Kao i većina Splićana u dobi od pet do petnaest godina Giuliano Đanić maštao je da će biti golgeter Hajduka. I poprilično je dobro realizirao svoje planove. Nogomet je trenirao sedam godina, ali je ljubav prema glazbi odnijela pobjedu.
– Nisam bio loš nogometaš i volio sam treninge. I sad treniram dva do tri puta tjedno, no glazba je ipak prevagnula. To je sasvim druga ljubav – priča jedan od omiljenih domaćih pjevača koji je svijet ugledao 14. svibnja 1973. u “najlipšem gradu na svitu”. U obitelji Đanić Giuliano je najstarije dijete. Ima šest godina mlađu sestru Ivanu i 16 godina mlađeg brata Nina. Upravo je dobna razlika, siguran je pjevač, bila razlog što u njihovu domu nije bilo uobičajene bratske svađe.
Slučajni početak
– Naši roditelji bili su sretni jer se stvarno nikad nismo tukli. Kad se brat rodio, ja sam već počeo izlaziti, a moram priznati da se i ne sjećam jesam li pomagao majci u brizi oko njega – prisjeća se Giuliano. U školi je uvijek bio odličan đak.
– Školu sam doživljavao kao nešto što moram odraditi da bih se kasnije išao igrati po kvartu. Redovito sam s prijateljima igrao “na male branke” i hvatao gušterice. Bilo je to drugo vrijeme, bez kompjutora i da - tada je bilo super biti dijete – priča.
Glazbom se sasvim slučajno počeo baviti još u osnovnoj školi.
– Išli smo na ekskurziju u osmom razredu i preko ljeta je netko trebao naučiti svirati gitaru kako bi mogao zabavljati društvo kad u devetom mjesecu krenemo na put. Izbor je pao na mene i tada se rodila ljubav prema notama – priča Giuliano. U srednjoj školi već je imao nekoliko bendova, bio je upoznat s radom u studijima i odlascima na svirke. Tada je snimio i prvi album.
– Naravno da je album bio promašaj jer smo bili mladi i ludi. Nismo imali menadžera ni ikoga tko bi se za nas brinuo u marketinškom smislu – kaže Giuliano. Tek kad se otisnuo u solo vode, počeo je i ozbiljnije raditi.
– Prva pjesma koja je dobro prošla kod publike bila je pjesma “Tama”. Na promotivnom koncertu svog prvog solo albuma uspio sam okupiti 30 tisuća ljudi, što mi je i danas nezamislivo – prisjeća se dalmatinski slavuj koji je nedavno, nakon dulje studijske stanke, izdao sedmi album “Sada imam sve”. Priznaje da se jedno vrijeme zasitio glazbe. To je i bio razlog, kako kaže, “pristojnog pauziranja”. U karijeri, veli, nije imao uzora niti je pokušavao slijediti nečiji glazbeni izričaj. Vjeruje da baš tome može zahvaliti što je već gotovo dvadeset godina na hrvatskom estradnom nebu.
Kao što majka ne može reći koje dijete više voli, govori Giuliano, tako ni on ne može odabrati svoj najdraži album.
Album bez njegova pristanka
– Mogu izdvojiti jedan nosač zvuka koji je možda zanimljiv jer na njemu nisam radio. Naime, dok sam bio u vojsci, moja diskografska kuća izdala je album “Best of” a da mene nisu ništa pitali – kroz smijeh će Giuliano. A s vojnim rokom, koji je služio u Sinju i Splitu, došla je velika promjena. Duga kosa, koja ga je pratila gotovo cijeli život, otišla je u povijest.
– Od osnovne škole puštao sam kosu i već mi je bila dosadila, ali bila je vezana uz moju karijeru. Svoje sam fanove ispitivao što misle o šišanju i gotovo svi su bili protiv. A kad je došla vojska, više nije bilo izlika i na moju radost, duga kosa je ošišana. I danas je čuvam u pletenici – prepričava 39-godišnji Splićanin.
1973. Moje rođenje
– Te sam se godine rodio i naravno da mi je važna. Svake je godine iznova obilježavam. Da nije bilo te 1973., ne bi bilo ni moje karijere, ni ičeg drugog – kroz smijeh priča Giuliano.
1994. Prvi solo album
– Tek sam bio zakoračio u dvadesete godine, a već sam se neko vrijeme bavio glazbom. Iako sam imao nekoliko rock i pop bendova kroz cijelu školu, tek kada sam krenuo u samostalnu karijeru, počeli su me ozbiljno shvaćati. Godine 1994. izdao sam prvi album, što je označilo veliku prekretnicu u mom životu – prisjeća se. Nakon toga je izdao još šest albuma, a posljednji, “Sada imam sve” trenutno vlada domaćim radijskim eterima.
1999. Dva Porina
– S pjesmom “Jugo” koju sam otpjevao u duetu s Marijanom Banom osvojio sam dva Porina, jedan za hit godine, drugi za pjesmu godine. Iako ne patim previše za nagradama, lagao bih kad bih rekao da mi ne laska. Kad vam struka da nagradu, znate da cijeni vaš rad i da radite nešto kvalitetno i to uvijek doživljavam kao vlastitu satisfakciju za uloženi trud. No vjerujem da je svakom glazbeniku, pa tako i meni, najdraže kad dobijemo nagradu od publike. Za nju i stvaramo, zbog svojih obožavatelja radimo koncerte i snimamo spotove – kaže.
2004. Dolazak sina Marka
Najdraža uloga Giulianu je biti otac. Prije osam godina u braku sa suprugom Kristinom dobio je svog mezimca, sina Marka.
– Uopće nema potrebe isticati da je to bio najsretniji dan u mom životu. Prvih petnaestak dana nakon rođenja sve je bilo kaotično i neobično, a onda smo ušli u rutinu i otad je život samo ljepši – priča Giuliano. Sin Marko ide u drugi razred osnovne škole, a popularni tata mu redovito pomaže s pisanjem domaće zadaće. S obzirom na to da mu supruga radi, a on često ima nastupe, Giuliano kaže kako im baka-servis zna uskočiti u pomoć, ali se sasvim dobro snalaze i sami.
Pjevač kaže da je sin više na njega nego na mamu Kristinu. A je li od tate naslijedio i talent za glazbu?
– Voli glazbu i vesele note kao i svako drugo dijete, ali još je premali da bi se pričalo o velikim planovima – zaključuje glazbenik.
Nisam znao da se trebe dole zovu gušterice