Frano Ridjan o avanturi u Kataru: Bili su u čudu kada sam htio kupiti kratke hlače, a jahanje na devi ne bih ponovio

Svjetsko prvenstvo u nogometu u Kataru pamtit ćemo po osvojenoj bronci naših vatrenih, a voditelj Nove TV Frano Ridjan će ovo prvenstvo pamtiti i po osam letova u četiri tjedna na relaciji Zagreb - Doha, sjećat će se i jahanja na devi, nemogućnosti da pronađe kratke hlače u trgovinama u Kataru jer iako je tamo 30 stupnjeva službeno je zima i nije sezona od ljetne odjeće, a kako ga se dojmio Katar i koje je sve još zgode doživio ispričao nam je u razgovoru u kojem ćete saznati sve bitne informacije ako se odlučite jednog dana posjetiti ovu zemlju.

- Službeno, moj zadatak je bio dio televizijskog prijenosa za velike ekrane na stadionima prije svake utakmice. Sve 32 reprezentacije imale su najavljivača na materinjem jeziku, pa sam hrvatske navijače mogao pozdraviti kako spada toliko daleko od kuće. FIFA dopušta mali poticaj prije utakmice, ali sve navijanje ostaje na navijačima jer se mora ostati neutralan, koliko god to teško bilo. Dojmovi se još sliježu, prije svega zbog kilometara koje samo proveo u zrakoplovu, a najupečatljiviji trenutak je kada smo osvojili broncu, pa osiguranje nije puštalo djecu Vatrenih na teren, ali su to Perišić, Vida i Lovren uspješno riješili. - objašnjava nam Frano koji zadatak imao na svim utakmicama naše reprezentacije tijekom SP-a. Zbog angažmana u "Supertalentu" tijekom mjesec dana koliko je natjecanje trajalo stalno je bio na relaciji Zagreb-Doha, a taj put nam je Frano preračunao u kilometre i otkrio kako se nosi s vremenskom razlikom.

- Sveukupno sam imao 8 letova, po zemlji skoro 50.000 km, u zraku malo manje, ali respektabilno za 4 tjedna. Vremenska razlika je stvarno predstavljala muku za svaki povratak u Dohu jer je razlika 2 sata. Nešto je lakše kad putujete za Zagreb, pa se to nadoknadi, ali užasno utječe na spavanje. Pridodam li tome najneudobnije i najtvrđe madrace na svijetu, točnije to nisu madraci to su betonske ploče, još se nisam oporavio, ali medalja je oko vrata, pa je lakše za svakog Hrvata. - veli nam te u nastavku razgovora opisuje kako su izgledali njegovi dani kada je boravio u Dohi.

- Ovisilo je o tome, je li odmah radni dan, odnosno dan utakmice ili je slobodan dan. Kada nije bilo utakmica, družio sam se s najavljivačima Kostarike (on mi je bio cimer), Španjolske i Maroka. Zajedno smo s ostalima bili smješteni u iznajmljenoj zgradi sa stanovima u kojoj smo dijelili dvosobne stanove s kuhinjom i dnevnim boravkom. Svatko je imao svoju sobu s kupaonicom u dijelu grada koji se zove Al Mansura. Nije mondeni dio grada, ali je bilo sve relativno blizu. Javni je prijevoz bio besplatan, a ni taxi prijevoz nije skup, ipak imaju goriva na bacanje. Sam dan utakmice je prava muka. Dok navijači pjevaju i uživaju u druženju, mi iz “Infotainment” odjela krećemo na stadion 6 sati ranije. Da budem iskren, krajnje bespotrebno i nelogično, pogotovo što se na stadionu ništa ne radi do dva sata prije utakmice. No, pravila su pravila, često sam ih osporavao, ali sam se profesionalno pridržavao istih. Tako kad napokon utakmica dođe, mi najavljivači smo više spremni za krevet nego za utakmicu. Povratak sa stadiona isto traje vječno, ali nećemo se lagati, nešto je lakše kad vaša momčad pobjeđuje - opisuje Frano svoje dane. Zanimalo nas je i kako se nosio s promjenama temperature, jer u Zagrebu je u tom periodu bilo poprilično hladno, a on je svakih par dana s naših zimskih temperatura odlazio na ugodnih 30 stupnjeva.

- Moram priznati da je prvi povratak iz Dohe bio uistinu šok. Poletio sam iz Katara s 31 stupnja, a sletio u Zagreb na 1. Ozbiljna razlika za 5 i pol sati leta. Bilo je izazovno slagati garderobu, ali sam na kraju iznašao način. Naime, iako je tamo zimsko razdoblje i temperature su za naše pojmove visoke, organizatori na stadionima imaju non stop uključenu klimu koja radi na 16 stupnjeva, pa sam veći broj utakmica proveo u jakni koja mi je dobro dolazila prilikom slijetanja u Zagreb. Najsmješnije je bilo kada sam odlučio u Dohi kupiti kratke hlače da imam za razgledavanje i ušao u nekoliko njihovih šoping centara, prodavači su me začuđeno gledali zašto tražim kratke hlače kad nije sezona. Većina ih je na isti način reagirala - pa zima je što će vam kratke hlače. Presmiješno. - prisjetio se problema s kupnjom hlača. Frano kaže kako ga je po pitanju Katara najviše fasciniralo zašto su potrošili 220 milijardi dolara da organiziraju nešto što traje mjesec dana i od toga će zaraditi možda 20 milijardi.

- Znam da im novac nije problem, ali smo kolege i ja komentirali što će se dogoditi kada svi mi odemo iz te zemlje. Odgovor je brzo stigao. Skoro svi stadioni će postati šoping centri, bolnice ili nekakve slične ustanove. - kaže Frano i priča nam kakva je arhitektura u ovoj državi.

- Što se arhitekture tiče, stambene jedinice imaju vrlo jednostavna rješenja, s ravnim krovovima i bijelim fasadama. Središnji, poslovni dijelovi su puni visokih staklenih nebodera koji navečer svijetle poput zabavnih parkova, a većina Dohe je novogradnja tako da ima jako puno utjecaja zapadnih arhitekata. Fascinantne su zgrade nacionalnog muzeja Katara i onoga Islamske umjetnosti. Lijepo je vidjeti sva čuda moderne arhitekture i građevine. Ja bih volio da dio te njihove brzine u izgradnji uzmemo i mi za izgradnju kuća na Baniji. Brzo zaboravljamo bitne stvari. - govori voditelj, a kada smo ga pitali kakvi su domaćini Katarci, iskreno nam odgovara kako nam ne može dati odgovor na to pitanje iz jednostavnog razloga jer u Kataru nije upoznao nijednog Katarca.

- Svi koje sam sretao i koji su pružatelji usluga su iz zemalja poput Pakistana, Bangladeša, Nepala, Indije. Ima jako puno Kenijaca i pripadnika drugih afričkih naroda, uz naravno nezaobilazne radnike s Filipina. Svi oni su bili izuzetno ljubazni i uslužni, a grad je bio čist kao suza, kako se kolokvijalno kaže. Nikakvog straha za sigurnost niste trebali imati i svi smo se ponašali prema vlastitim navadama. Nisam imao neugodnosti kada bih se srdačno pozdravio s navijačima, a pogotovo s navijačicama, Mislim da su se naviknuli da smo drugačiji. Jedino se ne mogu oteti dojmu da je dio te ljubaznosti bio iz određene doze prikrivenog straha jer ima nekoliko razina represije - primjećuje Ridjan. Puno se uoči SP-a pričalo o tome kako će navijači tijekom ovog prvenstva biti uskraćeni za uživanje u alkoholu jer je to zabranjeno u ovoj zemlji, ali Frano nam otkriva kako nije tako teško pronaći mjesta u kojima možete popiti alkoholno piće, ali kad vidite cijene dobro ćete razmisliti želite li piti.

- Mislim da je to više bila fama o zabrani. Alkohola ima u skoro svim hotelima. Ima ga i u pubovima koji rade na mnogim lokacijama. Problem je jedino što je izuzetno skup, pa naša nonšalantnost u pijenju alkohola i čašćenju nije baš došla do izražaja. Čaša piva je od 60 - 150 kn, boca žestice je bila od 3.000 - 8.000 kn, pa vas brzo prođe želja za “pijačom”. No, ne bi mi bili mi da se nismo snalazili. Od Kataraca s posebnom dozvolom za kupnju alkohola, preko zaštitara u pubovima koji su nam sređivali popuste, do naravno najboljeg rješenja - imati Marokanca za docimera, jer Marokanci drže alkoholnu tržnicu u Dohi pa je u našim stanovima bilo piva i viskija koliko vam srce želi. Nisam baš od alkohola, ali ispada da sam više alkohola imao tamo gdje je “zabranjeno” nego kod kuće - prenosi nam Frano svoje iskustvo na temu alkohola, a kad smo se već dotakli cijena zamolili smo voditelja da nam otkrije i kakve su cijene smještaja i života u ovoj zemlji koja slovo za dosta skupo mjesto za život.  

- Iskustvo je samo pokazalo da je Hrvatska jako skupa zemlja, pogotovo ako uzmete u obzir naša primanja. Da Katar je skup, ali ako vam kažem da zaposleni Katarac ima minimalnu plaću od 120.000 kuna mjesečno, onda i nije tako strašno. Pritom ne plaćaju režije i još im država osigurava ulje, brašno, mlijeko i neke osnovne živežne namirnice. To je ako ste Katarac, ali takvih je malo.
1 rial (njihova valuta) je skoro 2 kune, pa je preračunavanje bilo jednostavno. Zanimljivo je pritom da su neke stvari u dućanima jeftinije nego u Hrvatskoj, ali većina zapadnjačkih potrepština koje koristimo, tamo su ipak znatno skuplje, poput krema, pasti za zube, šampona i preparata za kosu. U šoping centrima možete pronaći odjeću koja je znatno skuplja od naše, ali imate i trgovine specijalizirane za brendove koje ih nude po puno povoljnijoj cijeni. Sve u svemu, iskreni je zaključak da je skupo i da niste previše oštećeni ako ste propustili ovo prvenstvo. U razgovoru s Hrvatima koji žive i rade u Dohi, dobio sam potvrdu stečenog dojma. - usporedio je Frano cijene kod nas i Kataru. Zemlja je to u kojoj je islam državna religija,  iako među doseljenicima ima mnogo kršćana i hindusa i pravila ponašanja za muškarce i žene se dosta razlikuju u odnosu na naša zapadnjačka pravila i dosta je kulturoloških šokova na koje se turisti moraju priviknuto dolaskom u ovu zemlju.

- Najveći je šok što su jasno odvojene prostorije za žene i muškarce, što pojedini muškarci ne pružaju ni ruke ženama, te što bacaju smeće svugdje jer su naučeni da će netko to pokupiti za njima. Čudna je i situacija da imaju kilometre plaža, ali se ne može na svima kupati ili vi sjediti u gaćama polugoli uz more, a stanovnice propisno odjevene malo kvase noge, ako je na plaži dopušteno zajedničko kupanje. Biti pješak u Katru nije baš najbolja stvar jer zaustavljanje na pješačkim prijelazima više je iznimka nego pravilo. Svi samo jure i trube, a i žmigavci su tu samo zato što su isporučeni s automobilima. Pritom, možda najčudnije za nas Europljane koji smo naviknuli da nam signalizacija i znakovi pokazuju kuda i kako se kretati, u Katru deset ljudi mijenja jedan znak, pa mašu i usmjeravaju - metro tamo, izlaz onamo. - opisao nam je Ridjan što je njemu bilo najčudnije po pitanju razlike u običajima kod nas i u Kataru. Pravila ponašanja o kojima se dosta pisalo uoči samog SP-a su prema Ridjanovom dojmu bila malo labavija kada je u pitanju odijevanje i kaže kako su se domaćini potrudili da nikoga ne ograničavaju.

- Bilo je govora da je zabranjen ulazak Engleskim navijačima obučenima u križare, ali to je bio izuzetak. Na stadionu je bilo i djeda mrazova i dinosaura i vrlo oskudno odjevenih navijačica. Na kraju su se svi fotografirali, pa je za nas strance bilo bezbolno. Domicilno stanovništvo, pogotovo žene uistinu imaju ozbiljnih ograničenja u odijevanju, koja su krajnje besmislena. Kao na van sve mora biti pokriveno, a ispod najskuplji brendovi i modne marke. Čudno, no kažu da se sve treba poštivati. Treba, ali treba i propitivati smisao. S jedne strane od žena se zahtjeva da budu obučene po islamskim zakonima, a njihovi muževi se naslikavaju s našim, brazilskim ili argentinskim polugolim navijačicama. Nije baš neka fer podjela dečki, oprostite. - kaže Frano.
Najveća atrakcija za turiste je u ovoj zemlji - jahanje na devama pa je i Frano odlučio priuštiti si to iskustvo.

- Imao sam vremena i rekao sam si, hajde i to stavi u svoje bilješke pod obavljeno. Moram priznati da sam na tom izletu osjetio koliko su opasni prevaranti ako se ne dogovara izravno. Naime, u istom terenskom vozilu sjedili smo nas trojica Hrvata koji smo izlet platili 100$, iza nas bračni par iz Švicarske koji je to platio 160$ i jedan nesretni Amerikanac koji je svoj izlet platio 250$.
Dakle, sve što vam padne napamet možete platiti karticama osim izleta u pustinju. Za to treba imati gotovinu i dogovoriti sve telefonom, a ne preko internet stranica. Naknadno shvatite da za te novce imate uključeno jahanje na devama, koje traje kraće nego penjanje na deve i spuštanje, ali te 4 minute su i više nego dovoljne jer neudobnije prijevozno sredstvo do deve nisam isprobao. Kad sam sišao, laknulo je i meni, a pogotovo devi jer je imala što nosati. Puno više mi se svidjelo spuštanje po dinama kako automobilom tako i na dasci za bordanje. Možda zato što nismo smjeli bordati nego samo sjediti na njima i sanjkati se - s osmijehom se prisjeća ovog izleta. Kaže nam kako nema potrebu vratiti se u istraživanje ove zemlje jer nakon četiri dana boravka vidite sve i pustinju i nebodere i šoping centre, ali vjeruje da je pred njima put, a Katar će pamtiti i po novo sklopljenom prijateljstvu i jednoj zanimljivoj anegdoti iz zračne luke.

- Od prijatelja svakako ističem službenog najavljivača Maroka s kojim sam bio dobar od prve do zadnje utakmice. Mi smo i najduže ostali na turniru. Pridodajem njemu i službene najavljivače Španjolske i Kostarike s kojima imam grupu “El Sindicato” pa si i dalje pišemo poruke koliko su malo koristili naše usluge zbog prekomjernih ograničenja. Zanimljivo je bilo u zračnoj luci Doha, kako sam svaki tjedan letio kući, već su me prepoznavali i vikali “Chrovatija” kada bih prolazio. Toliko sam postao domaći da sam uspio i Griote “prošvercati” u zemlju. Valjda mi neće zamjeriti, brzo sam ih podijelio - ispričao nam je za kraj Frano.