Kad je 2007. u hrvatskim kinima igrao “Funny Games” Michaela Hanekea, remake njegova vlastita filma iz 1997., popriličan broj uzdrmanih gledatelja ustajao je sa svojih stolaca usred projekcije zbog neviđenog psihičkog zlostavljanja u filmu i pritiska na emocionalni svijet svakog pojedinca koji se našao u kinodvorani. Jednako takvu uznemirenost proizvodi i gledanje “Festivala straha” (“Midsommar”, što na švedskom znači solsticij) koji upravo igra u kinima.
Redatelj Ari Aster tjeskobu ipak razbija dobro ubodenim duhovitim scenama koje jesu bizarne, ali i relaksirajuće (poput scene seksa koja će sigurno ući u antologiju). Jeza koju Aster mirno gradi, kombinacijom halucinogenih efekata kod likova uslijed konzumiranja droge i ponašanjem zajednice na sjeveru Švedske tako vam se nenametljivo uvlači u emocionalni sustav da začudno spremno dočekate najstrašnije stvari.
Nakon što doživi obiteljsku tragediju u kojoj njezina bipolarna sestra i roditelji ritualno izgube živote, mlada Amerikanka Dani (upečatljiva, oskarovska uloga Florence Pugh) i njezin dečko Christian (Jack Reynor) s trojicom prijatelja putuju u izolirano selo u Švedskoj, na festival kojim se slavi solsticij. Skandinavci doista slave prvi dan ljeta, njima je najdulji dan u godini bitan kao i Božić. Idiličan ambijent u koji stižu pridošlice prije podsjeća na neku modernu Woodstock komunu nego na buduće poprište strave: lokalni stanovnici odjeveni su u bijelu garderobu, djevojke poput hipija na glavi nose cvijeće, ali tu je i kontrast: pretjerana, a opet suzdržana i hladna ljubaznost.
U početku to pridajete osobnošću stanovnika sjevera, međutim, ubrzo postaje jasno da oni kriju brojne strašne tajne koje će uskoro eskalirati kroz jezive etape njihova poganskog kulta. Prva stvar s kojom se došljaci, malo stariji tinejdžeri suočavaju jest vječnost dana: kada na sat-dva i padne mrak, sve djeluje manje strašno od čistoće zasljepljujućeg sunca i hladne ljepote idiličnog sela. U jednom trenutku dok obilaze selo došljaci nailaze na kavez s medvjedom: golema zvijer jedva može pružiti noge u kavezu koji ga tjeskobno stiska sa svih strana. Već tada vam je jasno da će se taj medvjed kat-tad ponovo pojaviti u filmu, ali nemoguće je i zamisliti kada i zašto, jer je i situacija s njim, kao i sve drugo, potpuno nepredvidljivo.
Prvi pravi šok nakon što su se suočili s čudnom zajednicom bilo je ritualno samoubojstvo starog bračnog para. Zašto tinejdžeri već tada nisu shvatili u kojem to smjeru ide? Prvo, jedan od njih potječe iz sela, pa u njemu i njegovoj obitelji vide sigurnost. A drugo – nakon što se dvoje staraca baci s jedne visoke stijene i u užasnim mukama skončaju, Siv (Gunnel Fred), neka vrsta duhovne zapovjednice ove čudne zajednice, objasni im da se u njihovu selu ljudi radije ubiju nego da se muče s bolestima, nemoći, a ovdje ionako nema staračkih domova. Na došljake je to djelovalo umirujuće, naravno samo nakratko.
U daljnjoj spirali neobičnih i dobro osmišljenih zločina, koje zapravo ne vidimo, već samo njihov epilog, Aster se koristi pomalo i koenovskim vicem, kao što je situacija kada Christian naiđe na nogu kolege Josha (William Jackson Harper) koja viri iz zemlje, što jako podsjeća na jednu od završnih scena “Farga” kada Gaear Grimsrud (Peter Stormare) gura Carlovu nogu (Steve Buscemi) u mlin. Najsnažniji ton filmu ipak daje dnevna svjetlost koja omogućava vrlo sofisticiran vizualni okvir. Bez ijednog klasičnog horor klišeja, i s vrlo malo scena koje se događaju u mraku, a ni one nisu tamne, već su vrlo jasne, Aster je sagradio cijelu lepezu minijatura i alegorija koji u likovima stvaraju osjećaje zbunjenosti, straha i mržnje.
Ali Aster ne bi imao cjelinu bez dva važna suradnika: snimatelja Pawela Pogorzelskog (koji mu je snimao i “Naslijeđeno zlo”) s nekoliko fenomenalnih intervencija kao što je okretanje kamere dok ekipa putuje prema selu, zadržavanje na užasavajućim slikama na zidovima kuća u selu, ali i općenito beskrajno koloritnom scenom koju je dobio na lokacijama u Mađarskoj, te Bobby Krlic, autor nezaboravne glazbe i zvučne kulise. Ovdje Aster nije dopustio da mu kao i u prvijencu “Naslijeđeno zlo” završnica otupi oštricu briljantno složene priče: u “Festivalu straha” upravo je epilogom zaokružio cjelinu i priču poentirao – potragom za obitelji.
Je li to horor? Neki su ga prozvali psihodeličnim hororom, neki i folk-hororom što bi mogao biti zgodan podžanrovski naziv, pogotovo stoga što je još jedan moderan komad, “Mjesto tišine”, snimljen u prirodi. Folk-horor ili ne, ovo je svakako jedan od najjezovitijih filmova ikada, a psihodeličnu snagu istresao je i na potpisnika ovih redova koji je noć nakon gledanja imao noćne more. Ali film je vrijedan i tog osobnog horora.