Na ovogodišnjem Pulskom filmskom festivalu predstavljen je "Sedmo nebo", prvi dugometražni film redateljice i scenaristice Jasne Nanut. Film je nastao u produkciji Petnaeste umjetnosti. Producent je Hrvoje Osvadić, koji je ujedno i koscenarist filma. Glavne uloge u filmu igraju Krešimir Mikić, Iva Jerković i Iva Mihalić, dok u zapaženim sporednim ulogama nastupaju Nikša Butijer, Dejan Aćimović i Petar Ćiritović. Nakon petnaest godina rada na televiziji Jasna Nanut posvetila se filmu. Filmsku i TV režiju magistrirala je na 2016. Dobitnica je dvaju Oktavijana, za svoj diplomski film "Igra malog tigra" (2015) i prvi profesionalni kratki film "Tanja" (2016).
Kako je film nastao, koliko ste ga dugo pripremali?
"Sedmo nebo" je nastajalo sedam dugih godina. Prvi "porod" je najteži, vjerujem da će sljedeći ići brže. Inicijalna ideja za film nastala je kao odgovor na izazove naše generacije rođene u socijalizmu i pregažene galopirajućim kapitalizmom. Mislili smo da ćemo u ovim godinama uživati plodove svog rada, ali pod pritiskom smo izvlačili najbolje što smo mogli. Kao redateljici mi je to bilo važno tematizirati na osobnoj razini. Kako ljudi pokušavaju oživjeti, uskladiti paralelne stvarnosti, prihvatiti grižnju savjesti, složene emocije? S obzirom na osjetljivost teme, scenarij je nastajao godinama, pripreme također, nije bilo lako uhvatiti taj trenutak važan i meni i mojoj generaciji.
Kako je bilo raditi film iz muške perspektive, sredovječnog muškarca čiji se život raspada?
Danas su žene jače no ikad, i očekuju, naravno, od muškaraca da su jednako snažni. No, oni teško hvataju korak s našim očekivanjima, njihovo poimanje samih sebe je poljuljano. Muška perspektiva mi je zanimljiva upravo u različitosti od ženske, ali došla mi je prirodno jer sam svakodnevno prisiljena suočavati se sa životom "muški". Odgajam dijete, osiguravam egzistenciju i bavim se filmom što zahtijeva enormnu snagu. Filmu moraš pristupiti ozbiljno, dati mu sve što imaš bez fige u džepu, a neće ti tih sedam godina plaćati kvartalni za plin već pružiti ispunjenje, dati smisao, dragocjenu priliku da ostvariš svoj puni potencijal. Tako žene rezoniraju, dok se muškarci zalijeću, nadiru, u tome je čar njihove prirode.
Već ste dosad radili kratkometražne filmove o muško-ženskim odnosima, je li vam to omiljena tema?
Oduvijek, jer mi smo bića s drugih planeta. Zabavlja me analizirati muški sklop, toliko različit od moga. Zanimljivo, ključnu ulogu u nastanku ovog scenarija, kad me previše analize dovelo do paralize, odigrao je upravo muški um producenta Hrvoja Osvadića, ujedno koscenarista, kojeg sam već bila toliko smorila lamentiranjem da je poentirao: "Pa dobro, čega se on najviše boji (glavni lik)?!" "Pa svoje žene", rekla sam, "to je to što mi je smiješno". U tom ključnom trenutku "Sedmo nebo" dobilo je dramsku osovinu jer to je komedija o iskonskom strahu muškarca od žene, koja se u širem kontekstu bavi trenutno vrućom temom: krizom muškosti.
U najavi ste se dodirnuli i Almodóvara, odnosno njegovih "Žena na rubu živčanog sloma", samo što se ovdje radi o muškarcu. Je li vam on i jedan od uzora, tko su vam sve uzori?
U mladosti su to bili Rohmer, Wenders, Polanski, Cassavetes, i Almodóvar, svakako. Kad naiđem na njegov stari film, iznova se oduševim kako ogoljuje žensku dušu, izvlači iz ženske prirode ono najdirljivije i najkomičnije... Kada se Polanski u "Stanaru", odjeven u gospođu koja je živjela u njegovom stanu, našminkan i s perikom, gleda u ogledalo i kaže: "O bože, mislim da sam trudna", pomislila sam: "O bože, kako genijalno, i ja bih probala dosjetiti se nečeg takvog što će imati takav učinak na nekog drugog". Ili u Rohmerovoj "Zelenoj zraci", kad se pojavi karta dečko herc. Ljubav je teško ulovljiv fluid, a Rohmer u prividnoj banalnosti potrage za ljubavlju pronalazi poetiku, kroz naoko bizaran, a zapravo maestralan detalj. Općenito volim komediju neugode, u tom smislu oči mi je otvorio Ruben Östlund, no kad smo kod humora, za mene je jedan kralj, Larry David. To što Butijerov lik u "Sedmom nebu" citira Georgea Costanzu, nije slučajnost.
Kako ste birali glumce? Je li Krešo Mikić odmah bio prvi izbor za ulogu Nine?
Audicije su trajale više od godinu dana. Ponekad sam bila u toj "ili-Ili" situaciji u kojoj se i Nino koprca, ali Krešo se u konačnici pokazao savršenim izborom. Nino sebe doživljava jako ozbiljno, sve dok ga zaljubljenost ne pretvori u pomahnitalog romantika čija je sigurnost poljuljana. On je mentalan tip glumca, ujedno i urnebesan kad dobije priliku raširiti krila.
Gdje se sve snimalo i koliko je trajalo snimanje?
Većinom u Zagrebu, dio u Daruvarskim toplicama koje smo odabrali zbog fantastičnog setinga i fango, terapije ljekovitim blatom. Jedna scena snimana je i u okolici Samobora gdje su divlji psi napali našeg producenta Hrvoja, a asistentica produkcije Lucija "proklizala" i ozlijedila lijevu potkoljenicu. Ne znam zašto je doktor na Hitnoj stavio prokliznuće u navodnike, ali znam da Hrvoje više ne planinari bez suzavca. Snimali smo 28 dana, što je uobičajeno za hrvatske prilike.
Koliki je budžet filma, je li vam pomogao HAVC?
Brojke su producentov posao, ali bez HAVC-a ne bi bilo ni filma, financiran je putem HAVC-ovih natječaja. Koštao je puno više od sredstava koje smo dobili, ali zahvaljujući dobroj volji naših prijatelja, kolega i ljudi koje smo upoznali putem, koji su nam izlazili ususret s lokacijama, dentalnim trikovima, vrhunskim spravljanjem gyoza i slično, uspješno smo ga priveli kraju.
Snimili ste nekoliko nagrađenih kratkih filmova, a film "Tanja" vaša je posveta pokojnom ocu. Kako je bilo raditi taj film i gledati Zdenka Jelčića koji je na taj način oživio vašeg oca?
Zabavno i sentimentalno. Dan-danas se s Tomom Stojanovićem, mojim stalnim suradnikom, montažerom "Tanje" i "Sedmog neba", prisjetim kroz smijeh Zdenkovih citata iz filma: "Šta je ovdje zima ovako?", prigovara tata. "Smanjila sam grijanje," kaže kći. A on se grije na toplanu, račun je isti koliko god potrošio - to je bilo prije razdjelnika - pa pojačava grijanje i govori: "Kad već plaćam, ima da hajcam." Kad sam rekla tati da ću ići na prijemni za režiju, on se čudom čudio što je meni, što mi to znači, "režija"? Kad sam konačno upala na Akademiju, bio je sretniji od mene. Žao mi je što nije tu. Nosim njegov sat.
Kako biste opisali svoji redateljski rad? Jeste li više za komedije ili drame?
Svaka komedija u osnovi je drama, ali nasmijati i pritom dirnuti u srce, reći kroz humor nešto važno, to mi je najveći izazov. Humor je obostran, no nasmijati drugoga još je više ispunjujuće nego biti nasmijan jer - daješ. U davanju je jedan od osnovnih smislova života.
Lani ste osvojili nagradu na NEM-u za game show "The Dream Pension". Možete li nam otkriti kako izgleda taj show i kako ste došli na ideju za tim projektom u kojem će se natjecati umirovljenici?
"Penzija snova" je obiteljski zabavni show u kojem natjecatelji godina 65+ kroz niz zabavnih zadataka pokušavaju osvojiti "penziju snova" - novčani iznos koji će im biti značajan dodatak na penziju do kraja života. Ideju sam dobila pišući seriju "Igra malog tigra" u kojoj je glavni lik TV voditelj u utrci s biološkim satom. Budući da je serija humoristična, trebao mi je duhovit, zabavan show, pa sam pomislila kako bi bilo zanimljivo da postoji natjecateljski show za umirovljenike. Ideju sam predstavila Hrvoju koji se oduševio i autorski pridružio u izradi koncepta i formata.
Kakve su bile reakcije TV kuća na vaš show, kada i gdje ćemo ga moći gledati? Hoćete li ga vi i voditi?
Teško, udobnije mi je iza kamere. Show je prezentiran HRT-u i nadamo se da će u njemu pronaći programski interes jer ta je dobna skupina nepravedno zakinuta u pojavnosti na malim ekranima. Također smo u pregovorima s njemačkom TV kućom koja želi uzeti prava za Njemačku, Švicarsku i Austriju. Naše TV kuće su jako rezervirane kad su domaći formati u pitanju, lakše kupuju strane, ali nadam se da će se to uskoro promijeniti jer na tržištu postoje hrvatski formati koji mogu rame uz rame parirati stranima, no za razliku od stranih, mi autori i naši kolege nezavisni producenti imamo vrlo malu ili nikakvu podršku u njihovom razvoju i realizaciji. Nadam se da će nas televizije početi doživljavati kao svoje prirodne partnere jer u drugim zemljama zbog podrške autorima puno je lakše pokrenuti format no u vlastitoj zemlji, što je kasnije presudna odskočna daska za daljnju prodaju u svijetu.
Koje još projekte pripremate nakon "Sedmog neba", je li u planu i drugi dugometražni film?
Osim "Igre malog tigra" za koju se nadam da ćemo uskoro snimiti pilot, razvijam s Hrvojem još jednu humorističnu seriju, "Mali Soho", temeljenu na popularnom liku kolumnista Pavla Svirca, muškoj verziji Carrie Bradshaw koji traži književnu slavu u Zagrebu, gradu bez seksa, no ostaje bez krova nad glavom usred nekretninske krize. To je zapravo satira kulturnog, društvenog i političkog života u Hrvatskoj u 2020-ima u koju pretačem svoje bogato, gorko iskustvo traženja stana u Zagrebu. Drugi film "Birdie" je već u pripremi, također ga razvijamo u produkciji Petnaeste umjetnosti. To je perverzna komedija o čovjeku koji, pokušavajući povratiti ženino izgubljeno povjerenje, tone sve dublje u mračni ponor fetišizma. No, ovih dana najviše me veselila premijera "Sedmog neba" u Puli. Puno sam puta sjedila ispred tog najvećeg i najljepšeg platna u Hrvatskoj, ali to je bilo prvi put da je na njemu moj film. Svaki osmijeh koji je izmamio od publike bio je pobjeda za nas preko 150 koji smo radili na njemu.