Gdje mi to živimo kad najbolju glazbu kupuje zanemarivo malen broj ljudi?

Potkraj godine na tržište se obično uguraju svi autorski teškaši s novim albumima i pokvare raspored najboljih izdanja godine kritičarima. U manjoj mjeri i publici jer je i te publike manje, ali da je imalo upućenija i da nismo tu gdje jesmo, imala bi u čemu uživati posluša li na streaming servisima albume “Let Me Panic” Bad Daughther (Dunja Ercegović) i “Hide & Seek” The Gentlemana (Marko Lucijan Hraščanec).
Kad bi kojim slučajem postojalo natjecanje za muzičare, poput onih za matematičare i informatičare, domaći Bad Daughter i The Gentleman vratili bi se iz svijeta s medaljama. Zapravo bismo se mogli zapitati gdje mi to živimo kad najbolju glazbu kod nas kupuje zanemarivo malen broj ljudi? I svi će se nakrcati na koncert Anne Calvi – koju sam gledao dva puta po svijetu prije Tvornice, a s kojom je Bad Daughter al pari po svemu – dok će se za domaća imena skupiti jedva nekoliko stotina poklonika i kritičara, ako i toliko.
Zapravo je pitanje sluša li ih više ljudi po svijetu bez granica putem streaminga jer radi se o vraški privlačnim albumima koji zaslužuju neku godišnju nagradu za kulturnu djelatnost kad bi se takvi projekti svjetskog dometa kod nas ispravno tretirali. Doduše, Dunja Ercegović već je stigla do europskih i američkih nastupa pod imenom Lovely Quinces dok se bavila kantautorskim idiomima americane premda je i Lovely Quinces u međuvremenu proširen u bend. Svaki njezin nastup s nekim inozemnim imenom kod nas značio je i ulaznicu u svijet inozemnih pozornica jer stranci nisu gluhi i znaju o čemu se radi. Novi alter ego Bad Daughter pokazuje koliko je sposobna u drukčijem formatu indie-rocka i electronice stvoriti uzbudljive pjesme s producentom i aranžerom Leonardom Klaićem iz grupe She Loves Pablo. A sve zato što “Let Me Panic” (LAA) pokazuje logičnu želju za odmakom, promjenom i autorskom “panikom” u kojoj djevojka s gitarom postaje “bitanga i princeza” u jednom, “loša kći”, ako se to kod nas uopće smije biti. Te, poput recimo The Kills, koji su bili i kod nas, ili benda Dead Weather, u kojem sam Alison Mosshart s Jackom Whiteom gledao u londonskom Roundhouseu, djeluje kao da su “popucale” sve membrane opreza, što poručuje i efektan grafički dizajn ovitka albuma. Privlačan “girlie show” tako se pretvara u malo uzbudljiviju i opasniju “grrrrrlie” transformaciju, a ružičasta boja u nešto tamnije nijanse osam pjesama. Igrom slučaja osam pjesama ima i drugi album “Hide & Seek” The Gentlemana, jedno od iščekivanijih izdanja sezone. Za razliku od prvog albuma snimljenog samo s Mikagi gitarom i glasom, koncept s koncerta na zagrebačkoj Maloj sceni gdje je održao sjajan nastup sa širim bendom, prenesen je i na prekrasan “Hide & Seek” (Intek Music). Radi se o formatu kakav je na projektima bliskima klasičnoj glazbi koristio Elvis Costello. Nakon uvodne “Body or Soul” s natruhama elektronike i glasom a la Artic Monkeys, već druga “You Always Came in Flowers” zvuči kao da je iz najboljeg dijela opusa Leonarda Cohena. No, iduća “The Way You Love The Most” – s jazzy ugođajem, orkestracijom i croonerskim glasom za koji ne znate je li to možda Alison Moyet – pokazuje melankoliju koja kaplje i nastavlja se s “Loneliness”, s klavirom i glasom, kasnije i suptilnim uključivanjem gudača. Obje bi mogle funkcionirati i kod Morrisseya kad se bavi egzistencijalnim temama. Drugu polovicu relativno kratkog ali bogatog albuma otvara “Golden Ma’am” u grappellijevskom ugođaju na koji se pak vezuje gospel refren i spaja jug francuske s jugom SAD-a u efektnom prečacu kakve zna napraviti i J. R. August. Akustična gitara dominira u “Utopian Dream” koja pomalo waitsovskom atmosferom i pridruženom solo gitarom a la Mark Ribot. Naslovna “Hide & Seek” povratak je cohenovskom senzibilitetu, dok je završna “Purple Street” s osamljenom gitarom i sugestivnim glasom posljednji iskaz samoće i čežnje koje i inače dominiraju i “pritišću” albumom. A pritišće i nas svašta, srećom i ovakvi vrhunski albumi, ali su kod nas još uvijek, nažalost, nešto poput “biserja pred svinjama”.