Koliko smo "svjetski", ili nismo, domaći su glazbenici pokušavali odgovoriti odavno. Dok još nije bilo jasno da je za izvoz možda najbolje ono što je "naše", drugačije, mnogi su koristeći inozemne šablone htjeli iscrtati svoje "svjetske" karijere. Josipa Lisac jedna je od onih talentiranih pjevačica koja je još kao mlada bila na pozicijama kao i njene usporedive inozemne konkurentice, ali je pritom, zbog karakterističnog glasa i interpretacije, uspijevala ostati i svoja. Uostalom, pokazuje to i izvođenje himne "Lijepa naša" sa Zvjezdanom Ružićem na klaviru prije nekoliko godina, što je bila jedna od boljih diverzija na uspavanom domaćem terenu.
Nekoliko puta u ranom dijelu karijere, sedamdesetih godina, Josipa Lisac probala je zvučati svjetski u društvu svjetskih i domaćih glazbenika, koristeći američke žanrove, pa i američku logistiku tonskih studija. Riječ je o albumu snimljenom s postavom B.P. Convention Boška Petrovića i "Made in U.S.A.", koji su nedavno objavljeni na vinilima, iznova remasterirani s originalnih magnetofonskih dvokanalnih vrpci (Goran Martinac u studiju Croatia Recordsa), a vinili "rezani" u londonskim Abbey Road studijima. Izvorno objavljeni 1976. i 1979. godine, bili su najvažniji projekti manufakture Josipe Lisac i Karla Metikoša nakon albuma "Dnevnik jedne ljubavi" iz 1973.
GALERIJA: Josipa Lisac u neviđenom izdanju: Zasukala rukave u vrtu, a snimka je hit na internetu
Od 1967., kad se Josipa Lisac pojavila na sceni, do danas, nije bilo puno pjevačica koje su dugi put provele tako elegantno i sadržajno, a pomalo i herojski, što je vidljivo i kad čujemo njezine novije snimke poput singla "Daleko" ili projekta "Josipa Lisac - From Croatia Records studio". Nakon "Dnevnika jedne ljubavi" je kao tražena mlada pjevačica 1975. sudjelovala u nekoliko prestižnih projekata. Radila je na rock operi "Gubec-beg" (Metikoš - Krajač - Prohaska) u kojoj je tumačila ulogu Jane, te iste godine s Boškom Petrovićem snimila album "Josipa Lisac & B. P. Convention Big Band International" u kojem su se našli i velikani poput Ernieja Wilkinsa, Clarka Terryja, Alberta Mangelsdorffa i Johnnyja Bassoa.
Kad smo prije četiri godine radili veliki biografski intervju, primijetilo se da još uvijek postoji oduševljenje tom suradnjom; "Tada sam imala susret s jazz glazbenicima, i to s najboljima", objašnjavala je Josipa. "Clark Terry i danas svira trubu da se smrzneš. To je sve organizirao Boško Petrović, odmah je nazvao Karla i sve su to sredili, odabrala sam svjetske evergreene, tada sam imala 25 godina. To je bilo u vrijeme 'Gubeca', ali smo ipak pronašli vremena za snimanje. Ivica Krajač je napisao tekstove na hrvatskom, jer nisam smjela pjevati na engleskom. Zapravo sam jazz upoznala ranije kroz Ivana Iću Kelemena, Damira Dičića, moj prijatelj jazz je uvijek bio kraj mene. Usudila bih se reći da u meni stanuje glazba, bez obzira na žanr. Ja nemam ladice, nisam u jednom izričaju nego nosim sve u sebi. Ovo s velikanima jazza bio je 'dream team' iako su neki govorili 'premlada je, pa kaj sad pjeva jazz?'".
Radilo se o standardima pop pjesmarice provučenim kroz jazz aranžmane Ozrena Depola, Krešimira Oblaka i Miljenka Prohaske uz pratnju Boškova big banda, s tekstovima koje je Ivica Krajač preveo na hrvatski jezik. No, između očekivanih standarda "Ain't No Sunshine" "My Funny Valentine", "You Are the Sunshine of My Life", "Something", i "Yesterday" Beatlesa, ili "Son of a Preacher Man" i "A Man With a Thousand Faults", našle su se tu i "Didn't We? Jimmyja Webba i domaći klasik "Intima" Miljenka Prohaske. Kao mlada pjevačica Josipa Lisac položila je test susreta sa stranim evergrinima, da bi nakon toga s Karlom Metikošem provela neko vrijeme u Americi i tamo snimila album "Made in U.S.A.".
I ta etapa rada ostala joj je u sjećanju kad mi je pojašnjavala; "Album je snimljen u Studiju 55 (Los Angeles, početkom 1979., op.a.), a tamo ne možete samo tako doći. Tada pogotovo, morala sam imati kraj sebe Iru Newborna, kasnije jednog od najvećih filmskih skladatelja, koji je tada vodio Manhattan Transfer, a trebalo je doći do njega jer je on imao i svoje projekte. Recimo, bila sam u društvu Joela Peskina, saksofonista koji je svirao na mnogim albumima. Imala sam u studiju snimatelja poput Stephena Marcussena, on je tada bio mladi snimatelj, a baš sam nedavno pročitala njegovo ime na jednom albumu. Na albumu sam imala Paulinha Da Costu, jednog od najboljih svjetskih udaraljkaša, a njega sam nedavno vidjela na koncertu s Dianom Krall. Pa recimo, meni je album masterirao Bernie Grundman, i danas jedan od najboljih u tom poslu, sad je radio Princeov box set 'Sign O' The Times'. Na toj ploči imala sam američke pjesme, među kojima je 'Ti si genije" ('You Are My Handy Man'). To je bio disco sedamdesetih kada je skoro cijeli svijet bio zaluđen disco glazbom. Kada sam se vratila u Zagreb, ovdje je vladao novi val. Morala sam pričekati cijelo desetljeće i po da se ovdje pojavi disco i dance. Pa dolaze dvijetisućite i TBF koji obrađuju 'Ti si genije" i naprave svoj veliki hit. Morali smo se strpiti dvadeset godina (smijeh). Kad smo se vratili u Zagreb, svi su pisali o tome, 'vratila se', pa nisam se ja vratila, ja nisam otišla zauvijek, ja sam ovdje oduvijek. Otišla sam samo snimiti album, je li to uspjeh ili nije? Mislim da je, bio je i onda i danas je."
Za prijevode tekstova opet se pobrinuo Ivica Krajač, a spomenuti disco doista je bio ne samo tema dana, nego i par godina, pa se Lisica u Zagreb vratila s popističnim albumom po mjeri kraja sedamdesetih. No, nije sve bio disco, bilo je i balada koje su činile polovicu albuma, pop-rocka s jačim gitarama poput "Ne štedi se", pa je album bio svojevrsni popistični nastavak prethodnog, ali su oba bila napravljena po visokim standardima odabranih žanrova.
Sviračka funky matrica prekaljenih američkih studijskih muzičara i aranžmani Ire Newborna bili su proizvod iskusnih profesionalaca. Josipa se i u bržim pjesmama i klavirskim baladama poput "Život s njim" ("Crazy Love" Vana Morrisona) i "Opet sam slobodna" ili "Svako zlo nosi neko dobro" i "Bila sam žena" odlično snašla, premazi slidea i blagi dotok gospela otkrivali su gdje je album snimljen, a obrada Van Morrisonovih "Moondance" i "Crazy Love" pokazivale su da se materijal odabirao znalački.
Popis suradnika uključivao je gitarista Iru Newborna, klavirista Mikea Herberta Langa, bubnjara Stevea Schaeffera, perkusionista Paulinha Da Costu i druge, ali Josipa Lisac kao ključnog čovjeka preko oceana ističe Tonyja Mandicha koji je dugo godina bio potpredsjednik američke diskografske kuće Atlantic Records. Tada mladi tonski inženjeri Stephen Marcussen i Bernie Grundman posao su odradili odlično pa album zvukom djeluje superiorno tadašnjoj domaćoj produkciji, a obojica su i danas najtraženiji u svom poslu i izbor za masteriranje reizdanja mnogih albuma koje kod kuće slušate, od Talking Headsa do Princea, Neila Younga, Joni Mitchell i drugih.
GALERIJA: FOTO Goran Bare održao koncert povodom 40 godina karijere
Na tom putovanju s Karlom Metikošem Josipa Lisac iz prve je ruke provjerila kako funkcionira američki show business: "Živjeli smo u New Yorku 1977., a iduće se godine preselili u Los Angeles. Na primjer, imala sam showcase, pokazni nastup u New Yorku, u Bell Sound studiju, sjećam se da je tog ljeta bio onaj veliki nestanak struje u New Yorku, blackout. Obradila sam pjesmu 'Rainy Night House' Joni Mitchell. Dolazim iz zemlje kojoj ne znaju niti ime izgovoriti. Bilo je malo čudnih pogleda, ali nakon koncerta dobila sam pohvale do neba. U Americi sam upoznala ljude koji su dolazili na koncerte i tamo sam stekla naviku ne naučenog, nego slobodnog performansa. Toliko smo koncerata vidjeli, skoro sve predstave na Broadwayu, sjećam se da sam prvo vidjela mjuzikl 'The Wiz'. Bili smo na koncertu Billyja Joela u Nashvilleu, on bi došao na koncert i stavio boksačke rukavice na klavir. Bili smo i na koncertu Abbe u sportskoj dvorani LA Lakersa u Los Angelesu, i bili su sasvim drugačiji od američke glazbe. Bili su fini, uredni Europljani, ali ja sam voljela drugačiju glazbu. Abba je bila čista, divna, pomalo sterilna, fantastično glazbeno posložena, dok su s druge strane američki izvođači, recimo Boz Scaggs, imali nešto 'prljavog' i to me više privlačilo."
Usprkos takvim odabirima, "Made in U.S.A." ne zvuči nimalo "prljavo", već kao solidna radiofonična produkcija pop glazbe kakva je vladala američkim radijskim stanicama. Takav slučaj nije bio i kod nas, pa iako su drugi i treći album Josipe Lisac visokoprofesionalni proizvodi rađeni po svjetskim standardima, dijelom i sa svjetskim glazbenicima, tek idućim albumom "Hir hir hir" 1980. krenula je smjerom koji je donosio hitove i za domaću publiku. Ali je po "onom nečem", a ponajviše glasom i današnjim suradnjama s mlađom generacijom domaćih glazbenika, ostala "svjetska".
VIDEO: Dramatičan sukob Bilmana i Tomčić u 'Supertalentu': 'Stvarno mi je dosta toga'