Dani na Brijunima za ovog su popularnog sarajevskog glumca, ali i kazališnog pregaoca, nešto kao odmor. Onaj najljepši, u kojem, kaže, igra, ali i skuplja impresije i motive za nove pothvate.
Zijah Sokolović na Brijunima je ovog ljeta odigrao svoje dvije rado gledane monodrame: legendarnu “Glumac je... glumac je... je glumac”, koja ove godine slavi nevjerojatnih 40 godina neprekidnog igranja, i “Kobajagi donijela me roda”. A već i letimičan pogled na fotografije snimljene na Brijunima dokazuje kako je svaki susret s ovim glumcem slavlje smijeha, dobre zabave, ali i mudrog razgovora o kazalištu.
Kada smo dogovarali ovaj intervju, ljudi iz Ulyssesa su mi rekli: Leti po Europi. Radno ljeto ili je ipak bilo i malo odmora?
Meni tužno zvuči kada se kaže “odmor”, “godišnji odmor”, kao da je to jedini trenutak kada se u toj godini odmaramo, jer se ostatak godine “umaramo”. I onda sve činimo da se odmaramo, a ni sami ne znamo od čega se baš konkretno odmaramo, niti kako. Za mene je taj odmor ili “godišnji odmor” priprema za rad, za igru, za kazalište. Ja se najbolje mentalno i fizički odmaram kada putujem, radim, glumim... Godinama odlazim na “ čišćenje” u Tursku, u mjesto Çirali – Olimpos lodge i tamo se čistim za nove uloge. Odmaram se da bih radio. Sada! Ne jučer.
Što u takvom ljetu, ljeta Gospodnjega 2018., znači tjedan dana Brijuna? I je li to uopće tjedan dana ili samo dvije predstave u razmaku od tjedan dana?
U Teatru Ulysses glumio sam u predstavama “Play Becket” i “Pokojnik”. Dolazak na Brijune je sveti zadatak, da i moje predstave, moje monodrame “Glumac je...glumac je...je glumac” i “Kobajagi donijela me roda”, podrže opstanak i trajanje jedne fascinantne ideje Borislava Vujčića i Rade Šerbedžije da se na otoku svekolikog značenja napravi kazališni festival i da se na njemu do kazališta i umjetnosti, pod zvijezdama i oblacima, dolazi brodom. Na svakom tom brodu vidim tisuće skromnih Kolumba i zato sam ja vjernik Ulyssesa, kao i svakog drugog kazališnog festivala.
Kažu mi vrhunski baletni umjetnici da ne vole ljeto jer izvan sezone ipak malo ublaže režim vježbanja, a tijelo se ulijeni u tjedan dana, pa se poslije toga teško vratiti u formu. Kako je s glumcima? Mogu li se oni ulijeniti i koliko njima treba da vrate “radnu temperaturu” tijela i glave?
Ja imam status slobodnog umjetnika, sam odlučujem kada, kako i koliko igram. Moja se “radna temperatura” održava kao kod fetusa – konstantno. Sve to da bih preživio. Za moju slobodu nema praznog hoda. Pokušavam vladati vremenom, da se igra ne prekine, kao Clou iz “Kraja igre”, Samuela Becketta. Sada se igram, a kada stanem, znači “da sam došao”! Ja još nisam došao, ne želim “stati”.
U jednom intervju Ozren Grabarić mi je pričao o tome kako glumci pamte tekst. Rekao je: “Kod nas glumaca tijelo pamti. Pamti situaciju i reagira na nju. Tada riječi dolaze same.” Nazvao je to utjelovljenim riječima, riječima koje idu iz tijela glumca. Slažete li se s tim konceptom?
Ozren Grabarić je veelikii glumac. Klanjam se! Kao i, recimo Olga Pakalović. Točno je to Ozren objasnio. Prvo se u procesu građenja predstave, točno i precizno, analiziraju okolnosti koje opravdavaju postupke lika koji igramo, zatim tražimo sredstva da to pokažemo. Ta sredstva vežemo u cjelinu uloge i u kontinuitet predstave, da gledatelji mogu vidjeli, razumjeti i shvatiti ideju cijele predstave. To mora biti cjelina teksta i pokreta. Znači, ja u “Glumac je...glumac je...je glumac” ili “CABAres, CABArei” pokretima tijela, ruku, glave, hvatam trenutak u kojem se prisjećam kada sam i kako stvarao lik. To pokreće tekst, ritam misli ili emocija lika koji igram ili tako opravdavam njegovo postojanje. Gluma je, u konačnosti ipak zanat.
Kako godine prolaze, je li glumcu teže ili lakše raditi? Učiti nove uloge? Stvoriti nove likove?
U kazalištu, u životu glumca, ne postoji vrijeme kroz koje se može ostarjeti. Glumci ne stare! Pero Kvrgić nikad nije ostario. Glumac u jednoj predstavi može igrati lik koji ima 80 godina, a u sljedećem trenutku ili u drugom činu, taj isti lik s 30 godina. Kako bi bilo lijepo kad bi se to moglo i u stvarnom životu. Ali, eto, može se samo u kazalištu i u glumi. A glumac, doduše, s vremenom malo teže pamti tekst, ponekad i u kazalištu nešto mora biti i teško.
Kada ste sada već jako davne 1978. postavljali legendarnu monodramu “Glumac je...glumac je...je glumac”, da vam je došao vremenski putnik i rekao kako vas je gledao 2018., vaša bi reakcija bila?
Zahvalio bih se njegovoj mašti i vidovitosti i zamolio ga da me ostavi na miru. No, život nam ne bi bio potreban kad bi nam sve unaprijed bilo jasno! Ha ha ha, možda bih tražio njegov broj telefona, da ga ponekad nazovem, kad sam u krizi, kad sam malodušan... Da ga pitam što je još gledao.
A evo nas u 2018. i ta je monodrama i te kako živa i zdrava? Što joj je to osiguralo tako dug život?
Kada je nastajala 1978. godine, to nisam znao. Sada 2018. godine, poslije 40 godina glume i 1520 predstava, znam. Znam da je igra smisao čovjekova postojanja. Igra i igrati se. A kada se igraš u kazalištu, kao glumac, onda postaješ vladar iluzije. To je ta mala tajna predstave “Glumac je...glumac je...je glumac”, ja tamo u trajanju predstave vladam iluzijom. Ja sam tada totalni vladar iluzije!! Sam u predstavi. Sam svoj vladar!
Gledala sam “Glumca...” nekoliko puta, s razmacima od nekoliko godina, i uvijek mi se čini da je ta predstava nova. Kako je to moguće?
Zato što ste predstavu gledali svaki put s novim bogatstvom svojih godina. U svakom vremenu vam se činilo da je vidite prvi ili neprepoznatljivi put. A moj “Glumac...” je svaki put u istom vremenu, u vremenu kada je nastao. Svaki put kada ga sada igram, ja sam 40 godina mlađi. Kada igram “Glumca...”, ja svaki put imam 28 godina! To je moć svake umjetnosti. Publika stari, a “Glumac...” i, da hoće, ne može ostarjeti.
Ganjate li s tom predstavom Guinnessov rekord koji sa “Stilskim vježbama” drže Pero Kvrgić i Lela Margitić?
Ne. Samo mi je neopisiva radost, da postoje tako veliki i plemeniti glumci, tako mladi Pero Kvrgić i Lela Margitić, da se zajedno s njima nalazim na istom putu podržavanja prolaznosti glumačke igre. Volim takve ljude i glumce. Klanjam im se!
Monodrama je ipak posebna glumačka vještina, predstava u kojoj je glumac ogoljen “do kosti”, sam na sceni, a pomoći ni od kuda. A opet to su i predstave koje se – kada su dobre – posebno pamte. U čemu je tajna monodrame?
Monodrama je samoća! Sam glumiš. Sam! Putuješ sam, sam organiziraš, sam moraš prihvatiti kritike, sam nosiš pohvale i pljesak publike. Sam si odlučio da budeš sam, da to stalno iznova radiš, izdržiš i opravdaš. Monodrame traju i pamte se, kada igra glumca prijeđe, preskoči sve granice, uhvati iluziju igre i njome zavlada.
Zovu vas kraljem monodrame pa me zanima koju ste najbolju monodramu vi gledali do sada?
Kralj!? Hvala. Kralj sam koji se klanja podanicima, publici, sretan što su ga gledali. Koji paradoks kralja i kraljevanja. Za mene, sve predstave na svijetu imaju neku svoju javnu ili skrivenu ljepotu. Ne postoje “loše” predstave. Sve predstave koje sam gledao, dobre ili loše, imaju “ono nešto” što mi treba, bilo da sam toga svjestan ili ne. A posebno pamtim glumu Fabijana Šovagovića.
Sjećate li se davne predstave u kojoj vam je na Brijunima zatrebao klinac, pa je taj klinac postao Filip Vidović. On mi je pričao o svojoj prvoj predstavi i ljetu u kojem se Peri Kvrgiću obraćao s “kolega”, a na sceni su bili: Rade Šerbedžija, Ivica Vidović, Pero Krvgić, vi i Filip. Može li se u klincu od dvanaest godina prepoznati veliki glumac?
Može se osjetiti velika, neobična, zanesena, bolesna, luda ljubav za igrom, glumom i kazalištem. A od mladosti do zrelosti je vrijeme, škola, učenje. Mali Filip je sada odrastao, čovjek koji je u svojoj ljubavi i želji, talentu, inteligenciji i genima koje je pokupio, postao dobar, jako dobar, vladar iluzije.
A kada već spominjemo klince, postoje li danas među onima koji se rode s kompjutorskim mišem u ruci oni koji misle da ih je “donijela roda” i je li njima i roditeljima namijenjena predstava “Rođenje – Kobajagi, donijela me roda”?
“Kobajagi donijela me roda” je predstava iz Theatro projekta koji je nastao u Salzburgu, da se s pomoću glume i glumaca u formi kazališne predstave djeca informiraju i educiraju o društvenim problemima s kojima se susreću u odrastanju. Te teme su: droga, ravnopravnost, demokracija, nasilje u obitelji... Predstava je dobila Nagradu Zlatni vijenac kao najbolji EU projekt i s njom sam postao ambasador dobre volje. Ali, “Kobajagi...” je praznik glumačke igre u kojoj glumac može igrati sve: svoje rođenje i sebe u vremenu kada nije bio na ovom svijetu. Duhovito. Interesantno. Poučno. Dobila je nagradu na festivalu Pučkog kazališta Hrvatske za 2017. i dvije nagrade na Internacionalnom festivalu u Bugarskoj. To je, smatram, “komedija koja uzvraća udarac”.
U današnjim tehnološki tako brzim i naprednim vremenima kako ljude uopće zainteresirati za kazalište? Hoće li umjetnost koja je od Grka naovamo preživjela sve, pa čak i televiziju, preživjeti internet i društvene mreže?
Umjetnost, pa i kazališna, odavno je preživjela. Umjetnost živi, samo što mi to ne znamo, jer smo zaokupljeni prljavštinom civilizacije. Zato nemamo vremena da se bavimo umjetnošću onoliko koliko nam je potrebno. Živimo globalno u svakom pogledu: kapitalističkom, nacionalnom, populističkom... Mislimo da nam umjetnost ne treba ili nam ne treba sada. A kada nestane svijet, to će biti znak da umjetnost više ne postoji. Tada ćemo saznati da i mi više ne postojimo.
Koliko vam ide na živce kada usred predstave zazvoni mobitel? Ja bih na ulazu u kazalište otimala mobitele, baš kao što su kauboji na Divljem zapadu morali predati pištolje prije ulaska u saloon. Jesam li preradikalna ili treba čak i “pucati” po onima koji ne poštuju tuđi rad i trud?
Potreba telefoniranja usred predstave je opravdana. Zvono je znak da tom čovjeku hitno treba neko sredstvo za umirenje stresa, da mu treba znak da postoji. To mu je kao aspirin. Lijek. Sredstvo za umirenje njegove otuđenosti, usamljenosti... Pokušaj da svima oko sebe, i sebi samom, da znak da je, ipak, živ. Ili je to znak nesvijesti. Ne zna čovjek da je na predstavi.
Krajem ove godine obilježit ćete 50 godina profesionalnog rada. Je li moguće da je prošlo pola stoljeća?
U studenom 2018. bit će 50 godina kako ganjam, tražim, hvatam Vrijeme i Prostor za Radnju. Totalno kazalište. Bit će to 50 godina, koliko je prošlo od moje prve profesionalne uloge u Malom pozorištu/Kamerni teatar 55 Sarajevo. Ovih dana sam u BiH dobio nagradu “Adem Ćejvan”, nagradu za životno djelo, nagradu za trajanje u prolaznosti. A Adem Ćejvan je bio veelikii glumac. Klanjam se. Oh, kako je lijepo klanjati se! Klanjati se ljepoti. A vi, koji ljetnu vrućinu trošite čitajući i moj skromni intervju, dođite na 50 godina mog i vašeg starenja! Hvala.
VIDEO Izabrali smo deset najseksi Hrvata!
Nisam vidio težeg čovjeka za razgovor od Zijaha Sokolovića. Jel vas pitao i pitanja unaprijed i držao se većim od vas i hollywoodskih zvijezda? Čovjek je presmiješan, ali zasigurno ne radi humora.