Gabriel Byrne: Nemam ništa protiv molitve, no one neće stati na kraj pandemiji. Znanost hoće!

Ovog petka, 4 lipnja u 21 sat, na Fox kanalu počinje druga sezona serije “Rat svjetova” temeljene na kultnom romanu Herberta Georgea Wellsa. U njoj glavni lik znanstvenika Billa Warda tumači veliki filmaš Gabriel Byrne, jedna od najprepoznatljivijih figura filma i televizije danas. Nova sezona serije u kojoj izvanzemaljci pokoravaju Zemlju došla je upravo u vrijeme egzistencijalne prijetnje u obliku koronavirusa. Dobili smo priliku s još nekoliko novinara iz Europe i svijeta razgovarati o seriji s tim doista velikim glumcem. Ispostavilo se da smo umjesto razgovora dobili putovanje u razumijevanje svijeta oko sebe, lekciju o stvarnosti kako je vidi jedna tako popularna figura koja je ipak svjesna svijeta u kojem se danas nalazimo.

Smatrate li da je ova serija u usporedbi s drugim apokaliptičnim serijama barem ponešto promijenila percepciju publike o čovjeku, svemiru, izvanzemaljskom životu…?
Dobro pitanje. Mislim da ako nešto funkcionira uvjerljivo, djeluje i na podsvjesno. Imate svjesnu reakciju na triler i kažete: “Oh, vidi što se dogodilo”. Ali, podsvjesno, s najboljim djelom fikcije osjetit ćete stanovitu promjenu. Jer počnete razmišljati, a kada se to dogodi, onda je to kao lančana reakcija koja vas vodi prema nečemu drugome, prema promijenjenom gledanju. A tu je zadovoljstvo, jer takav materijal ponudit će vam također neku istinu kao i nešto što istina nije. I tako morate kao gledatelj biti pozorni kako biste razlučili istinu od skrivene propagande. O čemu oni to zapravo pričaju, što to zapravo vidimo? Upravo na način “je li invazija Iraka bila ispravna”? Zato se isplati pratiti ovu priču, ispratiti je. Vjerujem da je ono što doista funkcionira kod ove priče kao prvo što je doista zabavna, uzbudljiva, da će se gledatelj uhvatiti u nju i njezine likove. A onda to što se u njoj stvari događaju iznutra, potiho.

Što ovu priču H. G. Wellsa čini tako atraktivnom i više od 120 godina nakon što je napisana? Je li danas to možda zato što se kao aliena može gledati ovu pandemiju?
Genij tog romana jest u tome što je bezvremen, on će uvijek to biti i uvijek je bilo prijetnji našem opstanku. A fikcija nam dozvoljava da se oslobodimo naših strahova i naših strepnji o opstanku. Ono što je Wells napravio briljantno jest što je sav taj strah koncentrirao u jednu priču te nam dopustio da zamišljamo nešto izvan stvarnosti, nešto što zamišljamo svaki dan. Riječ je o provokativnoj priči koja nikada neće zastarjeti jer se stvari zapravo uopće toliko ne mijenjaju, sve dok ne uspijemo uništiti sami sebe. Naša će vrsta uvijek biti suočena s prijetnjama svojem opstanku.

Prva je sezona sjajno prošla, jeste li to imali na umu kada ste počeli sa snimanjem druge sezone?
Kada se upustite u bilo kakav projekt, nemate pojma kakav će ispasti, dobar, loš ili drukčiji. Ne radite na način da odmah pomislite kao će to sigurno biti sjajno, nego odradite svoj posao ne razmišljajući o rezultatu. To je nešto što sam i sam morao naučiti tokom godina. Puno mi se puta učinilo kako će nešto biti odlično, pa nije bilo tako, a onda je bilo drugih stvari za koje sam pomislio kako će biti bezveze, a ispale su dobro, to se naprosto ne da predvidjeti. Tako je i s ovom sezonom iz perspektive glumca, napravite svoje i nadate se da je ispalo dobro.

U seriji ste neuroznanstvenik koji se kreće u svijetu punom straha za vlastitu egzistenciju. Hoćemo li ove sezone doznati nešto više o vašem liku?
Svi likovi duboko su emotivni u ovoj seriji. Kriza se širi, sve više je ljudi pogođeno njome, mislim da svi likovi moraju iskazati najdublje emocije. Ali mislim da se zbog toga publika može lakše s nečim poistovjetiti, jer ako možete prepoznati emociju tada i sami sebe možete staviti u položaj tog lika. No, glumiti znanstvenika nije isto kao glumiti gangstera, zločinca… Dosta je teško napraviti znanstvenika uzbudljivim, možda je to Frankenstein uspio gdje vidite kako nastaje čudovište. Biti znanstvenik istraživač za glumca je izazov. Kako učiniti zanimljivima stvari koje u osnovi i nisu baš tako zanimljive? Jer u nekom policijskom filmu imate klasičnu situaciju gdje netko ulazi na pressicu i kaže: “Evo što znamo, bijelac, 44, radi negdje, ne, nemamo još nikakvih dokaza”. Sve te informacije gledatelj odmah dobije i taj dio teško je napraviti emotivnim. Ali onda imate i svjedoka koji će otkriti odgovore na ta pitanja kroz suze jer je takva situacija oko njega, jer imate, recimo, uplakanu suprugu koja to od njega traži. U ovom mojem slučaju znanstvenik je izgubio suprugu i sina i publika to zna. Imao sam to na umu pretpostavljajući kako je prepoznala da to za čovjeka mora biti teško. Međutim, u trileru lik nema vremena o tome previše razmišljati. Razgovarao sam sa scenaristima o tome kako te likove emocionalno produbiti, to je u drugoj sezoni naš izazov.

Što vas je najviše uzrujavalo za snimanja tijekom pandemije, kako je bilo snimati takvu seriju na praznim ulicama gradova?
Jedna od stvari koja je za mene zapanjujuća je da nije bilo načina da se sve to predvidi. I to mi je jedna od stvari u priči H. G. Wellsa koja je fascinantna, ugradio je mogućnost da se ovako nešto zaista desi. I zato je bezvremena jer će uvijek biti prijetnji ljudskoj vrsti, u jednom obliku ili drugom. Nisam zapravo ni razmišljao o tome da smo doista radili na praznim ulicama, a to je jedno od onih vizualnih sjećanja koja imamo. Jer još u meni postoji onaj dio koji želi nekamo otići, a onda shvatite da će i tamo biti isto kao što je bilo i ovdje, prazne ulice, zatvoreni lokali, ljudi s maskama na licu… Zanimljivo mi je kako ćemo se kao društvo mijenjati društveno, intelektualno i emocionalno kao rezultat ovoga što se dogodilo. Ako ćemo se uopće promijeniti. Jer, ako pogledate, primjerice, Europu od 1914. do 1920., u Prvom svjetskom ratu stradali su milijuni i milijuni ljudi, a onda, nakon što je to završilo, još 20 milijuna ljudi umre od španjolske gripe. I to je puno više nego što će ih umrijeti sada. A onda je još 1926. godine počeo Španjolski građanski rat, a 1939. godine počeo je i Drugi svjetski rat, između toga recesija 1929. godine. Imamo li koga kriviti za to? Nemamo. Kako se možemo pripremiti za takve događaje? Odgovor je – pomoću znanosti. Pamtit ćemo prizore djece koja okolo hodaju s maskama i boje se dotaknuti stvari oko sebe. I to te natjera da shvatiš kako je u njihovoj svijesti sada ugrađen osjećaj o onome što je sigurno i što nije. Psihološki će to utjecati na način kako će oni živjeti svoje živote i kako ćemo mi nastaviti živjeti svoje. Snaga umjetnosti, bilo da se radi o knjizi, romanu ili pjesmi, je mogućnost da se predvidi budućnost i shvati sadašnjost što je zadivljujuće. Čitate li knjigu o povijesti, dobit ćete činjenice, slušate li glazbu ili čitate drugu literaturu, razumjet ćete kako su se ljudi osjećali. Osobno se jako uzdam u umjetnost i u povijest kako bih shvatio gdje smo sada. Tehnološki smo na potpuno drugom mjestu nego prije, počevši s izumom kotača, a danas komuniciramo s pomoću Zooma. Dakle, tehnološki smo nevjerojatno napredovali, ali jesmo li isto postigli kao ljudska bića, vrsta? To je veliko pitanje. Tehnologija će nastaviti utjecati na način kako se razvijamo kao ljudska bića. I sva ova pitanja sadržana su u ovom trileru. Nisu odmah naglašena, no kada vidite prizor praznih ulica, ne možete o tome ne razmišljati. Samo, taj prizor je zamišljen u vrijeme kada su ljudi hodali okolo bez ikakve ideje što bi se moglo dogoditi, ali su znanstvenici znali da je to moguće i upozoravali su. Kažu da prije potresa psi počnu lajati, a ptice se utišaju. Tako su i znanstvenici upozoravali, ali nitko na to nije obratio pozornost.

Je li vam čudno što ljudi danas serije gledaju u komadu, “bingaju”, i to čak i po deset sati?
Interesantno je to pitanje jer se odnosi na to koliko se gledanje televizije kao aktivnost promijenilo. Sjetite se kada su se Beatlesi prvi put pojavili u Americi, bio je to događaj koji su pratila 73 milijuna ljudi. Što bi danas privuklo toliku publiku? Ljudi više ne sjede ispred televizora sa svojim obiteljima čekajući da se nešto prikaže svaki tjedan. Sada nešto možete gledati tijekom dana ili noći ako to želite. Promijenio se način na koji se apsorbira ta informacija, ali također se promijenio naš spektar pozornosti. Više ne želimo satima i satima sjediti gledajući kako se razvija zaplet. TikTok je dokazao kako možete napraviti priču od 45 sekundi, a ljudi onda iz nje uzmu ono što žele. I tako će to biti u budućnosti, naš spektar pažnje i naša sposobnost da apsorbiramo informaciju promijenit će se nevjerojatno, a ideja da sjedimo oko televizora i gledamo nešto postat će zastarjeli oblik zabave. Ako pogledamo u 19. stoljeće kada je pisao Charles Dickens, uvijek je ostavljao svoju publiku u iščekivanju. Što će se sljedeće dogoditi? On je znao koji su elementi sjajnog pričanja u pisanju. Opasnost povećane konzumacije sadržaja koja se povećala s pandemijom, očito, jest da ljudi imaju neograničene načine da se zabave. Zato smo skloni tako brzo apsorbirati i zaboraviti. Televizija je, više nego filmovi, veliko čudovište koje želi da ga se nahrani. Beskrajnim i beskrajnim materijalom. No važno je kako gledamo te stvari i što dobivamo od njih. Uzmimo, primjerice, sadašnje serije o kraljevskim obiteljima, iz, primjerice, razdoblja oko 1913. To doista nije povijest. Tada je svijet bio jako nestabilno mjesto, bio je samo godinu dana od rata, svakojaki nemiri događali su se u Europi, a prikazuje se svijet u kojem vlada red, u kojem oni u prizemlju hrane one na katu, gdje svi znaju svoje mjesto. I ne razmišljaju o tome jesmo li se uopće pomaknuli od tih uloga, služimo li nekoga i danas, postoje li i dalje pravi gospodari na katu, možemo li ih uopće vidjeti? Ova naša serija natjera vas da o tome razmislite, o svijetu u kojem danas živimo, o vrsti prijetnje opstanku koja je prisutna, i činjenici da su se izvanzemaljci već spustili i ovdje su, samo ih ne možemo vidjeti. Kako reagirati na nevidljivu manipulativnu silu, koliko smo kao društvo žrtva suptilne propagande i cenzure? Što dobivamo iz televizora, kako to utječe na način na koji razmišljamo o svijetu, je li to sve zabava ili je ta zabava protkana trenucima suptilne propagande i cenzure? Želimo li razgovarati o dokumentarcima, skloni smo tvrditi da su oni istiniti, a fikcija nije. No, dokumentarni filmovi mogu biti podjednako fikcija kao i stvarno djelo fikcije. Ne radi se toliko o tome što ste u dokumentarac stavili, nego što ste iz njega izostavili, na to morate paziti. Ne vjerujem da je sve zaista zabava, morate gledati i što je ispod. No, ova serija u žanru trilera istražuje niz vrlo dubokih pitanja. Moj se lik pita ima li znanost odgovor na ono što se oko njega događa. I to je također sada oko nas, bitka između ljudi koji vjeruju u znanost i onih koji tvrde da je sve to zavjera. Nije to svojstveno samo Amerikancima, to se događa svuda jer je informacija sada globalna i mi svi tu globalnu informaciju upijamo. I to stalno. Pa je onda tu i duel između vjere i znanosti, pitanja s čime se povezujemo, što je stvarna prijetnja čovječanstvu. A to su klimatske promjene i prijetnja nuklearnim naoružanjem, i to je već dosta. Moramo vidjeti kamo idemo, znamo li to. Nisu to stvari samo politike Donalda Trumpa, već je pitanje osjećamo li da griješimo kao društvo, to je jedno od velikih pitanja ove serije. Moj lik nastoji na znanstveni način doći do činjenica. A u Americi gledate kako znanost ponižava jedan idiot koji je rekao da ljudi trebaju u vene unositi razrjeđivač. Takvih idiota ima još, a dosta ljudi vjeruje da bi trebali stavljati bjelilo u vene, i druge verzije toga.

Sada su znanstvenici jako popularni zbog pandemije. Je li se zbog pandemije i zbog serije u kojoj glumite znanstvenika promijenilo nešto i u vašoj percepciji?
Jedna od temeljnih promjena, a u pandemiji ih je bilo doista i više od nekoliko, jest kako gledamo na znanost i vjeru, to još nismo dovoljno istražili. Ne znam je li se o tome raspravlja, ali mnogi vjeruju kako će nas iz ovoga izvući znanost, a ne puste želje ili molitve. Nemam ništa protiv ljudi koji se mole, no molitve neće stati na kraj ovoj pošasti. Znanost će pronaći odgovor, u to vjerujem. Također vjerujem da su se ljudi “premjestili” u taj način razmišljanja. Što će to značiti za način na koji gledamo na bitku koja se odvija praktično od prosvjetljenja, onu između vjere i znanosti, između činjenično utemeljene znanosti te religije i vjere? Što sada mislimo o tim stvarima? Zanimljivo je to pitanje.

Što najviše pamtite o svom uspješnom filmu “Privedite osumnjičene”?
Dobro smo se smijali 28 dana i digli u zrak jedan brod u luci! Bilo je to sjajno iskustvo puno zadovoljstva. Nitko nije očekivao takav uspjeh, mislili smo ako sve uspije, bit će to zanimljiv trilerić, ali dogodilo se. Danas taj film gledaju klinci u studentskim domovima, uživaju i misle kako je to bio dobar film. Sada “Privedite osumnjičene” ima veliku povijest. Zanimljivo je kada se danas prisjetite svih ljudi koji su bili uključeni u stvaranje tog filma i što se kasnije s njima dogodilo. Nitko nije mogao predvidjeti ništa od toga. Netko je od tog filma zaradio velik novac, ali to nismo bili mi!