Potkraj prošle godine u utjecajnom američkom The Atlanticu objavljen je članak pod nazivom "Cracking the Sitcom Code" Noaha Charneya. Nema u tome ništa neobično da već u samoj opremi članka autor ne ističe kako ga je za osmišljavanje televizijske komedije angažirala jedna hrvatska TV kuća. Noah Charney ugledni je povjesničar umjetnosti specijaliziran za krađe umjetnina, inače Amerikanac sa stalnim prebivalištem u Sloveniji. Jasno je da nas je takva informacija zaintrigirala. Od autora članka doznali smo da je riječ o Novoj TV koja je doista i otkupila scenarij za tri epizode prije 18 mjeseci. Do realizacije projekta pod nazivom "Moon Man" do sada nije došlo, a iz te nacionalne TV kuće odgovorili su nam tek kako je "Nova TV u suradnji s raznim autorima, uvijek surađuje s najboljima na tržištu te kontinuirano radi i razvija nove formate o kojima će naši gledatelji i mediji biti pravovremeno obaviješteni". Sam Charney rado nam je objasnio kako je do došlo do suradnje. – Nova TV zapravo je zadužila mog velikog prijatelja Branka Đurića Đuru da pripremi novu komediju temeljenu na premisi koja im se svidjela. Ideja je ta da je, na opće iznenađenje, jugoslavenski svemirski program zapravo funkcionirao te je kasnih 1970-ih u svemir poslan jedan astronaut. No, letjelica je nestala i on je zaboravljen. Ali u današnje vrijeme, njegova kapsula pada u ocean i on se ponovno pojavljuje, nepromijenjen.
Voljene Jugoslavije više nema
Nije uopće ostario iako su prošla desetljeća, a sada je, naravno, Hrvatska kapitalistička država, a njegove voljene Jugoslavije više nema. On se mora prilagoditi iako je više volio život 70-ih. Mora se priviknuti na stvari poput mobitela ili interneta. Ostarjela je i njegova obitelj, kći mu je sada njegovih godina, a supruga stara gospođa. Mora se priviknuti i na te razlike u godinama. Đuro je tako na stol dobio grubi koncept koji smo zajedno razvili. Ideja je bila da on napiše, uredi i glumi u seriji, no kako on ima puno projekata i ponuda, zamolio me da mu pomognem u koncipiranju prvih triju epizoda. Nadam se da će seriju i napraviti, jako bih to želio jer se sve čega se Đuro dotakne pretvara u zlato, tako ni ovo ne bi bio gubitnički projekt – govori nam američki autor. Branko Đurić ističe kako je njegov prvi kontakt s Charneyevim djelom bio je kada je na netu pročitao esej, zapravo kritiku o slovenskom filmu.
– Malo je reći da sam bio oduševljen njegovim fantastičnim zapažanjem i (nepodnošljivom) lakoćom izražavanja. Potražio sam i pročitao zato još neke njegove eseje, intervjue, snimke predavanja i bio sam oduševljen. To je onaj osjećaj, sad ću mu možda dati najveći kompliment, kao kad sam prvi put čitao Andrića. Rekao sam: "Pa to isto ja opažam i primjećujem, ali ovaj čovjek to tako beskrajno lijepo, toplo, duhovito, zanimljivo a jednostavno napiše." Gotovo kao neki osjećaj ljubomore.
Prošlost i sadašnjost
– Pa to su moje misli! Nastavio sam pratiti njegov rad, a uskoro sam imao sreću da ga i upoznam jer je, iz istog razloga kao i ja, odabrao Sloveniju za mjesto gdje će živjeti – govori nam Đurić.
No, kako je zaključio da je upravo Noah prava osoba za njegov sitcom? Kako se rodila takva ideja, pitamo ga.
– Naši prvi razgovori doveli su do toga. Razgovarali smo o svim oblicima pisanja i upitao sam ga je li imao iskustva s pisanjem scenarija. Upravo sam u to vrijeme dobio od Nove poziv da predložim scenarij za sitcom. Imao sam želju da napišem scenarij, tada sam razmišljao o filmu koji bi pomirio prošlost i sadašnjost i na duhovit način pokazao sve apsurde kroz koje smo prošli u zadnjih 30-ak godina. Ideja s Moon Manom, čovjekom koji je preskočio taj period, učinila mi se idealnom za takvo što. S Charneyem smo uživali razrađujući te ideje, a njegov talent, ovoga puta scenaristički, pomogao je da priča dobije kvalitetu – objašnjava Đuro i tako nas približava temi Charneyeva članka o stvaranju televizijskog sitcoma u kojem on vrlo podrobno objašnjava kako svaki sitcom točno slijedi dobro prokušani recept. Nama je pak objasnio što to neku televizijsku komediju situacije čini uspješnom.
– Priče moraju biti skrojene prema ciljanoj publici te imati slojeve humora, kao npr. Simpsoni. Uz prizeman humor, kad ljudi, primjerice, padaju ili puštaju vjetrove, nužan je i inteligentan humor, s insajderskim referencijama na literaturu, film, povijest, popularnu kulturu. Ne morate razumjeti visokointelektualne šale da biste uživali u epizodi, ali ako ih shvaćate, počinjete se osjećati nadmoćnima, pametnima i dijelom publike, ekipe. Također, potrebni su vam trodimenzionalni likovi koji vam se sviđaju i za koje navijate, a njihova privlačnost treba se ponovno uspostavljati u svakoj epizodi jer ne očekujete da svi gledatelji odgledaju seriju od početka do kraja – objašnjava nam. Zanimalo nas je i ima li razlike u domaćem i stranom humoru s obzirom na to da su mnoge strane serije bile jako gledane na ovim prostorima.
Što je smiješno?
– Smiješno je smiješno, gotovo u cijelom svijetu. Barem u onom zapadnome. Svuda također postoje i nivoi humora. Kada se netko drugi, a ne vi, lakše ozlijedi na smiješan način, tada je to svima duhovito. Pogrešna je komunikacija također svima duhovita. Mislim da su britansko-američki formati univerzalno primjenjivi, s lakšim preinakama za lokalne publike. Bilo bi nemoguće za američkog autora da sam napiše zaista dobar, popularan hrvatski sitcom. Ali, ja mogu napisati univerzalno dobar scenarij, a onda ga sa suradnikom iz bivše Jugoslavije mogu prilagoditi Hrvatskoj bez problema – kaže Noah Charney. – S crtanim je komedijama nešto lakše jer likovi ne stare. Možete biti i čudniji, imati u seriji više lokacija, stvoriti nemoguće i nadrealne scene dok vam je budžet isti, trebate samo animaciju umjesto golemih kulisa ili putovanja s lokacije na lokaciju. I jedno i drugo ima svoje izazove, ali rekao bih da je crtiće lakše održavati na životu iako je možda teško u samom početku, kao i uvjeriti odrasle da ih zapravo trebaju gledati – govori nam. S njim se o temi humora većinom slaže i Branko Đurić.
Razlike u budžetima
– Nažalost, postoje razlike u našem i stranom humoru. Kažem nažalost jer domaći autori najčešće kopiraju stil, način pisanja zapadnih kolega. Rijetki se oslanjaju na vlastiti prostor i domaću estetiku (i etiku), ali primjećujem da ti rijetki obično to naprave uspješno i to me jako raduje. Evo za kraj, opet o Andriću – svoja najveća svjetska djela stvorio je pišući o veoma lokalnim stvarima – ističe Đuro. – Bio sam pomalo izgubljen s obzirom na to da od hrvatskih komedija poznajem samo Našu malu kliniku koja je popularna i u Sloveniji – kaže Noah Charney te nastavlja kako Sloveniju poznaje dosta dobro, ali Hrvatsku zapravo jako malo. – Zato sam se oslonio na svojeg prijatelja i suradnika Đuru, mislim da sam ja jedini koji ga zove Branko, čak ga i supruga zove Đuro! Napisao bih ono što ja mislim da je smiješno, nešto što bi bilo prvi draft, a onda bismo sjeli zajedno, on bi popravio i dodao, promijenio kako bi sve poboljšao na objektivan način i prilagodio publici, ali i razumnom budžetu. Na to je on već instinktivno navikao, dok sam ja navikao na američke budžete – otkriva nam Noah Charney.
Univerzalni recept za sitcom Noaha Charneya
Charney u svojem napisu u The Atlanticu opisuje klasičan sitcom kao 22 minute dugu emisiju sa scenarijem od 25-40 stranica. Svaka humoristična serija ima glavni zaplet, ali i jedan ili dva pozadinska zapleta. Tri su glavna čina, svaki sa po tri do pet scena, a odijeljeni su s dva reklamna bloka prekida. Činove možemo slobodno imenovati kao početak, zbrku (zaplet) i kraj. Glavni se likovi kroz tijek serije ne mijenjaju, a ključ je u maksimalnom pojednostavnjenju, s time da cijela priča uglavnom završava gdje je i počela.
Uvod
(1.-3. minute)
Kratki uvodni skeč često ide prije najavne špice. Riječ je zapravo o jednoj šali koja predstavlja protagoniste predstavljajući neki aspekt njihove osobnosti kako bi se s njima upoznali i novi gledatelji, a ujedno prikazuje glavnu prepreku s kojom će se likovi susresti tijekom epizode.
Nevolja
(3.-8. minute)
Upoznajemo likove i otkrivamo da su upravo tamo gdje smo ih i ostavili prošle epizode, ali sada imaju novi problem ili cilj na koji su koncentrirani, što je ujedno glavni zaplet epizode. Moraju stvoriti plan kako postići taj cilj ili svladati problem. Oko šeste minute upoznajemo se s pozadinskom pričom. Ti pozadinski zapleti moraju biti kraći od glavnog zapleta, a protagonisti su sada sporedni likovi. Izvrsno je, iako ne i nužno, da se taj drugi zaplet povezuje s konačnim rješenjem glavnog zapleta. I sekundarni zaplet također ima početak, zbrku i kraj, samo je bitno kraći od glavne priče.
Zbrka
(8.-13. minute)
Slijedi izvršenje plana koji su likovi prije utvrdili, ali on ne može postići cilj jer bi epizoda već završila. Mora se pojaviti još jedna prepreka koja će izazvati stvaranje dodatnog, novog plana ili neki zabavan produžetak do uspjeha početne strategije. Protagonisti se moraju suočiti s tom preprekom na svoj poseban način. S pozadinskim pričama u tijeku, u osmoj i devetoj minuti ostavljamo glavnu priču te prikazujemo pozadinski zaplet ili zbrku. Ona se odvija od devete do 12. minute, pri čemu sporedni lik svladava svoju prepreku ili rješava problem te se u 12. i 13. minuti vraćamo na glavnu priču tek kako bismo pokazali kako se izvitoperio početni plan.
Pobjeda ili poraz
(13.-18. minute)
Sada protagonisti već postaju nervozni, a ulozi rastu, jednom su već pokušali i to je rezultiralo neuspjehom. Okreću se posljednjoj nadi, rezervnom planu, pokušavaju, i to funkcionira... ili ne. Zapamtimo kako je neuspjeh čest pa čak i poželjan u svijetu sitcoma, za razliku od filmova i drama. Neuspjeh može biti humorističan prije nego frustrirajući, jer ne želimo da se naši likovi promijene. Ove minute obnavljaju akciju u glavnoj priči, ali ona se pauzira prije negoli vidimo je li rezervni plan upalio. U minutama od 15. do 17. zaključuje se pozadinska priča, sporedni lik ili uspijeva ili ne uspijeva postići svoje namjere, a to može ili ne mora utjecati na završetak glavne priče. Minute 17. i 18. pokazuju nam jesu li protagonisti uspjeli ili ne u glavnoj priči.
Završetak
(19.-21. minute)
Kao i teaser prije uvodne špice, tako je uobičajen i završetak, ponekad čak i dok se vrti odjavna špica. Prikazuju se likovi nakon priča odrađenih u epizodi. Nalazimo utješnim što se zapravo ništa nije promijenilo, a život se resetirao na mjesto gdje je i počeo te se sve sada priprema za sljedeću epizodu. Može završiti s dobrom poantom koja se može i vratiti na neku od šala u epizodi.