkrio i što publiku očekuje, te nas je podsjetio na brojne zanimljive detalje iz svog života.
Nakon turneje po BiH dolazite i u Hrvatsku s autorskom predstavom "Da sam ja neko". Kako je nastala, kako ste se odlučili da to bude predstava o vašem životu?
Gotovo 50 godina ta predstava nastaje u meni i raste i svi događaji koji su mene definirali kroz život i odredili da budem ovo što danas jesam daju mi obavezu, kada je već izašla na scenu, da progovorim i imam stav i poruku. S izvedbama počinjem u BiH, ali se ne ograničavam teritorijalno. Budući da se Brčko spominje u kontekstu strateškog rada te se povlači pitanje u slučaju bilo kakvog sukoba kome će Brčko pripasti, na temelju toga zaključio sam da iz Brčkog krene moja poruka ljubavi i jednostavno kako su se otvarali gradovi tako samo i postavljali predstavu. Zagreb smo odabrali kao prvi grad, točnije dvoranu KD Vatroslava Lisinskog koja će na savršen način predstaviti mene i moj rad baš onako kako zaslužujem. Imam dosta prijatelja koji žele sa mnom podijeliti moju priču o nastajanju ovoga što ja danas jesam. Cijela priča jako je zanimljiva te vjerujem da ću to sve uspješno prenijeti i na gledaoce kojima će također cijela priča biti interesantna.
U predstavi govorite o svom životu, ali i o drugoj strani medijske scene. Koja je to druga strana, što je to što ne vidimo?
Druga strana je sve što ne vide ljudi koji nas doživljavaju kao javne osobe, kao neki javni prostor. Mi imamo svoje emocije i strahove, svoje radosti i svoje tuge, i sve to kako iz naše perspektive izgleda kako nas drugi vide.
Odrasli ste u Tešnju, po čemu pamtite djetinjstvo u osamdesetim godinama prošlog stoljeća?
Kao i većina, svoje djetinjstvo pamtim po sigurnosti, bezbrižnosti, ljepoti, glasnom pjevanju i navijanju, po čestim obiteljskim druženjima po kućama, dječjih igranja u sobama. Tada smo imali manje, ali smo bili više sretni.
Sigurno vam danas posebne emocije budi pjesma "Iznad Tešnja zora sviće"?
Ta pjesma obilježila je moju profesionalnu karijeru i život. Pjesma je proizašla iz filma "Gori vatra" snimanog u mom rodnom gradu. Mnogo emocija je u toj pjesmi i ona je zaista doživjela svoj najljepši rast s publikom te danas slovi za kultnu pjesmu.
Odrasli ste u sredini u kojoj se nije gledalo tko je koje vjere ili nacionalnosti. Kako ste doživjeli početak rata?
Ja nisam znao tko je tko i što je tko po imenu i prezimenu dok nisam vidio da se u ratu netko razdvaja i određuju imenom da si ovaj ili onaj. Dogodi se ludilo u kojem se pokušavaš snaći, a u tome si sam. Ta mutna rijeka uvuče te u svoj vrtlog, a kada isplivaš, želiš se očistiti od toga i shvatiš da samo postoje ljudi i neljudi. Smatram da ili si vjernik ili nisi vjernik, jedna je vjera za mene, a religija ima stotine. Ali ako vjeruješ u ljude i u Boga, onda je to jedinstvo svih nas koji tako mislimo i razmišljamo. Rat je za mene bio jako stresan, kao i za većinu, i dan-danas, nakon 30 godina, ne možemo se oporaviti od toga.
Zanimljiva je priča o tome kako ste na početku rata u BiH kao 16-godišnjak zamalo unovačeni, međutim spasio vas je vojnika HOS-a?
Tako je, to je dokaz da uvijek u svakome ratu imate dobrih ljudi i u svim vojnim strukturama ćete naići na dobre ljude. I to je odgovor na pitanje - da nije bitno koju uniformu nosite, nego kakvu poruku i glas šaljete u životu. Mislim da ti ljudi mogu i da obeščaste uniformu, ali i da je učine časnom. Malo ih je bilo, na prst jedne ruke, ali Bog izabere da otvori srce ljudima i da vi ispunite svoj put.
VEZANI ČLANCI:
Otišli ste u Njemačku, kako ste se tada osjećali?
Kada ostavite sve iza sebe i dođete na neki potpuno drugi prostor, u novu kulturu i vrijednosti, osjećate se pogubljeno. Upravo tako sam se i ja osjećao. Nisam znao što me snašlo. Dislocirano od samog sebe i pokušaj jednog tinejdžera da se pronađe u svijetu kojem ne pripada.
Kako ste počeli raditi kao grobar, kako vam je izgledao posao?
Posao grobara vas nauči najviše o životu, a budući da sam ga radio gotovo godinu dana, mogu reći da imam ogromno iskustvo koje želim baš podijeliti s publikom.
Kako ste se odlučili upisati Akademiju u Sarajevu? Jeste li prije toga imali glumačkih ambicija?
To je bilo na nagovor majke, inače roditelji su mi se bavili amaterski teatrom i tu se rodila ljubav za scenom koja i dan danas traje.
Kako je izgledalo vaše školovanje? Ako se ne varam, bili ste najbolji u klasi?
Tako je, imao sam nagradu kao najbolji student, nakon toga sam bio stipendist Kamernog teatra 55, gdje sam odradio stipendiju i dao otkaz jer sam želio slobodu, nisam želio da me nitko sputava nekim terminima i tako sam se poželio otisnuti u regionalni svijet da razbijam granice i predrasude, kako svoje tako i tuđe, i odmah nakon rata odlazim do jučerašnje zaraćene zemlje i pokušavam širiti ljubav i u tome uspijevam.
Široj javnosti u BiH postali ste poznati po vođenju kviza "Upitnik". Po čemu pamtite taj kviz?
Taj "Upitnik" bio je nekako najljepši period. Iza rata ste imali podijeljene teritorije koji su bili jedinstveniji negoli su danas, po mom osjećaju. Taj kviz išao je uživo, i svi ljudi koji su se javljali na telefone, javljali su se uživo. Nitko nam nije nikad uživo u programu rekao ni jednu ružnu riječ i mi smo tada napravili jednu najpozitivniju priču. Naravno, morali smo zadovoljiti sve tri konfesije, ali s druge strane, "Upitnik" je prerastao nacionalne podjele i postao kultni kviz koji su ljudi gledali ne zbog pitanja, nego zbog našeg vođenja.
Uloga kojom ste se probili u regiji bila je uloga Šemse u "Našoj maloj klinici". Po toj ulozi vas i danas svi prepoznaju, vjerujem da vas još uvijek mnogi zovu Šemso. Kako je Branko Đurić došao do vas? Po čemu je Šemso tako poseban?
Što se tiče uloge Šemse, Branko Đurić je došao još prije toga, kada je snimao prvi serijal "Mujo i Haso" u Sloveniji, pa je zvao u Sarajevo da pita svoju majku Fadilu tko joj je zanimljiv. I baš zbog tog "Upitnika", koji je ona gledala, rekla mu je da smo Milan i ja, koji smo vodili taj kviz, bili jako smiješni i interesantni. On nas je odmah nazvao i snimili smo prvi serijal viceva "Mujo i Haso". Nakon toga ubrzo stigla je i uloga Šemse koja je obilježila moju karijeru i postala sinonim za to, mada ja nemam nikakva autorska prava na taj lik, osim što me zovu Šemso. Nemam prava ni da igram predstavu ni da budem Šemso u javnom životu. To je tako u ovome poslu i svijetu, gdje možete biti popularni i igrati neki lik, a da pritom nemate pravo koristiti taj lik. Uloga Šemse jedna je od najljepših uloga koje sam napravio u svome životu.
Prijašnjih godina nekako ste se specijalizirali za televiziju i televizijske uloge. Osjećate li se ugodnije na televiziji nego na filmu ili jednostavno nema dovoljno ponuda?
Što se tiče televizije i filma, ja se svugdje osjećam ugodno. Meni je sada najbitnije s kim radim. Epika filma ili serije mi je najbitnija. Također, bitna mi je i priča. Sebi pokušavam napraviti atmosferu na setu ili snimanju da mi je ugodna i da mi je lijepo. Ne postoje, i nikad nisu, novci koji će me vezati da radim nešto što se meni ne radi ili ne odgovara po mom habitusu ili s druge strane s ljudima s kojima ne želim raditi.
GALERIJA Bezvremenska ljepota glumice Sanje Vejnović
Aktivni ste na društvenim mrežama, često se vaši statusi komentiraju i prenose u medijima. Smatrate li se influencerom?
Ne smatram se influencerom, ja se smatram čovjekom koji ima stav i čovjekom koji kao javna osoba ima javni prostor i treba ga iskoristiti na najbolji mogući način. Tako da se trudim s ovom predstavom, i nadam se da će se taj broj još povećati i da će toga biti sve više, i da imam što reći i poručiti publici. A kada vidim što drugi objavljuju, smatram da zaista imam štošta pokazati jer moje iskustvo i putovanja po raznim gradovima i regijama ne može se usporediti s iskustvima ljudi koji su zatvoreni u svojim sredinama i u razmišljanjima su u svojim nacionalnim torovima. Ja sam čovjek koji živi bez granica i volim putovati svemirom, bar u mašti. Koliko god ljudi postavljali granice, ja ću se potruditi da nađem neke papire koji će mi omogućiti slobodno putovanje. To ću raditi sve dok mogu.
Sa suprugom Sabinom ste u višegodišnjem braku, a zanimljivo je da ste prvo bili prijatelji. Tko je prvi shvatio da tu ima više od prijateljstva?
Ja sam shvatio da tu ima više od prijateljstva, zatim sam joj to rekao, a onda ona to nije to mogla povjerovati. Uvijek muškarac gaji neke prve osjećaje prema ženi, ali s druge strane, smatram da su žene iskrenije u prijateljstvima. Ja to nikada nisam želio pokazati, da osjećam i razmišljam u smjeru više od toga. Ali, jednom sam se odvažio i sve joj pojasnio i evo još uvijek smo zajedno i nadam se da će tako još dugo biti jer divno je kada živite s osobom koju znate od mladosti i koja vam je najbolji prijatelj, supruga, sve.
Postoji li recept za uspješan brak?
Uvijek se volim šaliti i reći da je to da niste pretjerano zajedno, da ne dosadite jedno drugome. Uvijek se treba truditi da se poželite voljene osobe i da ju uvijek osvajate. Važno je imati te male doze da ti netko malo "pofali". Mislim da se to pokazalo kod nas kao dobar recept.
Jesu li vaša djeca od vas naslijedila glumački talent?
Mogu reći da moja djeca jesu duhovita i zabavna. Ali imaju li talent za glumu, to zaista ne znam. Što se tiče sina, on to nekako možda više preferira, no volio bih, budući da igra košarku i voli knjigu, da se više baci na školu i fakultet jer ovo je težak put i ne mislim da je nešto puno cijenjeno biti glumac u današnje vrijeme. Mi smo dosta podcijenjeni od struke, za razliku od pjevača koji su u boljoj situaciji što se tiče autorskih prava i svega. A mi glumci nažalost ostajemo na marginama kulturnog života i onda se čudimo gdje nam je kultura nestala, a kada pogledamo cijene karata u kazalištima i nekih koncerata, jasno vam je gdje smo i što smo.
Kakav je Enis privatno? Čime se bavite u slobodno vrijeme?
Enis privatno je druželjubiv, pravedan kao inače i voli pozitivu, smijeh. Volim provoditi vrijeme s prijateljima. Nekada kada se osamim, volim biti na moru. Uživam pored mora pecajući ribu. Uživam na Korčuli gdje imam i kuću i to je moja oaza mira.
Koje nam projekte možete najaviti nakon ove predstave?
Imam neke u pripremi o kojima sada još ne mogu govoriti, ali definitivno je predstava moja životna priča. Nešto što će sigurno idućih 4-5 godina obilježiti ovo moje vrijeme koje sada dolazi jer radim predstavu u kojoj nema psovki ni vulgarnosti, nema politike, ni vrijeđanja publike. To će biti predstava na koju će moći doći djeca pa sve do najstarijih i svi će se osjećati ugodno i lijepo u druženju uz smijeh i zabavu. Kada iznosite svoj život pred publiku i svoje emocije, to je onda više od bilo koje predstave. Ja tu ne glumim, ja ću tu biti iskren i napravit ćemo takvu atmosferu koja će biti domaćinska.
VIDEO Severini usred koncerta pukle hlače, pogledajte kako je to riješila
Zašto je Dotičnik dobio hrvatsko državljanstvo? Vjerojatno zbog iznimnog doprinosa našoj kulturi i uljudbi.