Ovaj tjedan Gibo i Oliver objavili su izvrstan novi album „Familija“, promoviran velikim koncertom na Trgu bana Jelačića. U intervjuu za Ekran, Gibo otvoreno govori o svemu što mu se događalo zadnjih godina i planovima vezanim za novi album, projektu koji će nesumnjivo dominirati domaćim tržištem neko dulje vrijeme.
Na koncertu na Trgu rekao si da te nije bilo šest godina na velikom koncertu u Zagrebu, može li si to glazbenik danas dopustiti? Na dva nastupa u Ciboni 2010. bilo je oko deset tisuća ljudi, sada te na Trgu vidjelo nekoliko desetaka tisuća, nisu te zaboravili.
Moje su diskografske pauze od albuma do albuma dosta duge. Čini se da sam spor kao trajekt Bartol Kašić. Putnici nikad ne znaju kasnim li opet ili su me napokon odvezli u rezalište (smijeh). Jer, znaš što ti se dogodi za te pauze – da se jedan broj publike kojoj se sviđao zadnji album možda našao u nečemu drugome, što je prirodno, ali meni su zasigurno najveći kompliment ovi koji se nisu predomislili. Ovi koji se vežu za pjesme koje si radio i tu su bili još tada, prije deset, 15 ili 20 godina. Znam neke ljude poimence koji su dolazili na koncerte, upoznali smo se i znam da su bili na bezbroj mojih koncerata. To ti daje potvrdu da to što radiš nije stvar trenutka i nije nešto pomodno.
Ne nasjedam na priče da postoje neke stranke ili neke opcije gdje su svi ispravni, a ovi drugi svi neispravni. Postoje dobri, sposobni ljudi i oni nesposobni
„Familija“ je tvoj najzreliji album, ne zato što prijašnji nisu bili zreli, nego si svjesno odustao od kompromisa i ustupaka. Pjesme će biti hitovi jer su među najboljima koje si napisao i zvijezda si, ali ploča je dosta mirna i ispovjedna?
Izbjegavam riječ „koncept“ jer ga ustvari nije bilo, to je bio jedan jednostavan razgovor između Olivera i mene: „Ajmo mi ovo zajedno otpjevati!“ To je taj koncept koji je trajao nekoliko sekundi, koliko traje ta rečenica. U startu je bilo zamišljeno kao zajednički album, iako sam ja autor i moram preuzeti odgovornost za sadržaj koji se pjeva. Cijelo raspoloženje oko albuma dok smo ga radili bilo je kao da smo posljednji Mohikanci kojima je do toga stalo. Ovo je ipak vrijeme društvenih mreža, YouTubea, singlova, a meni se uvijek činilo da mi je singl preuska forma, da ćeš ti sad s jednom pjesmom imati ventil za sve svoje emocije. Kad radimo album, to je i Oliveru i meni najbolja moguća terapija u odnosu na stvarni život. I vani su me svrstali u „album artists“, mada nikad nisam razmišljao o svojoj vokaciji, ali smatram da moram na albumu imati nekoliko odličnih pjesama koje mogu definirati sve moje interese i osjećaje.
Slažeš li se da je možda dominantna emocija albuma rezignacija ili gorčina zrelog čovjeka?
To i jest moj neki generalni osjećaj, imam pravo biti očaran u životu i biti razočaran, ali ono što je možda zajednička nit moga rada jest to da nikada ne sudim i ne osuđujem. Znaš mene: “Hodaj, nebo strpljive voli, možda se sve u dobro pretvori”. A Oliver je još jasniji s onom svojom „Tko sam ja da ti sudim“. Ne pokušavam u pjesmama povrijediti, ali nemojmo to sada gledati kao završenu priču, nego kao neku fotografiju trenutka. Nisam nikad sjeo i napisao neku pjesmu kojom bih nekome rekao, ne znam, „ostani đubre do kraja“ (smijeh). Vjerojatno je tako kao što kažeš, ali uvijek ostavljam otvorena vrata.
U nekoliko pjesama dao si odličnu sliku stanja u društvu i životima ljudi, u „Bella figura“ dao si socijalni program za kojim bi se neka politička stranka polakomila. Čini mi se da je najbolje što egzistiraš iznad toga, što te „tvoji ljudi“ razumiju i iznad si dnevne politike.
Slažem se, mi smo mali narod i iz tog jednostavnog razloga nemoguće je biti lažov na duge staze jer svi te znaju, svatko svakoga zna, zna i što je bilo na stolu za ručak. Tako da ne nasjedam na priče da postoje neke stranke ili neke opcije u kojima su svi ispravni, a ovi drugi svi neispravni. To jednostavno vidim kao situaciju da postoje dobri, sposobni i nesposobni. Gledam to na taj način da postoje pravi ljudi, ali su nepravilno raspoređeni, to je moj zaključak. Kao da je u Hrvatskoj statistima i sporednim glumcima više stalo do uspjeha predstave nego glavnim glumcima.
Kad si pripremao album, rekao si mi da možda publiku mlađu od 30 godina više ne zanimaš, ali očito nije tako.
Glavna odlika urbane sredine jest što postoje paralelni svjetovi. Kad zbrojiš Zagreb, Rijeku, Split, Pulu, Osijek, Zadar, Dubrovnik, Slavonski Brod, više od 70 posto stanovništva živi u gradovima. Još dok je bio otvoren klub Boška Petrovića, za tih 200 ljudi taj je jazz bio najvažnija stvar na svijetu, nema veze što tu istu večer u Areni sviraju narodnjaci, u Ciboni klape, a u Tvornici rock-bend. Svakome od te publike to je središnji događaj. Znači, ja sam mojima najvažniji, a ostalima sam nevažan. To je i prirodno jer nisam dužan sviđati se svima.
U Hrvatskoj stvari funkcioniraju kao da je statistima i sporednim glumcima više stalo do uspjeha predstave nego glavnim glumcima
Zadnjih godina puno si svirao u inozemstvu nakon engleskog albuma „20th Century Man“ i dobio pedesetak odličnih kritika u inozemnim medijima. Koliko ti je ta situacija dala neku drugu perspektivu s obzirom na tvoj rad kod nas, gdje te svi znaju?
To je bila jako nekomforna situacija u kojoj ideš otpočetka, kao napuštanje sigurne kuće. To bih preporučio svakome tko za to ima snage. Dovedeš sebe u situaciju da si ponovno anonimus, zapravo kao da si demo-bend. Dođeš pred ljude koji te ne znaju i gledaš kako će reagirati. Jedan bis mogao bi se proglasiti bontonom publike, ako si imao dva, onda je to oduševljenje, a s tri stvarno možeš mirno spavati. Mislim da je dobra stvar kada se nekoliko puta u životu moraš vratiti na početak. Nisam ja to izmislio, i Stonesi na svjetskoj turneji osim na stadionima sviraju i u malom klubu u Amsterdamu, Springsteen ide na turneju sam pa nastupa s akustičnom gitarom. Najradikalniji su neki članovi Red Hot Chilli Peppersa koji odu svirati u podzemnu željeznicu slučajnim prolaznicima, kao ulični svirači. Očito nisu išli tamo zbog zarade, nego osjetiti što mogu dati od sebe i učiniti bez velikog razglasa, velikog prostora, velike pozornice i tog šarenog lunaparka koji ti je cijelo vrijeme neka štaka na koju se možeš osloniti. To je napuštanje sigurne zone i uvijek mi je imponiralo. A kako ću ja napustiti tu zonu nego da odem svirati pred nekime tko me ne zna. Poslije takvih iskustava čovjek bude žilaviji.
U svim tim domaćim pričama o inozemnim karijerama ovo je bilo najhrabrije jer si se stavio na tržište na kojem te ne znaju, a nisi bio debitant.
Uspio sam ustanoviti da se ukus ljudi u svijetu i moje publike u Hrvatskoj zapravo ne razlikuje. Mi smo uz te engleske pjesme svirali i one najbolje koje sam snimio ovdje, i poslije su se ljudi uvijek raspitivali za „Libar“, za „Posoljeni zrak“ i govorili: „Ne razumijemo nijednu riječ, ali je moćno“. Dok to ne isprobaš, ni ne znaš. Mislim, znaš dok pišeš pjesmu da je dobro, ali baš da će Nijemac u Hanoveru reagirati na „Libar“ koji ne razumije i ne zna o čemu je, onda sjedneš i shvatiš da si stvarno napravio nešto dobro za sve teritorije.
Koji su ti idući planovi s novim albumom, hoćete li nastupati zajedno ti i Oliver?
Neke planove mijenjali smo u hodu, ali radit ćemo svakako nekoliko koncerata zajedno – veliki koncert u Puli u Areni, radit ćemo Split, koliko znam i Rijeku, Osijek, Ljubljanu. Preglomazan je to program da bismo mogli otići u sve gradove s dva benda zajedno, ali on će na svojim koncertima izvoditi te pjesme, naravno i ja na svojima. Čak smo se i dogovorili da svi sviramo ono što osjećamo, tako da će on pjevati neke pjesme s ovog albuma koje sam ja pjevao, ja ću izvoditi neke njegove. Znaš što, u našem odnosu sve je toliko otvoreno da možemo napraviti što hoćemo, bez taštine.
Čini se da sam spor kao Bartol Kašić. Putnici nikad ne znaju kasnim li opet ili su me napokon odvezli u rezalište
Kad si mi prije godinu dana govorio o planovima, nije mi bilo potpuno jasno kamo to vodi, ali album djeluje još bolje nego „na papiru“. Nije plod estradnog incesta kakvih kod nas ima i previše nego ozbiljno zaokružen autorski projekt.
Oliver zna da ja ne bih bio u stanju napisati novu „Nadalinu“, niti bi on to od mene tražio. Nismo razmišljali o uspjehu, nego o tome da uživamo izvoditi pjesme u kojima se vidimo. Kad uzmem ovaj CD „Familija“ i pustim ga, pjeva on, pa pjevam ja, pa duet, pa se dogodi intro na Tadićevoj akustičnoj gitari ili ovo što si i ti istaknuo u recenziji, fantastičan Antonio Serrano na usnoj harmonici, koji je dvostruki dobitnik Grammyja, a to se ne dobiva baš bez veze. Ja jednostavno uživam, prođe mi za pet minuta, dođem od Zagreba do Male Kapele, a i ne primijetim. Uglavnom albume preslušavam u autu jer sam stalno za volanom, prođem godišnje 60.000 kilometara. Šofer opće prakse moje je rezervno zanimanje (smijeh). Znam da sam povlašten jer stvarno radim ono što volim. Bavljenje nečim kreativnim u ovim ludim vremenima za mene je terapija. Zapravo, stari moj, ovo je spašavanje žive glave.
>> Gibonni i Oliver razveselili Zagrepčane na glavnom zagrebačkom trgu
Gibo i Oliver-nemoreš falit...jedva čekan poslušat cili album.