Za neke knjige, one koje se ne mogu naći u knjižarama, ne bih saznao da nema drugih ljudi. Ovu mi je otkrio Almin Kaplan. Nada Topić (1977.) važna je hrvatska pjesnikinja naraštaja koji je nastupio u drugom desetljeću milenija, autorica dobrog i zapaženog romana “Morpho amathonte”, odličnih knjiga priča “Male stvari” i pjesama “Stope u snijegu”… Autorica je, recimo, znanstvenog rada, prosvijećenom čitatelju potencijalno veoma zanimljive studije slučaja “Knjižara Morpurgo u Splitu (1860.-1947.) i razvoj kulture čitanja”, objavljenog prije nekoliko godina kod Ljevaka. Sve spomenute knjige dostupne su, ima ih u knjižarama i bibliotekama, govori se i piše o njima u rijetkim živim i smislenim književnim rubrikama i časopisima, na web platformama. Ali tri svoje knjige Nada Topić objavila je mimo procedure i nakladničkih kuća, pa skoro i mimo javnosti, onako kako knjige objavljuju početnici, amateri i čudaci, pustinjaci i oni književni posvećenici koji imaju neki svoj razlog da potencijalnom čitatelju otežaju dolazak do knjige. Riječ je o tri konceptualne knjige pjesama: “Otac”, “Sestra”, “Majka”. Sve tri mogu se naručiti preko Web knjižare, ali kako nemam naviku da knjige kupujem na neviđeno - recimo, nikad nisam kupio kurtoniranu, celofaniziranu knjigu u knjižari, ako je prethodno nisam mogao otpakirati; taman i da mi je pisac najvažniji na svijetu, taman da sam knjigu prethodno i pročitao, ama taman i da sam je osobno napisao, ne mogu je tako kupiti- tako knjige “Otac” i “Sestra” još nisam čitao.
”Majka” me je, o baš jako!, potresla. Riječ je o vrlo jednostavnim tekstovima, srodnim nečemu što je u kasnoj fazi pisao Vasko Popa ili što je cijeloga života radio u Hrvatskoj na žalost sasvim nepoznati klasik modernoga srpskoga pjesništva Novica Tadić. U ovdašnjoj, pak, poeziji “Majka” Nade Topić nema srodnika. Svaka od četrdeset pjesama već u naslovu ima majku, svaka je jezični odbljesak, slika u stihu, zaokružen fragment, pjesma o majci. Nada Topić se, naravno, kao ni svaki ozbiljan pisac, neće baviti time što je majka jedan od frekventnijih pjesničkih motiva u ukupnoj svjetskoj pjesničkoj povijesti. Za ozbiljna pisca nema potrošenih tema i motiva. Svaka majka prva je i jedina majka u književnosti.
U jednoj pjesmi ona željeznom kukom poteže visoke grane drveta, viče im brzo!, brzo!, berite!, i one beru trešnje. Začudnost pjesničke slike u jedinstvenosti je događaja, koji je istovremeno čitatelju iskustvom blizak. Ali začudnost je u još nečemu: jedna, dvije riječi, dva stiha se kao dvije grane savijaju prema zemlji, kao njezinom kukom potegnute. Jednostavna grafička dosjetka, koja, međutim, djeluje vrlo moćno. U svakoj pjesmi ove knjige Nada Topić poslužit će se znakovima s tipkovnice, crticama, zarezima, zagradama… I od njih načini sliku, kojom dovrši pjesmu ili koja usred pjesme posluži kao novo jezično sredstvo. Sve što postoji u čovjekovu iskustvu, sve čega uopće ima, može se jezikom reći. U tom je smisao i svrha poezije u civilizaciji. Ali jezik je ponekad izvan riječi. I jezik išće sliku kojom će riječ biti potvrđena. Nada Topić tu igru slikama načinjenim od znakova s tipkovnice izvodi na takav način da čitatelja sasvim zatravi. Začara ga onako kako to pjesništvo čini na vrhuncima svoje jednostavnosti.
U drugoj pjesmi, naslova “Majka, Mara, marama”, koju, sad vidim, raščara pomalo raspored velikih i malih slova, jer u pjesmi sva slova su velika, devet je riječi i jedna crta. Ovako pjesma ide: Majka. Mara. Marama. Crna i lagana. Lebdi nad nama. Tačke sam dodao, one su u prepričavanju pjesme izmišljene. A crta, duga ravna, načinjena od znaka za crticu iliti povlaku, između stiha je crna i lagana, i stiha lebdi nad nama. U toj crnoj ravnoj crti, kao na kakvoj Chagalovoj slici, lebdi crna marama. Čudo koje se dogodi u ovoj pjesmi, i koje je tako precizno konstruirano od devet riječi, u čitateljevoj je glavi. Kao što riječi i jezične fraze funkcioniraju kao metafore, tako znakovi na tipkovnici, jednostavne sličice koje iz njih nastaju, kod Nade Topić funkcioniraju kao metafore. A razrješenje, otključavanje metafore uvijek je vrlo jednostavno. A istovremeno je nemoguće.
Poezije se ne treba plašiti. A pogotovu se, u slučaju “Majke” Nade Topić, plašiti ne treba vlastite nesposobnosti za poeziju. Nema toga. I nema straha. Ovo može baš svatko. I svakome će zatitrati srcem. Svakome ovo treba, na način na koji je svakome u neko bolje doba svijeta zatrebao Saint-Exupéryjev “Mali princ”. Pa su tu knjigu svi čitali. “Njen glas u telefonu dalek je i uporan/ kao crkveno zvono”, piše Nada Topić. Istinito u izrazu, formi i sadržaju.
Samizdat
Samizdat nije riječ, nego je akronim iz ruskog jezika: “самостоятельное издательство”. Ali je kao riječ, na čudan način nastala, iz ruskog ušao u rječnike europskih jezika. Riječ u širem smislu označava svaku knjigu objavljenu izvan formalne izdavačke mreže, kao autorsko izdanje, na kakvo posvuda pravo ima svaki građanin. Uže govoreći, samizdat ona je publikacija koju zbog njezinog sadržaja nakladnici nisu mogli ili nisu smjeli objaviti, pa ju je otisnuo sam autor. U najužem smislu, samizdat je ilegalno autorsko izdanje, koje nije registrirano ni pri nadležnoj državnoj biblioteci. Knjiga Nade Topić je, dakle, samizdat u širem smislu.
Povijest hrvatskog samizdata
Za socijalizma nije u Hrvatskoj bilo baš mnogo knjiga koje su zbog svog sadržaja bile zabranjene. Literarno relevantnih takvih knjiga skoro da nije bilo uopće. Bilo je kažnjivo preko granice unositi izdanja emigrantskih nakladnika, uglavnom bez obzira na njihov sadržaj. Ali to nisu bili samizdati. Bilo je, međutim, pisaca, naročito pjesnika, i to veoma važnih u našoj književnoj povijesti, koji su knjige izdavali u vlastitoj nakladi. Pojedini avangardisti, recimo. Od hrvatske samostalnosti, u posljednjih tridesetak godina, također biva takvih pisaca. Recimo, među likovnim umjetnicima, koji svoja književna djela objave u ograničenom broju primjeraka, ne navodeći pritom ni naziv izdavača, ni izdavački CIP (“Cataloguing in publication”), zapis u katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice, po kojemu pojedina knjiga službeno jest knjigom. Knjiga bez CIP-a je - samizdat.
VIDEO Matthew Perry, Chandler iz 'Prijatelja', uništio si je život: 'Na odvikavanje sam potrošio 69 milijuna kuna'