Estradno “domoljublje” nekima je i danas najisplativiji “bankomat”

Ne pitaj što domovina može napraviti za tebe, već što ti možeš napraviti za domovinu”, stara je izreka koja romantično gleda na odnos pojedinca i domovine. U proteklih 30 godina mnogi su se kod nas ozbiljno okoristili domovinom i domoljubljem pa se pojam već i izlizao, ali prije 30 godina stvari su izgledale drugačije. Rekli bismo nevinije, ali i naivnije, poštenije i ozbiljnije. A što su glazbenici napravili za domovinu i što je ona napravila za njih tijekom ovih godina, pa i zadnjih kad su im neki zbog nemogućnosti održavanja koncerata predlagali prekvalifikaciju i “vađenje krumpira”? Na početku je bilo ratno vrijeme u kojem su se na valu novoosnovanih udruga poput Croatian Art Forces rock i pop glazbenici grupirali u Croatian Rock Forces. Negdje u vrijeme izdavanja albuma “Rock za Hrvatsku” jedna takva grupa glazbenika, sastavljena od dvije grupe i jednog solista, otputovala je u Milano šireći priču o ratnim stradanjima u Hrvatskoj. Bili su to Psihomodo pop, Dino Dvornik i Vještice, a izvještaj o dvodnevnom putovanju i nastupu u Milanu za Večernji list 11. studenog 1991. napisao je Dražen Vrdoljak koji je s njima sjeo u autobus.

Uz opis razloga i strategije koji su doveli do akcije: “Sve slojevitija mreža međunarodno usmjerenih inicijativa da umjetnici raznih profila pojedinačnim ili kolektivnim akcijama provociraju pozornost javnosti o tragediji Hrvatske i pokušaju pripomoći u animiranju moralne i materijalne podrške žrtvama rata, nužno uključuje i glasnogovornike rocka”, jedna Vrdoljakova rečenica pokazala se proročanskom do danas, kad bi se mnogi mogli zapitati slično pitanje, dakako u posve drugačijim okolnostima. “Ovaj podatak o dobronamjernoj ali poprilično iscrpljujućoj misiji prigodnog i kompetentno selekcioniranog ansambla Croatian Rock Forces – kako su ga nazvali propagandni bilteni i leci – naveo nas je na pomisao da bi njegovi sudionici, Psihomodo pop, Vještice i Dino Dvornik, nakon svega i sami zaslužili neku vrstu dobrotvornog koncerta u svoju korist, kad bi im uopće bilo stalo do kompenzacije za uloženi trud.” Ta priča o nečijem trudu i “onome što možeš napraviti za domovinu” kod nas je metastazirala porukama o “vađenju krumpira” i “prekvalifikaciji” u vremenu lockdowna i izostanka koncerata, kad su mnogi zaboravili na mnoge bivše “humanitarke”, “dobrotvorke” i ine priredbe na kojima se sakupljao novac televotingom i sličnim sredstvima, na kojima su glazbenici nastupali – besplatno.

Kao i prije, neki ni danas ne shvaćaju da umjetnost i glazba i jesu svojevrsno “vađenje krumpira”, često mukotrpno, samo drugim sredstvima. Mogli bismo reći da se često radi i o vađenju “vrućih” krumpira i širenju umjetničkih zjenica i svijesti društva koje najčešće primjećuje samo najpopularnija ukazanja, dok svi oni alternativni umjetnički oblici – a i rock je kod nas vječna alternativa – ostaju daleko od očiju najšire javnosti. Gledajući u retrospektivi, između kvalitetnih pothvata i čestog domoljubnog kiča u koji su se pred 30 godina ugurali mnogi i preplavili domaću estradu, namjena većine pjesama iz tog ratnog vremena bila je slična. Mnogi su nevezano jedni uz druge povukli znak jednakosti između domoljublja i mirotvorstva, većina namjenskih pjesama bila je pacifističkih poruka, zazivajući mir usred ratne tragedije, ali neki estradnjaci, dakako, gledali su račune u bankama i populističkim porukama cimali emotivne žice publike.

Antiratne i patriotske pjesme odavno su postale bitan dio zapadnjačke pop-kulture, a početkom devedesetih sličan postupak jače se osjetio i na domaćoj estradi, pogonjen recentnim Live Aidom, koncertom za Mandelu i drugim oblicima agitiranja. Slična strategija pronašla je svoje mjesto na tadašnjoj sceni prekinutoj ratnim zbivanjima, kao i danas koronom. Tzv. domoljubne pjesme postale su redovita pojava, pa i moda kojoj su se odazvali i talentirani i oni koji su samo lovili popularnost pjevajući o domovini. Neki do danas, pa je za neke financijski osviještene “domoljublje” još uvijek najisplativiji “bankomat”, potvrđujući staru izreku da je patriotizam posljednje utočište hulja.