Gibonni je rasprodao dvije Arene, a pitanje je tko bi danas osim njega mogao prodati 35 tisuća ulaznica

Gibonni je rasprodao dvije Arene Zagreb, 8. i 10. ožujka, i nakon dva nastupa Prljavog kazališta i Tonyja Cetinskog tamo - da li ga se itko još sjećao prije nedavnog povratničkog show-programa na Dori na kojoj je dobio zavidnu minutažu? - potvrdio vodeću poziciju u domaćoj srednjoj struji u kategoriji najpopularnijih imena. Pitanje je tko bi danas od nabrojanih osim njega mogao ponovno prodati oko 35 tisuća ulaznica? Možda Parni valjak?

Dakako, punili su Arenu Zagreb mnogi, ali po dva puta samo još neki regionalni izvođači, no, oni su posebna priča. Ovo "najpopularniji" Gibo je dosegao s neusporedivo zanimljivijom i estetski promišljenijom glazbom od konkurencije, pa je jedan od rijetkih koje narod voli masovno, a ne mora se sramiti uspjeha jer ga nije postigao koristeći se brutalnim, "najnižim" estradnim sredstvima.

Dapače, i njegov zadnji mini-album "U po' ure" i prethodni album "Familija" s Oliverom Dragojevićem donijeli su pjesme zbog kojih Gibo ne mora gledati predaleko u bolju prošlost, iako iz te prošlosti za koncerte mora vaditi favorite koje publika želi slušati. No, nove su mu pjesme jednako privlačne, a i kvalitetne, pa je lijepo da su i popularne, što je pokazivao i trending na streaming servisima na kojima je nakon objavljivanja "U po' ure" postizao rekorde i s introspektivnim baladama i "drmežom" poput "Kiše".

U tih (samo) pet pjesama na "U po' ure" Gibo je pokazao puno, ali je izašao s manjim brojem pjesama, što je neke navelo da propitkuju možebitnu Gibinu autorsku krizu. No, stvar je daleko jednostavnija; ne želeći gubiti dah u borbi s pažnjom publike i medija koji danas teško mogu progutati više materijala i pjesama odjednom, Gibo je povukao racionalan potez. Upravo zato mnogi godinama objavljuju singlove, kojima kasnije dodaju par novih pjesama pa imaju i, eto, novi album.      

Zlatan Stipišić Gibonni najveća je domaća pop-zvijezda, ali ujedno je i jedan od najsposobnijih kantautora, što naizgled može djelovati paradoksalno. Na tom tržištu uspio je opstati poštujući kriterije koje je odavno uveo u svoj rad, pa su u njegovu slučaju i umjetnički dojam i financijski rezultat u Excel tablicama usuglašeni. Ukratko, bez obzira na "po' ure" ili pridjev "mini album", Gibo je nedavno opet uspio maksimalno, ali mu je za tih novih pet pjesama trebalo dugih pet godina od prošlog albuma "Familija".

Slično je, tj. rijetko, bilo i s koncertima, barem u Zagrebu, iako je na ostalim lokacijama "punio" kao Badel u najboljim godinama. Nakon "Familije" s Oliverom nastupili su 2016. na zagrebačkom glavnom trgu, dugih šest godina koliko Gibo nije održao veliki koncert u Zagrebu. Prije toga, na dva izvrsna nastupa u Ciboni 2010. godine bilo je petnaestak tisuća ljudi, a na Trgu nekoliko desetaka tisuća koji su tamo stigli besplatno. Sad je prošlo skoro šest godina od zadnjeg nastupa u Areni Zagreb 2017, pa se Gibina rezidencija u Areni Zagreb vjerojatno mnogima ukazala kao poželjna mana s neba poslije pandemijske kiše.

Da, prošlo je skoro šestgodina, ne računamo li privatan, zatvoren nastup u Laubi kad se Gibo popeo na stol i nekome ugazio u kuglof, te time putem društvenih mreža i brzinom njihovih objava dobio na popularnosti i izvještajima po medijima više nego da je za par tisuća ljudi naručio besplatne pizze u nekoj sportskoj dvorani.

Šalu na stranu, čini se da Gibo pažljivo dozira pojavljivanja, jer u domaćim okvirima nezamislivo je da tako popularno ime ne odsvira veliki koncert u Zagrebu ovoliko dugo. Sve druge možete gledati nekoliko puta godišnje, ali ne i njega. To protuslovi svim uobičajenim pravilima posla, no, ne i kod Gibe. Sve su ovo bili projekti, tj. pjesme i albumi koji ciljaju na duge staze i dominiraju domaćim tržištem dulje vrijeme, godinama čak, pa bi se i ona odlična televizijska emisija o književnosti "Što je klasik?" mogla u njegovom slučaju prebaciti na glazbeni teren.

Jer toliko novih, "friških" klasika za cimanje emocionalnih žica najmasovnije publike kod nas nije napisao nitko osim Gibe. Dapače, njegova konkurencija među najpopularnijim imenima redovito se oslanja na odavno amortizirane pjesme iz povijesti, dok Gibo prilaže nove "posebne dodatke" i samo je zadnjih godina napisao neke od svojih najpopularnijih pjesama, što je, voljeli ga ili ne, ozbiljan i sasvim jasan uspjeh na tržištu.

Kad sam ga u intervjuu nakon nastupa na Trgu 2016. pitao može li si domaći glazbenik dopustiti da se ne pojavi šest godina, a pritom ga nisu zaboravili, rekao mi je; "Moje su diskografske pauze od albuma do albuma dosta duge. Čini se da sam spor kao trajekt Bartol Kašić. Putnici nikad ne znaju kasnim li opet ili su me napokon odvezli u rezalište (smijeh). Jer, znaš što ti se dogodi za te pauze, da se jedan broj publike kojoj se sviđao zadnji album možda našao u nečemu drugome, što je prirodno, ali meni su zasigurno najveći kompliment ovi koji se nisu predomislili. Ovi koji se vežu za pjesme koje si radio i tu su bili još tada, prije deset, 15 ili 20 godina. Znam neke ljude poimence koji su dolazili na koncerte, upoznali smo se i znam da su bili na bezbroj mojih koncerata. To ti daje potvrdu da to što radiš nije stvar trenutka i nije nešto pomodno."

Takva radna strategija dobila je priznanje i od nekih važnih stranih čimbenika, čak i ne računajući mnogobrojne pozitivne kritike za inozemne nastupe koje je Gibo marljivo priređivao na stranom terenu nakon albuma na engleskom jeziku "20th Century Man".

Jedna od simpatičnijih priča je i ona iz 2009., kad je Gibonni u studijima Petera Gabriela - koji upravo kreće na europsku turneju - u Bathu miksao svoj album "Toleranca". Ima tamo Gabriel devet tonskih studija, a jedan dan Gibo je "s vrata" čuo kako netko opako svira slide gitaru i pristojno pitao "Može li se ući?". Tu gitaru svirao je Ethan Jones - bez rodbinskih veza s Tomom - producent koji je upravo dovršavao studijske matrice za album Toma Jonesa "Praise & Blame". Ethan Jones jedan je od najsposobnijih mlađih producenta svjetske rock i pop scene, a kasnije je navratio u susjedni studio gdje je radio Gibo, koji ga je pitao što bi on dodao ili oduzeo na novim snimkama? Ethan je čuo pjesme "Žeđam" i "Toleranca", ali ga se najviše dojmila "Zamoli me". Ne manje važno, Ethan je sin Glyna Jonesa, legendarnog britanskog snimatelja koji je krajem šezdesetih bio zaslužan za sjajan zvuk na pločama većine britanskih prvoligaških prvaka, od Beatlesa na albumu "Let It Be", do Led Zeppelina, Rolling Stonesa i The Who, a snimao je i Toma Jonesa.

Zadnji put gledao sam ga na koncertu na stadionu u Varaždinu 2021. i s njim proslavio rođendan (svoj), nakon sramežljivog prestanka pandemijskih mjera koje su u tih godinu i pol unazadile čitavu scenu. Nakon Varaždina trebao je stići i u Zagreb, ali se priča otegla sve do sad. "Ovo me podsjetilo na najbolje dane", rekao je tad Gibo ispred desetak tisuća ljudi pri kraju varaždinskog koncerta. I ne samo njega, podsjetilo je mnoge. Nakon godinu i pol dana zatvaranja u Varaždinu se prolomilo, a još nekoliko nastupa Osijeku, Splitu i Opatiji tada je razriješilo nedoumicu možemo li se uopće vratiti na staro normalno.

Sad je već jasno da možemo, ako ima prilike, a jedna od prilika za provjeru bit će 8. i 10. ožujka u Areni Zagreb kad će publika, po svemu sudeći, opet vidjeti masovno popularno ime kako superiorno izvodi svoj program "duhovne obnove" bolji nego kaptolske seanse. "Nemoj ovo slikati za YouTube, vidjet će i Beroš i Capak, zabranit će me", komentirao je tada u Varaždinu Gibo bliski susret s publikom na otvorenom, dok je još trebalo poštivati "distancu". "Ako je to cijena, pristajem", dodao je, a sada bez pandemijskih mjera može se očekivati pravi full-kontakt u sportskoj dvorani sa širokom publikom koja Gibi jede iz ruke, ali ne kuglof i pizzu, nego odlične pjesme.

VIDEO Tereza Kesovija oštro o Macronovoj ženi: 'Bila je malo pedofilka'