N as tri smo vrlo različite izvođačice s bujnim karijerama. Različite smo u stavu prema glazbi, različite smo i u stavu prema životu, ali baš ta različitost daje nam posebnu draž u suradnji. Mislim da je s našom zrelošću došlo vrijeme kad smo sve tri u stanju uvažiti se a zadržati svoj glazbeni identitet. Kad jedna od nas ‘popusti’, druge dvije joj daju podršku – opisuje nam Gabi Novak svoje prijateljice, Terezu Kesoviju i Radojku Šverko, s kojima će 20. listopada nastupiti na pozornici u Lisinskom.
Bliskost unatoč nesporazumima
Tri glazbene dive povezuje dugogodišnje prijateljstvo, a Gabi još pamti prve susrete s Radojkom i Terezom. – S Terezom sam se upoznala 1961. na Opatijskom festivalu. Pjevale smo skupa kompoziciju ‘Oči’ i dobile prvu nagradu. Tereza je izuzetna osoba, inteligentna, dobra, emotivna, veliki je prijatelj. Vežu nas različiti usponi i padovi u životima, pa čak i nesporazumi i drukčija mišljenja, ali bliskost je ostala. Milina je s njom se družiti. Radojku sam upoznala 70-ih godina. Opet na Opatijskom festivalu. Sjećam je se kao jako vitke i zgodne žene. Bila je puna samopouzdanja već na samom početku – emotivno priča glazbenica.
Na koncertu u Lisinskom na popisu skladbi koje će izvesti bit će i skladbe njezina supruga Arsena Dedića, a na pitanje koja joj je Arsenova skladba posebno draga i ima li u njima biografskih elemenata, Gabi kaže: – Arsen je napisao toliko prelijepih pjesama. Glazbeno su divne, ali prvenstveno su tekstovi izuzetni. Svaki njegov tekst je jedna la verita – istina. U našem zajedničkom životu on je u ogledalu mojih očiju dolazio do nekih momenata koje su ga inspirirale ili motivirale da napiše neku pjesmu. Toliko Arsenovih divnih pjesama ima, pjesama koje ja ne pjevam, a u kojima je on kao neki vidovnjak ili prorok pratio moje sazrijevanje, naš život. Na koncertu u Lisinskom s Massimom ću izvesti pjesmu “Slavit ćemo sami”. Meni je to posebno draga Arsenova pjesma.
Glazba nije jedina umjetnička poveznica bračnog para jer su oboje i odlični likovni umjetnici. Gabi se rado prisjeća razdoblja kada je pohađala školu primijenjene umjetnosti i kada je radila u studiju za animirane filmove u Zagrebu. – Iz tog razdoblja nosim najljepše uspomene. Gledam izložbu našeg Zlatka Boureka, s njim sam radila na crtanom filmu. Tih pet godina crtanog filma bilo je divno. Ponekad mi nije jasno kako sam ja završila u ovoj profesiji, a iskliznula iz primijenjene. Radila sam s našim vrhunskim umjetnicima, Labašem, Ljerkom Njerš, Kuduzom, Biffelom... Bio je to izuzetan period. Više ne crtam. Prije 15-ak godina oslikavala sam razne predmete, ali sad više ne. Ali zato Arsen slika, radi sjajne akvarele, puno je njegovih akvarela na zidu u našem stanu – kaže. Na početku karijere Gabi je imala priliku i za karijeru u inozemstvu. Odbila ju je i nije požalila zbog toga.
Biografiju će pisati s Arsenom
– Imala sam ponudu, i to Terezine menadžerice. Otišla sam na tjedan dana u Pariz, pripremila domaći repertoar koji sam izvodila na engleskom. Gospođa Rene me vodila na koncert Aznavoura, tad sam ga prvi put slušala (1964.). Moj posjet završio je njenom ponudom i ugovorom na stolu koji nisam prihvatila. A nisam prihvatila jer mi je rekla da moram smršavjeti 10 kilograma (a već tad sam imala samo 62 kg) i obojiti kosu u crno jer izgledam previše germanski. Nije mi se to svidjelo i odbila sam suradnju – prisjetila se Gabi. Zanimljivih sjećanja 78-godišnja pjevačica ima pregršt, ali zasad ih ne namjerava ukoričiti.
– Ne radim zabilješke o svom životu. Nekidan su i Arsena u Šibeniku to isto pitali. ‘Ima još vremena za to’, odgovorio je. Još puno toga ima reći. Razmišljamo da napišemo zajedničku biografiju. Ne znam hoćemo li to realizirati, ali voljela bih reći nešto o našem odnosu, o 42 godine braka, o našem prijateljstvu prije braka u obliku razgovora s njim. Baš kao jednu zajedničku biografiju – poželjela je Gabi.
Nezaobilazan dio biografije bračnog para jest i period kada su postali baka i djed. Lu, kći njihova sina Matije, pruža im istinsku radost. – S Lu imam najljepši odnos, jako sam sretna za svaki trenutak s njom. Imam divnu obitelj. Mog Matiju, sjajnu snahu Marinu. Arsen i ja kažemo ponekad da nas Lu sve drži na okupu, nas pet. Divna je, čarobna naša Lu. Dala mi je novu dimenziju u životu. Arsenu također. S Lu sam prošla dosta teških faza. Marina je studirala u Splitu, Lu je bila mala. Arsen se bio razbolio. Bilo je trauma u našim životima, a ona se uvijek držala nekako optimistično, umirujuće. Mnogi kažu da u izrazu sliči na mene. Nema ništa moje, ali tu jednu blagost čini se da ima. Bog joj dao sve na ovome svijetu samo najbolje – nježno priča Gabi o unučici.
kako me nerviraju ta preseratorska imena.... kao da nema normalnih hrvatskih imena ili pak nisu dovoljno in i dobra za njihovu unuku....