Postoje susreti nakon kojih odeš ocijeđen, a postoje i oni drugi, oplemene te, ohrabre i napune toplom energijom optimizma. I još pritom nešto naučiš.
Kao što sam ja, na primjer, od Massima dobila odličan savjet kako biti što bolji roditelj. Ugodan je sugovornik, galantan i obziran, posebno kad ostavi konobaru napojnicu uz komentar: "To mi je bio prvi posao"...
Godina je na izmaku, pišete li završni račun?
Ne, nemam to neko svođenje računa na kraju godine. Jedino o čemu u posljednje vrijeme razmišljam jest koliko vrijeme brzo prolazi. Praktički smo tek sklonili bor, a već stavljamo drugi. Sve mi više smeta brzi neumitni prolazak vremena. Ali dobro je, otkad sam našao ekvilibrij sam sa sobom, meni je sasvim lijepo u životu. Ja sam jedna dosadna kreatura.
Novu ćete dočekati koncertom u Puli, a Božić?
Uvijek sam kod kuće. Božić nas vraća u djetinjstvo, to praznično raspoloženje u kojem se nekako energija cijelog grada podigne i svi su bolje volje, malo više osmijeha imaju jedni za druge, to me jednostavno podsjeća na bezbrižnost djetinjstva. I definitivno je praznik kao krojen za moju obitelj i mene.
Tko je kod vas zadužen za kupnju bora, a tko za kuhanje?
Uvijek sam ja zadužen za bor, nikad ga ne stavljamo prije Badnjaka. Ujutro idemo kći i ja po bor, nastojimo nabaviti najljepši. A za kuhanje je zadužena moja supruga. Imamo već razrađen sistem s gospodinom Mirom iz Bonace. Bili smo često njegovi gosti, a u zadnjih nekoliko godina bilo je jako teško nabaviti ribu pa se nekako prikačim Miri i molim ga da, ako ima kilica nečega sa strane, da mi sačuva. Nemoguće je nabaviti ribu, pogotovo škampe koje obožavamo za Božić.
Kuhate li vi inače?
Ne. Kuham dobro i koristila me supruga dok je dojila, a onda je otkrila svoje talente.
Koje vam je omiljeno jelo?
Jedna čudna kombinacija koju jede obitelj moje supruge u Zadru. Orada na žaru, ali prilog je salata od krumpira i oguljena svježe pečena paprika. Čovjek ne bi rekao da svježe pečena paprika ide uz ribu, ali to je toliko dobro...
Muškarci često imaju problema s izborom pravog poklona za suprugu i bližnje. Imate li i vi taj problem?
Volimo ići zajedno kupovati, ali i sami znate, kada žene kupuju, treba izdvojiti vremena pa meni krene kičma pucati i pojavi se ishialgija. Nastojim biti "provider", netko tko će dati naznaku onoga što bih ja volio, a njima prepuštam da si uzmu ono najljepše.
U veljači nastupate u Lisinskom. Što će biti s vašom tremom?
To je jako teško. Ne radi se o klasičnoj tremi, strahu od ljudi, nego o strahu od sebe, hoću li moći zadovoljiti standarde na koje su ljudi od mene navikli. Kada godinama zaredom dobivate statuu za najboljeg pjevača, to je velika odgovornost. Moram paziti što pijem, što jedem. Imam već 53 godine i još uvijek većinu pjesama izvodim u istim intonacijama u kojima su snimljene. I to je jako zahtjevno dati uživo. Kad bih spuštao intonaciju pjesama, ne bi to bilo to.
Djelujete mi kao perfekcionist.
Jesam.
Što se onda dogodi kad nešto ne ide po planu?
Ovisno. Kako imam miješanu talijansku i hrvatsku krv, često se sam sebi začudim. Neki put znam planuti zbog najmanje moguće sitnice, jer maramice stoje na krivom mjestu. S druge strane, kretali smo na veliki put, a kad nekamo idemo, najmanje nas je devet i to mora biti ogroman kombi koji više sliči na autobus jer u njega mora stati sva naša oprema, nikad ne svirajmo na tuđoj, da bude dobar zvuk... I krenuli smo, vrlo malo odmakli od Zagreba, a stali smo, mislim, u Draganiću. Vozač je rekao: "Ne možemo dalje, užario se kotač", a trebamo ići oko 700 km. Dečki iz benda, poznavajući me, mislili su da ću napraviti kaos, poludjeti, a bez ikakvog problema rekao sam: "Idemo nazad, ostavit ćemo ovaj kombi, uzeti drugi". Kad je riječ o krupnim stvarima, reagiram vrlo smireno, a sitnice me izluđuju.
U vrijeme Domovinskog rata zatvorili ste se, niste se mogli baviti glazbom. Kako na vas djeluje trenutačna situacija u zemlji, motivira li vas na više rada ili biste se opet radije zatvorili...
Mene ne motivira situacija koja me okružuje da stvaram, stvaranje je potreba. Razgovarajte s bilo kojim umjetnikom, to je neobranjivo. Kao što je pokojni Arsen govorio: radim u samoobrani. Ali nisam apolitično biće. Itekako pratim što se događa kod nas. Kao dijete maštali smo moj prijatelj Jadranko i ja, dok sam živio u Australiji, zamisli da Hrvatska jednog dana bude samostalna. Čovječe, pa mi bismo bili Lihtenštajn, imamo sve. Međutim, život pokazuje da to nije baš tako. Ima puno ljudi koji ne osjećaju domovinu na onaj način na koji je ja osjećam. Preponosan sam što velikoj količini ljudi stvaram poslove. Vrlo veliku količinu novca dajem državi, uredno plaćam poreze i kao takav ne volim kada vidim one neke druge ljude koji izbjegavaju toj istoj državi dati, ali hoće uzeti. Mislim da bi ona Kennedyjeva "probajte razmisliti što vi možete dati svojoj zemlji, a ne što ona može dati vama" trebala početi funkcionirati kod nas. Da jednostavno počnemo, ali ozbiljno, voljeti zemlju u kojoj živimo, onda neće biti problema. Nećemo je krasti.
Često kažu da je bilo bolje u 80-ima?
Ne, nije bilo bolje. I sad se može vrlo lijepo živjeti. Bile su to lijepe godine, ali mladost danas ima puno bolji trampolin za skočiti u život nego što smo mi imali. Vjerujte. Mogućnosti za razvitak su puno, puno bolje. Treba samo voljeti to što imaš, dati maksimum. Nikad nisam razmišljao odseliti se iz ove zemlje, odseliti se iz Zagreba. Obožavam grad u kojem živim, volim čuti ljude koji kažu da vole grad u kojem žive. Voli gdje živiš jer tada si pozitivan.
Koji je najveći strah kad je Mirna u pitanju?
Apsolutno zdravlje i vožnja automobila. Kao roditelj kome je dijete vrlo aktivno, mlado, ima svoj auto, podržavam postavljanje kamera i restrikcije i da, ako divljaš, stvarno ćeš platiti ozbiljnu kaznu. Bojim se situacije u kojoj ne mogu kontrolirati stvari, u kojoj sam nemoćan. A volim je više od sebe, dao bih život za nju.
Kakav je vaš odnos?
Odličan, vrlo otvoren. Čak i ako nam se nešto ne bi svidjelo kod nje, Eni i ja nikad nismo odmah išli u konfrontiranje. Treba biti diplomat, pričekati. Dijete se do 25. godine brzo zatvori i lako se dogodi da tvoje restrikcije izazovu zatvaranje. Tada više nemaš iskren odnos. Ne znaš što se događa s tvojim djetetom u životu. Moja je supruga izuzetan diplomat, ona to hendla sve, i mene i kćer i našeg psa Manga.
Vaš recept za sretan brak?
Recepta nema. Trudi se biti dobar čovjek, ne činiti nekom drugom ono što sam sebi ne bi činio. Treba rasti, razvijati se, učiti. Mnogi su moji prijatelj ostali jednostavno zarobljeni u godinama svoje mladosti. Vidim na njima da se nisu razvili, i dalje ih zanima život na onom nivou na kojem ih je interesirao kad su bili mladi. Ja volim svoje godine. I volim to što imamo Eni i ja.
Niste imali krizu?
Imali smo jednu bračnu krizu, vrlo tešku. Ali smo je na sreću prebrodili, povukli smo ručnu kočnicu i rekli: "Ajmo mi razmišljati ozbiljnije i spasiti našu obitelj".
Razmišljate li ikad o tome kako biste živjeli i što bi s vama bilo da ste se rodili, recimo, u Londonu..
Definitivno bih se isto bavio ovim poslom da sam ostao živjeti u Australiji, samo što bih bio popularan na svjetskoj razini. Tko zna bi li to bilo bolje. Svi ti ljudi koji su na prvoj liniji fronte moderne glazbe rade barem 250 koncerata godišnje, a sve ostalo vrijeme posvećeni su medijima, PR-u, sastancima itd. Ostane im možda tjedan dana u godini da negdje nestanu, a i tada moraju biti stalno na raspolaganju nekim ljudima. Tada više ni lova nije važna jer nemaš kad uživati. Život koji se meni dogodio u ovoj zemlji smatram jako, jako lijepim i baš sam blagoslovljen. Nekako je kod nas moguće živjeti u toj nekoj zlatnoj sredini. Da se vrlo intenzivno baviš umjetnošću, ali nemaš toliko koncerata jer možeš i s 50 koncerata sasvim lijepo živjeti.
Generacije su se uz vašu glazbu zaljubljivale, rastajale, mirile. Koja glazba potiče takve osjećaje u vama? Tko je vaš Massimo?
Recimo grupa Mr. Mister, Toto jako volim, Princea, Milesa Daviesa... Presretan sam što se bavim možda najvišim stupnjem bavljenja umjetnošću. Jer glazba je toliko nemoguće interesantna da je to ludilo. Ona ne postoji, razumijete, ona u realnom svijetu ne postoji, ne možeš gledati glazbu. Ona postoji samo kao titraj u zraku i baš se osjećam kao neki moderni mag koji se bavi notama. Mnogi su umjetnici i filozofi govorili da je glazba ipak vrhunac. Tada se čovjek približava bogu.
Što bi se dogodilo da se jednog jutra probudite i da glazbu više ne čujete?
Uh, bilo bi vrlo, vrlo teško. Imam šum na desnom uhu, izuzetno me nervira, ali tišina? Tišina bi me ubila.*
Massimo, vidimo se na koncertu u veljači!