Ponekad olako upotrebljavamo epitete poput legendarno, ali u slučaju glumca Mustafe Nadarevića to se može reći s pokrićem. Njegova uloga Izeta, po kojoj ga je upoznala mlađa TV publika, samo je djelić bogate karijere koju je stvarao na televiziji, filmu i u kazalištu.
O tome svjedoče i brojne nagrade, od kojih je posljednja Vladimir Nazor za životno djelo. Glumačka legenda koja je na kazališne daske kročila prije 50 godina i dalje je, unatoč umirovljenju prije nekoliko godina, aktivna u svojoj profesiji. Serija “Lud, zbunjen, normalan” iza njega je, ali 74- godišnji Nadarević neumoran je – nedavno je odigrao generala Janka Bobetka u Vrdoljakovu
“Generalu”, a sa svojim projektom nastalim prema poznatome američkom komadu “Sunshine Boys” (“Sjajni momci”), koji je Nadarević preradio i smjestio u Sarajevo, trenutačno odrađuje turneju. Jedna je od stanica i Zagreb, u kojem s kolegama Senadom Bašićem i Moamerom Kasumovićem nastupa 23. i 24. rujna u Lisinskome. Predstava će u Hrvatskoj biti odigrana i u Osijeku, Zadru i Dubrovniku.
Kakav je osjećaj igrati pred zagrebačkom publikom? Tu ste ipak odigrali najviše predstava.
Sigurno da je drukčije kad igram u Zagrebu i zbog toga što me njegova publika najviše poznaje iz teatra jer sam cijeli život proveo u HNK-u, a radio sam i predstave za Kerempuh i Gavellu. Zagrebačka me publika poznaje bolje nego bilo koja druga u regiji, ali prema oduševljenim reakcijama u drugim sredinama, primjerice na nedavnom gostovanju u Ljubljani, opet iznova vidim da u kazalištu postoji univerzalni jezik i da se svi mi na ovim prostorima i dalje jako dobro razumijemo.
Postoji li ipak razlika od publike do publike?
Apsolutno. Iz Bosne je velik broj ljudi otišao u svijet, a među njima i oni koji su imali kulturu gledanja kazališnih predstava. Danas dolazimo u mjesta gdje se već odrasli ljudi prvi put susreću s kazalištem, cijele su generacije odgojene bez te dimenzije. I takvima je obično teško održati pažnju i koncentraciju, navikli su na televiziju, na kojoj mogu gledati sadržaj i istovremeno kuhati ručak ili raditi nešto drugo, stišavati i pojačavati ton. Ovdje toga nema i to se osjeti na publici koja nije vična kazalištu. Naravno, takva mjesta postoje svagdje, ne samo u Bosni. Nemojmo se zavaravati da je kod nas u Hrvatskoj u manjim mjestima bolje.
Kako je raditi s mlađim kolegama, u ovom slučaju Senadom Bašićem i Moamerom Kasumovićem. Imate li prema njima i mentorski odnos?
Drago mi je raditi s mladim kolegama, ali iskreno, nemam ih što učiti. Ne osjećam potrebu biti im mentor, nego ih gledam kao ravnopravne kolege, makar im to bila prva uloga. Mladi kolege unose neku novu energiju, ali je s druge strane uvijek isto, gluma se nikada u svojoj biti nije promijenila. Ne postoji nešto poput moderne glume, kao što ne postoje nove metode ili škole koje bi nudile novu vrstu glume.
Je li vaša suradnja sa Senadom i Moamerom proizašla iz prijateljstva stvorenog na snimanju serije “Lud, zbunjen, normalan”?
Upravo je iz prijateljstva nastala predstava “Sjajni momci”. Šest godina snimali smo seriju “Lud, zbunjen, normalan”, ukupno 11 sezona, tako da smo imali vremena dobro se upoznati. I onda sam pobjegao.
Doslovno?
Doslovno. Trebali smo snimati dalje, ali nisam pristao. A novi nastavci ne mogu funkcionirati bez Fazlinovića. I Senad, i Moamer, i ja smatrali smo da je trebalo napraviti rez i završiti priču. Malo je naporno, a i nije normalno da scenarij i režiju neprestano radi ista ekipa. To vani nije slučaj, i to s razlogom. Kada se redatelji i scenaristi u takvim serijama koje imaju više sezona izmjenjuju, onda teško dolazi do monotonije i zasićenja. Svaki autor donese nešto novo, svoje, i osvježi seriju. Ovdje je znalo biti situacija koje nisu bile ugodne za igranje jer nisu bile pripremljene kako treba.
Ostvarili ste niz jakih, slojevitih i upečatljivih dramskih uloga i bili nagrađivani za njih, no za novije generacije i širi gledateljski krug uvijek ćete biti Izet i gledat će vas kroz tu ulogu. Smeta li vam to?
Ne ljuti me to nimalo, gledam na to kao na dio cijele priče o seriji i njezinoj dugovječnosti i popularnosti. Ne smeta mi što za neke nisam Duje iz “Veloga mista” ili Leone iz Glembajevih nego samo Izet. Ali mi je drago kada netko gledajući seriju “Lud, zbunjen, normalan” poželi potražiti i pogledati filmove ili snimke predstava u kojima sam igrao.
Dobili ste mnoge nagrade i rijetko se susretali s negativnim kritikama. No i one su se vjerojatno događale. Kako ste reagirali na njih?
Nisam reagirao. Barem ne na način da sam se javno očitovao, prosvjedovao, upuštao se u diskusije. Nikada nisam na kritičare gledao kao na neprijatelje, ma što napisali o meni. I dopuštao sam da ima onih koji nisu skloni meni ili mome načinu igre i interpretacije, o ukusima se ionako ne raspravlja. Jedino što mi jest smetalo jesu kritičari neznalice, neupućeni u ono o čemu pišu.
Moram priznati da je prije, kada sam više radio, bio cijeli niz izvanrednih kritičara, a sada su oni postali rijetka vrsta.
A među kolegama, je li bilo neprijateljstava i jeste li ikada ulazili u javne polemike?
Bilo je nekih napada u devedesetima. Neki kolege nisu mi odzdravljali kada bismo se susreli. Ali ja sam ih i dalje uredno pozdravljao. Nisam nikada javno polemizirao, iako se u novinama postavljalo pitanje, doduše u rubrici politike a ne kulture, zašto režiram u Sarajevu i slično. Nisam odgovarao i smatram da je tako najbolje. I to ponajviše zbog mene samoga i moga mira, zdravlja i unutarnje higijene koje sam htio sačuvati.
Mnogi vaši kolege prosvjedovali su zbog promjene imena Trga maršala Tita. Tamo ste bili svakodnevno, pa pretpostavljam da imate neki stav o tome.
Ne mogu razumjeti da jedna ili dvije osobe uzimaju sebi za pravo da mijenjaju nazive trgova ili ulica. I da se hvale time. Ne tiču me se njihove polemike i prepucavanja, ali nisam pristaša da se stvari gledaju iz krajnosti, crno-bijelo. Ne podnosim isključive ljude niti isključivost. Osobno nisam taj trg nikada doživljavao kao Trg maršala Tita, nego kao svoj trg, u čijem samom središtu, u onoj velikoj žutoj građevini, stvaram i živim, ostavljam na sceni svaku večer svoju muku i znoj.
Rođeni ste u Banjoj Luci, živjeli kao mali u Bosanskom Novom i Rijeci te se skrasili u Zagrebu. Gdje je vaš dom?
Teško je odgovoriti kao Nikola Tesla, ali moja je domovina Hrvatska, a dom Zagreb, u njemu sam živio najveći dio svoga života.
Živi li netko od vaše obitelji u Bosni?
Nažalost, nemam više nikoga tamo.
Iako nikada niste živjeli u Sarajevu, profesionalno ste često bili vezani uz taj grad? Mnogi vjerojatno misle da ste Sarajlija.
Da, tamo sam snimio mnoge svoje filmove, od “Mirisa dunja”, “Gluvog baruta”, preko “Oca na službenom putu” i “Kod amidže Idriza”, radio na jednoj kazališnoj predstavi početkom 90-ih i sada godinama snimao “Lud, zbunjen, normalan”. No dogodi se upravo to – da misle kako živim tamo, vjerojatno zbog serije. Oni mlađi ili oni koji ne idu u kazalište znaju me u Zagrebu zaustaviti i pitati: “Ah, malo ste došli do Zagreba, koliko ostajete?”
Za vas, kao i brojne vaše kolege, mirovina, koju ste dočekali u HNK-u, ne znači i opraštanje s glumom. Radite punom parom.
U Hrvatskom narodnom kazalištu započeo sam karijeru još kao student i u toj kući ostao 42 godine i 15 dana. Sada primam mirovinu, ali ne mirujem. Nedavno sam snimao “Generala”, a kazališni projekt “Sjajni momci” ide već nekoliko godina i vjerojatno će nešto opet doći. Glumački je poziv, među ostalim, lijep i zbog toga što ga možeš raditi sve dok si pokretan i možeš izdržati. Dakle, do kraja. Ali tako bi moglo i s nekim drugim profesijama, primjerice profesorskim pozivom. Šteta je što profesori odlaze u najboljim godinama, kada studentima mogu još puno toga pružiti i prenijeti svoje iskustvo i znanje.
Kako provodite vrijeme kada niste na setu ili sceni?
Malo prošećem, igram golf, čitam... Imam uz krevet na noćnom ormariću naslagan zidić od knjiga. U godinama sam kad se i lošije spava, u neko doba noći ili rano ujutro probudim se pa posegnem za nekom od njih. Čitam knjige koje sam već čitao nekoliko puta i uvijek otkrijem neku rečenicu na kojoj prije nisam zastao niti je primijetio. Valjda mi tada nije bila toliko važna. Taj novi moment u onome što načelno dobro poznajem uvijek me raduje.
Kada je počela priča s golfom?
Posljednjih nekoliko godina. Počeo sam igrati u 69. godini. Pokojna supruga i ja bili smo na jednom odmoru i netko nas je nagovorio da se okušamo. Tako je krenulo. Onda sam ostao sam i zaljubio se u taj sport jer me on drži na nogama. Smiruje me. Sjetim se tada Meše Selimovića, koji u romanu “Tvrđava” kaže da bi država da je pametna dala svima udice u ruke i neka hvataju ribu – tada ne bi bilo ni buna ni ratova jer voda smiruje. Isto bi se moglo reći i za golf, koji čisti mozak i pere glavu pa u tom trenutku ni na što drugo ne mislite osim kako zauzeti pravilan položaj tijela, zamahnuti palicom i pogoditi rupu. Zato sam kad god mogu na golfskim terenima u Zaprešiću. Nekoć sam jako volio i pratio nogomet, ali danas sve manje to činim jer se vrti oko novca i politike, a to mi se ne sviđa.
Nađete li vremena za druženje s djecom i unucima?
Više se viđam s dvoje mlađe djece, kćeri Nanom i sinom Ašom, koji su u Zagrebu, nego s najstarijom kćeri Nadjom, povjesničarkom umjetnosti koja živi u New Yorku i ima dvije prekrasne kćerkice, Esmei i Lunu. Hoću li imati još unuka, ne znam. Tko zna, ova je današnja mladost prevrtljiva i brzo reagira, pa se sve u času promijeni. No evidentno je da novije generacije uglavnom prije braka i roditeljstva žele što više toga proživjeti. Netko bi rekao da je to odgađanje, ali godine i iskustvo svakako donose zrelost i stabilnost u roditeljstvu.
Zanimljivo je da nitko od njih nije krenuo vašim stopama. Je li vam žao zbog toga?
Ne, nimalo mi nije žao. Danas je mladim glumcima teže uspjeti i snaći se jer je veća konkurencija. Glumačke akademije i škole niču kao gljive, i to valjda da bi se uhljebili neki ljudi, a nitko ne razmišlja što će biti s mladim glumcima nakon toga, gdje će naći posao.
Partneri filma: