Kada je prošle godine krenula prva epizoda "Sretnih gradova", svi su bili oduševljeni novom dokumentarnom serijom HRT-ove novinarke Martine Validžić, koja je pokazala da joj ovaj format itekako leži. Neposredna, zanimljiva i duhovita Martina dobila je hvalospjeve za prvu sezonu o europskim gradovima, a nakon toga uputila se u Ameriku da nam predstavi kako Amerikanci gledaju na koncept sreće. I ponovno je pogodila jer nakon prvih epizoda društvene mreže su još više hvalile njenu seriju.
Krenula je druga sezona "Sretnih gradova" i, nakon Europe, otišli ste u Ameriku. Već prva epizoda iz New Yorka donijela vam je samo hvalospjeve na društvenim mrežama. Jeste li očekivali tako dobre kritike?
Znate kako je u svijetu glazbe - oni koji su imali uspješne debitantske albume, najviše strepe kako će proći onaj drugi. Tako je nekako i meni. Prije svega, nisam ni za prvu sezonu mislila da će onako dobro proći kod publike i kritike. Za nekoga tko radi već 25 godina na televiziji bez velike pompe, apsolutno mi je bilo neočekivano doživjeti tako lijepe pohvale. Navikla sam raditi k'o pčelica, nikad me prije nisu doživljavali kao nekoga na koga bi se kladili. Osim neprežaljenih Siniše Svilana i Joška Martinovića, ali i oni su bili izvan okvira, baš kao i ja. Nigdje nisam pasala, pogotovo ne u sliku onoga što ljudi misle o HRT-u. Previsoka, prejaka, preglasna, prealternativna, previše mimike, gestikulacije, smijeha, svega previše. Vjerojatno su se gledatelji poistovjetili s tim što sam daleko od savršenstva, što sam baš poput njih. I onda se dogodilo da su me Marko Šapit i ekipa iz Sportske redakcije pozvali da radim reportaže s ljetnih OI u Tokiju, potom na ZOI u Pekingu. To se pokazalo idealnim - znatiželja, akcija, brzina, snalažljivost kvalitete su koje su se tražile, a adrenalinski ovisnik poput mene strmoglavio se svim srcem u taj izazov. I bilo je uspješno. Nakon toga me tadašnji urednik Dokumentarnog programa Vladimir Brnardić pozvao da radim serijal o Kataru, "Inshallah Qatar", pa sam ponovo otišla na Svjetsko nogometno prvenstvo uraditi reportaže i javljanja, da bi nakon toga dobila zeleno svjetlo za svoj serijal "Sretni gradovi". Europa je bila vedra, lepršava, civilizirana, bonvivanska, dok je Amerika gorko-slatka, ondje i u inspirativnim gradovima ima velike boli i tuge, pa je druga sezona koktel svih mogućih emocija. Amerika se ili voli ili ne voli, prepuna je ekstrema, ona je ili lijepa ili ružna, ili blještava ili mračna, ali je svakako fascinantna.
Mnoge je najviše oduševio vaš opušteni razgovor s Davidom Byrneom, s kojim uopće niste razgovarali o glazbi. Kako ste ga uspjeli dobiti za intervju? Kakav je dojam ostavio na vas?
Čitala sam njegovu knjigu "Biciklistički dnevnik" u kojoj piše svoje dojmove o gradovima koje je posjetio na turnejama, a koje je sve obišao na biciklu. Oduševio me, baš kao i sa svojim glazbenim opusom još kad sam bila klinka, a istražujući dalje, naišla sam na njegov projekt "Reasons to Be Cheerful" - samo dobre vijesti. A još je Njujorčanin već 40 godina. I dalje se vozi na biciklu. Idealan za uvodnu epizodu iz New Yorka. U vrijeme kad sam počela pripremati NY, asistentica Ana Radmilović mi je rekla da je upravo u Zagrebu kolega snimatelj Zoran Drakulić koji živi i radi u NY već godinama. Možda mi on može pomoći. I jest. Zoran je snimao već Davida Byrnea i rekao da je sjajan i da misli da bi se moglo doći do njega. Povezao me sa sjajnom producenticom Mariom Scarvalone s kojom sam se svaku večer, mjesec dana dopisivala, visila na telefonu i laptopu kako bismo mogli realizirati epizodu. I odgovor smo čekali mjesec dana. Kad je stigao mail - "može, Davidu se sviđa afirmativni koncept emisije, samo moli da ne pričate o glazbi", zanijemila sam od sreće. Predivan je čovjek, umjetnik, srdačan, vedar, topao, nakon razgovora je pristao još na snimanje B-rolla s biciklom po Manhattanu. Velik čovjek.
Koga biste od sugovornika u idućim epizodama još izdvojili?
U Nashvilleu sam snimala legendarnog modnog dizajnera Manuela Cuevasa koji je odijevao Johnnyja Casha, Jamesa Deana, sva tri Hanka Williamsa, Tatjanu Cameron Tajči, Stevea Leslija, tekstopisca i kompozitora koji je radio s najvećim country zvijezdama, između ostalih i s Chrisom Stapletonom... U Miamiju sam igrala domino s Chrisom Valdesom, poznatim kuharom i tv-zvijezdom, kao i s kapetanom Jesseom Kennonom, dublerom Chucka Norrisa. U Las Vegasu sam srela Erika "Smellya" Sandina, bubnjara punk rock benda NOFX, Dannyja "The Counta" Kokera, tv zvijezdu i glazbenika iz popularne tv emisije "Counting Cars", Roba Ruckusa, tv zvijezdu i glazbenika iz popularne tv emisije "Bad ink", Kevina Browna, najmanjeg kauboja na svijetu....
Kako su iskustva iz prve sezone serije utjecala na pristup i realizaciju druge sezone?
Amerika je daleko veći izazov od Europe, posebice kad je organizacija i priprema u pitanju. Lako je bilo doći u, primjerice, Ljubljanu ili Beč, gdje svi znaju za HRT. Također, dobro je da je Amerika došla u drugoj sezoni, jer smo nakon prve imali neke reference koje smo mogli priložiti prilikom dogovaranja snimanja. Recimo, u Apollo Theateru, u Harlemu, znali su sve o meni kad smo došli tamo. Nisam mogla vjerovati. Sve se provjerava. Moram spomenuti i moje dvije vrijedne i snalažljive pomagačice, istraživačice Elizabet Škrobo i Anu Vugrin, jer su mi one bile ispomoć u dogovaranju i pripremi terena. Ne možete ni zamisliti koliko je to mailova, poruka, poziva, zoom meetinga potrebno. Kao i živaca i strpljenja. I imam najbolju moguću ekipu na terenu - snimatelje Igora Kneževića, Sinišu Galara i Lukšu Marottija te tonskog snimatelja Srećka Čabraju. Zovem ih još i specijalcima jer treba izdržati moj hiperenergični tempo.
Koliko u snimanju ovakvih serija ima pripreme, a koliko improvizacije?
Priprema je pola posla. Ne možete doći u Ameriku i bauljati s kamerom ko kokoš bez glave. Naravno, dogodi se da neka snimanja ne završe onako kako sam zamišljala, jer mi nemamo pregled terena, pa moraš biti spreman prilagoditi se svakoj situaciji. Tu dolazi umijeće improvizacije do izražaja. I naravno, dogode se i neke neplanirane situacije, poput čudesne povorke za Godinu Zmaja u Kineskoj četvrti u San Franciscu, to se mora snimiti. A i neke zanimljive sugovornike primijetim na cesti, pa im priđem i razgovaram s njima. Na kraju, 90 posto tih slučajnih prolaznika koje primijetim jer su mi zanimljivi, pristane na snimanje.
Koje su najveće razlike u percepciji sreće između europskih i američkih gradova koje ste posjetili?
Europa je jedna dobrodržeća gospođa s finim manirima naspram mlade i divlje, ali popularne, poročne i atraktivne superzvijezde. U Americi, čak i u gradovima kojima se divimo, koji su svjetski centri gospodarstva, ekonomije, turizma, zabave, čak i ondje ima ne tako lijepih slika. Beskućnika, nažalost, ima svugdje. S tim u paru ide i njihov zdravstveni sustav. Ne sviđa mi se niti njihov zakon o nošenju oružja. A opet, s druge strane, utjecaj Amerike na ostatak svijeta je neupitan. Nismo ni svjesni koliko je, primjerice, njihova pop kultura dio naših života. Ja sam odrasla na američkim filmovima, serijama, stripovima, a o glazbi da i ne govorim. Cijelo vrijeme sam se za vrijeme snimanja osjećala kao da sam u filmu ili spotu.
GALERIJA: Princ William u dosad neviđenom izdanju: U maskirnoj odjeći pucao iz puške i držao bombu
Možete li podijeliti neko posebno iskustvo ili anegdotu sa snimanja u američkim gradovima?
Možda je svakako iskustvo koje ću pamtiti vožnja hidroavionom do glečera, 45 minuta leta sjeverno od Anchoragea s kojim nas je vozio hrvatski pilot Ivan Jaklenec. Iako je Ivan vrhunski pilot, iako sam ja mislila da sam neustrašiva ratnica, prvi put sam nakon dugo vremena osjetila strah. S jedne strane, gledate predivne pejzaže predivne Aljaske, a s druge vam neki crv u glavi ruje i govori - a što ako se sad srušite usred nedođije na Aljasci, bogu iza nogu?! Srećom, nije dugo trajalo. A i Ivan mi je dao da probam malo voziti. Teški adrenalin! Također, vozila sam se s motoristima po pustinji Nevade, suze s mi curile od sreće. Kao i kad sam prisustvovala vjenčanju u Chapel of the Flowers u Las Vegasu koje je vodio lokalni Elvis!
Kako su lokalni stanovnici reagirali na vašu misiju istraživanja sreće u njihovim gradovima?
U Anchorageu su svi malo introverti jer su ionako svijet za sebe. Stanovnici Aljaske, 49. američke zemlje, ostatak Amerike nazivaju "Lower 48". Bili su u čudu kako smo daleko od kuće. Ali nakon što im razbijete to nepovjerenje prema strancima, otkrijete divne, tople ljude. Najtopliji su ipak na jugu, u Tennesseeju, najsrdačnija dobrodošlica svakako.
Jeste li primijetili zajedničke elemente koji pridonose osjećaju sreće u različitim američkim gradovima?
Pričala sam s jednog Teksašankom - njoj je nezamislivo sjediti kao Europljani na kavi, ona ne bi mijenjala svoju XL kavu za van nizašta. Baš kao i ogromne automobile bez kojih nigdje ne idu. Ondje nitko ne pješači, a i kuha se kod kuće rijetko. Sreća je kod njih imati veliki auto, roštilj u vrtu, rebrica i mac and cheese za večeru, piva s prijateljima. To jesu male stvari, ali male stvari nas čine sretnima, zar ne?
Koji je grad ostavio na vas najdublji dojam i zašto?
Svakako Nashville, zbog nenadmašnog glazbenog soundtracka grada i glazbene ostavštine i južnjačke tople dobrodošlice, nasmijanih, vedrih ljudi. Kao da sam došla doma, tako sam se osjećala.
Planirate li u budućnosti istraživati sreću u gradovima drugih kontinenata, poput Azije ili Afrike?
Voljela bih, ali o tom potom.
VIDEO: Ivana Kekin: Gledala sam Mjenjačnicu i rekla: Ovo je tip za kojeg ću se udati
Vidjet ćemo hoće li HRT biti jedini ili će možda još netko otkupiti njenu produkciju. U svakom slučaju lijepo je putovati Amerikom dok pretplatnici sve plaćaju a zaposlenici HRT-a na minimalcu.