Mirovni proces u Oslu pokrenut sredinom 90-tih godina prošlog stoljeća označio je prekretnicu u izraelsko-palestinskim odnosima koja je omogućila kraj Intifade, svetog rada Palestinaca protiv Izraela te je Palestincima omogućeno pravo na samoodređenje. Danas, nažalost, vidimo da do postizanja potpunog mira i normalizacije još treba uložiti dosta napora, pa se tako dogodilo i da se HBO-ov film o tome prikazuje upravo u vrijeme eskalacije na Zapadnoj obali i u Gazi. Ti svježi događaji koji su vjerojatno bili potaknuti i trenutnim političkim razrješenjem u Izraelu samo su pojačali interes za interpretacijom ovih i za svijet iznimno važnih događaja iz doba kada je kod nas snažno bjesnio jedan rat zapravo sličnih kontura. U dva sporazuma koji je mirovni proces iznjedrio, jedan potpisan u Washingtonu 1993. a drugi dvije godine kasnije u Tabi u Egiptu ispoštovane su rezolucije Ujedinjenih Naroda 242 i 338 što se smatralo minimalnim uvjetom prestanka neprijateljstava i postizanja sigurnosti na granicama Izraela i u okupiranim područjima. Pregovori u norveškom glavnom gradu bili su u cijelosti tajni sa svega nekoliko ovlaštenih pregovarača sa strane Izraela i Palestinske Oslobodilačke Organizacije te nekolicine norveških posrednika.
Njima su prije svega postignuta priznanja, izraelske države od strane PLO-a te PLO-a kao ovlaštenog predstavnika palestinskog naroda od strane Izraela. Već sama činjenica da su predstavnici jedne i druge strane sjeli za stolove u istom prostoru ogroman je uspjeh dok je stvaranje Palestinske samouprave na Zapadnoj obali i u Gazi kruna napora koji su trajali tih par godina kojoj je dodana i činjenica da je Izrael priznao PLO kao partnera u pregovorima oko budućnosti tog područja kao i u razrješenju preostalih pitanja. Nažalost, danas znamo kako je malo tih pitanja doista i razriješeno, poput konačno razgraničenja, izraleskih naselja na okupiranom području, status Jeruzalema, izraelska vojna prisutnost na preostalim okupiranim područjima, odnosno pravo Palestinaca da se vrate na ta područja to jest da ona ponovo dođu pod njihovu kontrolu. Sve, dakle, do činjeničnog stvaranja palestinske države. Kakav je to napredak bio svjedoči i činjenica da se zapravo velika većina palestinskih političkih faktora protivilo takvim pregovorima i sporazumu, bilo da se radilo o vojnim poput Hamasa ili Islamskog Jihada ili baš političkima poput PFLP-a ili DFLP-a. Pregovori su od tih strana nazivani čak i 'palestinskim Versaillem', dakle praktičnom kapitulacijom, kako je to već nazvao američko-palestinski filozof Edward Said. HBO je odavno pokazao razumijevanje za politički relevantne filmove i dokumentarce koji su često gotovo nevjerojatno dobro tempirani.
Pri tome, znamo to i mi u medijima, sama gledanost i nije toliko bitno koliko mogućnost iskazivanja razumijevanja svijeta danas i u recentnoj prošlosti ali i potvrde vlastite relevantnosti pokazivanjem interesa i za teške političke i povijesne teme kakva mirovni proces iz Osla svakako jest. Ova ekranizacija temeljena na dramatizaciji uglednog američkog scenarista J.T. Rogersa koji je o tim događajima prije nekih pet godina napisao kazališnu dramu istog imena te za koju je dobio nagradu Tony. Očito taj posao nije bio baš lagan obzirom na to da su opisani događaji većim dijelom bili tajnima te se realnost moglo postići samo iščitavanjem novinskih tekstova iz tog doba. Ali i primijeniti puno kreacije te autorske slobode da bi se na pravilan način gledatelju uobličilo ključne događaje iz sada već gotovo 30 godina stare povijesti. U ekranizaciji Rogers je imao i više nego kvalitetnu pomoć jer producenti su serije Marc Platt koji je potpisivao i La La Landa ali i Steven Spielberg kojega valjda ne treba posebno predstavljati. Sa Spielbergom je na projekt stigao i Janusz Kaminski koji je jednostavno sučelje škrtih interijera i povremeno jednostavni eksterijer učinio oku prihvatljivim odnosno nije zamorio gledatelja više nego ovako zahtjevna to ionako čini.
Dosta dobro film cijenjenog američkog kazališnog redatelja Bartletta Shera dočarava nelagodnu situaciju palestinskih i izraelskih dužnosnika u istoj sobi u događaju koji je u početku malo obećavao te za njega neki od ključnih donositelja odluka nisu niti znali, a donio je tako puno, u svakom slučaju daleko više nego od Amerikanaca sponzorirani pregovori na najvišem nivou. Zanimljiva je rečenica jednog od uključenih koji kaže kako su Izraelci gotovo pa došli do dogovora s jordanskim kraljem Husseinom, samo da bi se u sve uključila Amerika pa je sve – propalo. Čudni su putevi svjetske diplomacije, znamo to i mi ovdje, čudna i redovito nepravedna, po volji velikih više nego malih. A pri tome i od tih velikih u pravilu se nađu neki još veći. Treba li posebno spomenuti činjenice s kraja filma kako je tadašnji premijer Izraela Yitzak Rabin ubijen od strane cionističkih ekstremista koji s Palestincima nisu željeli nikakav dogovor. I nekoliko godina nakon toga počela je i druga Intifada, nikada više nisu postignuti nikakvi napretci u statusu dviju strana pa niti na onim temeljima koji su položeni mirovnim procesom započetim u Oslu.
Glavni palestinski pregovarač Ahmed Qurei odnosno Abu Alaa, 2003. godine izabran je za premijera Palestinske samouprave a samo da bi tri godine kasnije dao ostavku nakon što je njegova stranka Fatah potučena na parlamentarnim izborima tog entiteta. Stvarni su heroji, umjesto kakvih svjetskih sila, dvoje norveških organizatora pregovora, Mone Juul i njezina supruga Terje Rød-Larsena, oboje u dobrim izvedbama Ruth Wilson i Andrewa Scotta. Ako su u HBO-u i čekali na povoljan trenutak za početak prikazivanja ovog filma, dobili su ga, na nesreću doduše, ali s dodatnom važnošću podsjećanja na danas gotovo pa već zaboravljeno povijesno rukovanje Arafata i Rabina u Camp Davidu pod budnom paskom neizbježnih Amerikanaca, tadašnjeg američkog predsjednika Billa Clintona. Iako nije atrakcija koja obiluje velikim imenima ili superherojskim lajtmotivima Oslo treba odgledati jer napredak za mir u tim pregovorima doista jest bio na nivou kakvih superheroja diplomacije.