Opor, tvrd, pronicljiv, izoštrenih osjetila, pomalo šutljiv, tek katkad s finom dozom cinizma, bez patetike i velikih riječi odan suborcima, a opet pomiren sa smrću čeka svoj metak...
Obilježja su to Đere, jednog od likova koji čine okosnicu nagrađivanog ratnog filma Kristijana Milića "Broj 55" koji je prošli tjedan počeo igrati u kinima.
A Đeru, snajperista s gotovo životinjskim instinktom za opasnost koji malo govori, ali precizno pogađa i mecima i riječima, igra glumac dramskog kazališta Gavella Darko Milas, inače rođeni Vukovarac, pa ne iznenađuje da je film prvi put pogledao upravo u rodnom gradu, tijekom Vukovar film festivala, a potom i u Bjelovaru.
Rekonstrukcija ratne akcije
Uz uzdah, prisjeća se tjeskobne, gotovo mučne atmosfere koja je vladala tijekom projekcija. Publika je zanijemjela, plakala. Posljednja scena mnoge je ostavila u šoku. A kako i ne bi kada su gledali filmsku verziju istinitog događaja iz rujna 1991. kada je 20-ak uglavnom mladih, neiskusnih bjelovarskih gardista u selu Kusonje mladenački naivno upalo u zasjedu. Nakon nadljudske borbe za opstanak, svi do jednog bili su ubijeni. Iako su film zasule pohvale i nagrade, bilo je i kritika, poput one da je u priči izostala karakterizacija likova i njihovih odnosa.
– Da, jedna od zamjerki je da je u filmu premalo toga rečeno o samim tim ljudima, no ovo nije dokumentarni film. Ovdje je presudan bio događaj. Išlo se na rekonstrukciju te akcije, a ne na rekonstrukciju karaktera. Istina, Kristijan je imao dilemu, upustiti se u karakterizaciju ili ne, i odlučio se za drugu opciju jer je film žanrovski određen. I to je zaista pravi hrvatski ratni film, napravljen bez ikakvog muljanja. Ni mi glumci nismo bili opterećeni osobinama ljudi koje smo glumili jer nitko zapravo i ne zna kako su se oni ponašali u toj situaciji koja ih je zatekla, jer nitko od njih nije preživio – objašnjava Milas koji srčano uzvraća i na primjedbu zašto se za prvi ovako rasan ratni film odabralo baš akciju u kojoj hrvatska strana doživljava mučan poraz.
Glumci disali kao jedan
– Pa mi moramo i o tome govoriti. I poraz je dio rata, a ova je priča istina. Tako je rat i počeo. S puno mladih, pomalo i naivnih ljudi. Da, ti su mladići u Kusonjama nesretno i nespretno upali u zamku. To se stvarno dogodilo, pa što, zar to treba tajiti?! Veličina je upravo u tome da serijal filmova s tematikom iz Domovinskog rata započne upravo jednom ovakvom akcijom, pa bila ona i poraz. I baš zato, iz poštovanja prema tim mladićima, i mi smo glumci disali kao jedan.
Bez imalo patetike i prenemaganja mogu reći da smo mi tih mjesec dana snimanja u turopoljskom blatu i magluštini živjeli tu priču. Među nama nije bilo nikakvih trzavica. To se i vidi. U ovom filmu nije bilo "šmiranja".
Preživjeli pripadnici iste te satnije u kojoj su bili poginuli mladići, a koji u toj akciji nisu sudjelovali, ali su te noći čuli tu pucnjavu i tutnjavu, rekoše nam da je drama i silovitost te akcije vjerno prenesena – vrlo emocionalno uzvraća Milas koji je prošli tjedan, 18. studenoga, vodio i svečanost obilježavanja godišnjice vukovarske tragedije. Kada ga pitamo kako se on, Vukovarac, osjeća kada se uoči toga dana rasplamsaju politička prepucavanja o broju kolona sjećanja, mjestima kretanja, "petokolonašima"..., i nije li to sramotno i uvredljivo, s osjetnom gorčinom u glasu i na licu odgovara nam kako nema razumnog i pristojnog čovjeka koji se ne pita to isto. A onda dodaje:
– Ako nešto treba biti dostojanstveno, to je onda taj dan. Bilo kakva prepucavanja dokaz su odsutnosti pristojnosti. A 18. studenoga je dan kada ja u Vukovaru moram biti. Već godinama, u suradnji s vukovarskom profesoricom književnosti Vesnom Karaulom, vodim program svečanosti čije scenarije ona odlično osmisli.
Vukovarska ulica staraca
Koliko voli svoj grad i koliko mu dobrog, lijepog i sretnog želi, odaje u vrlo iskrenom razgovoru o tome kako on danas vidi i doživljava Vukovar. Na pitanje je li to doista sada mrtav, zaboravljen grad prepun beznađa i tragičnih sjećanja, Milas najprije uzvraća da nije baš tako kako se govori, da stvari idu naprijed. Ali onda odjednom zastane, zamisli se, nekako teško prijeđe rukom preko čela i očiju, pa pusti istinu iz sebe:
– Ma, pokušavam se valjda samozavaravati i lagati, ali ne ide. Meni roditelji tamo i danas žive. Svi su ljudi tamo toliko toga proživjeli da u tom gradu više nema one nekadašnje živosti i prštavosti. Više kao da i nema ljudi. Svi su nekako umorni od svega. Moja ulica postala je sada ulica staraca. Apsurdno, ali tamo branitelji pokušavaju biti najoptimističniji.
Doznali smo još i da je 2002., nakon sedam godina, ostavku na mjesto ravnatelja drame osječkog HNK dao zato što su mu se zgadila politička nadigravanja, natezanja oko novca, pritisci i ucjenjivanja između županije i grada, što je uvijek završavalo tako da se najprije štedjelo na kazalištu.
Steta sto nije kao neki epilog prikazana scena gdje odskocna mina ubija roditelje koji su dosli obiljeziti godisnjicu na mjestu pogibije svoje djece godinu dana NAKON rata. Takodjer istinita prica.