Učini svaki dan nešto dobro, korisno. Budi koristan, vrijedan – govori nam Osječanka Ivona Kundert, mlada glumica koja u svojoj karijeri ima mnoge kazališne i televizijske angažmane, a sebe opisuje kao osobu koja je „nepopravljivi optimist, romantik i žena s velikim ‘Ž’“. Gledali smo je u serijama “Crno-bijeli svijet”, “Larin izbor”, predstavama kazališta Komedija, ali i slušali u sinkronizacijama omiljenih animiranih filmova. Kako se žena s velikim “Ž” nosi s kritikama, zašto ne želi isticati svoj privatni život te kakvo je rivalstvo na glumačkim daskama, samo su neke od tema o kojima 31-godišnja Kundert progovara bez zadrške.
Kažu za vas da ste samozatajni. Je li to istina?
O ovome moraju govoriti drugi, bilo bi pretenciozno i subjektivno govoriti o sebi.
Zapravo ste prilično svestrani, okušali ste se u kazalištu, filmovima, serijama, kao voditeljica i u sinkronizacijama. Gdje se najviše pronalazite?
Točno, no moj primarni „lebensraum“ su daske koje život znače – kazalište. U današnje vrijeme glumac-umjetnik prirodno je predodređen na raznovrsne aktivnosti i uloge – od serija, filmova, komercijalnih projekata. Nekako je postalo prirodno da svi u današnjem svijetu moramo biti spremni na promjene.
Čime se bavite u posljednje vrijeme?
Trenutačno sam u Zagrebu i radim na tekstovima za nove uloge svoga matičnog kazališta Komedija i jednoj novoj ulozi u TV seriji. Snimam i reklamnu kampanju za poznatu hrvatsku tvrtku. Posjetila sam i svoj rodni Osijek gdje se trenutačno odvija Osječko ljeto kulture, pogledala sam premijeru „Doljnjodravske 11“, djela Drage Hedla u režiji Zlatka Svibena, i nekoliko predstava gostujućih kazališta.
Postoji li neko zanimanje ili nešto u čemu biste se okušali, a da još niste?
Moja su velika ljubav literatura i pisanje. Do sada sam napisala nekoliko dramskih tekstova i pjesama, ali samo za sebe i najbliži krug prijatelja, koji me nagovaraju da se okušam izdavanjem vlastite knjige, no to će još malo pričekati. Nedostaje mi vremena, a i hrabrosti.
Kako biste opisali hrvatsku glumačku scenu?
S obzirom na hiperprodukciju novih generacija, a sve manje sredstava za kulturu, situacija nije baš jednostavna i laka. Manjak sredstava odražava se i na ostale produkcije tako da uz sve sjajne ljude na našoj sceni nedostaje novih i velikih projekata.
Koje su pozitivne strane bavljenja glumom?
Mogućnost umjetničkog izričaja, transformacije, osobne metamorfoze. Rijetka su zanimanja koja pružaju takvu mogućnost. Stalno ste na nekom testu jer publiku se ne može prevariti. Odmah znate jeste li posao odradili dobro ili ne. Ja volim izazove, volim znati radim li nešto dobro. Jako sam samokritična, no podnosim i vanjsku kritiku svoga rada jer smatram da se time postaje samo bolji glumac i čovjek.
Kritiziraju li vas?
Da, moje drage prijateljice i prijatelji s kojima imam upravo takav odnos da si možemo vrlo otvoreno reći svoje mišljenje i privatno i profesionalno. Ipak, u umjetničkom smislu, najbolji je kritičar moja mama koja je također vezana uz kazalište. Ona je glumica lutkar i dramska pedagoginja, koja uz svoj posao prati i kazališnu i filmsku scenu. Njezine su mi kritike uvijek najdraže jer su stroge, pravedne i potpuno iskrene.
Koje biste negativne strane izdvojili?
O negativnim ne bih govorila jer uistinu radim ono što najviše volim, gluma je moje životno opredjeljenje. Naravno, život glumice je sve samo ne lak, no kada živiš za to što radiš, sve te sitne stvari čovjek puno lakše prebrodi.
Je li vam draže glumiti uloge koje su sličnije vašem karakteru od onih koje su vaša potpuna suprotnost?
Uvijek mi je veći izazov glumiti suprotne karaktere. Nikada na sceni nisam „privatna“ i svaka moja uloga svijet je za sebe. Tako bi se moglo reći da sam sretna da kroz svoj rad živim bezbroj života, što i čini čaroliju glumačkog života.
Jeste li spremni s javnošću dijeliti svoj privatni život?
Mislim da unatoč poslu koji radim i koji je javan svoj privatni život želim ostaviti u „privatnosti“. Ponekad je to u našem poslu i hendikep, no kako za neke stvari kažu „manje je više“, tako i ja mislim da mogu postići više svojim glumačkim radom nego li svojim izlaganjem privatnog života javnosti. Možda i griješim, no za sada ne mislim mijenjati svoju odluku.
Rekli ste u jednom intervjuu da je radna atmosfera bitna za sazrijevanje. Kako je po tom pitanju na našoj sceni, pomažu li si kolege međusobno?
Glumački je posao kao i svaki drugi. Imate sjajnih kolegica i kolega, pogotovo starijih, koji daju sve od sebe da na nas mlađe prenesu to dragocjeno znanje i iskustvo, na čemu sam im beskrajno zahvalna. No, naravno da ima i onih sitnih, malih, osobnih međusobnih kompeticija među kolegama jer naše je tržište premalo pa ponekad i one ljudske slabosti dođu do izražaja. Međutim, mogu reći da osobno s tim nemam nikakvih problema i zaista uživam u okruženju svojih dragih kolegica i kolega.
Pomažete li vi mlađim kolegama da se snađu?
Karakterno sam altruist i moj je život posvećen radu, dijeljenju, pomaganju, vrlo sam i humanitarno angažirana, tako da mi rad s mlađim kolegicama i kolegama predstavlja čisto zadovoljstvo. Pomažem mladim studentima glume, naravno i mladim kolegicama i kolegama s kojima radim jer se uvijek mogu prisjetiti s koliko sam pozornosti i znatiželje upijala znanje starijih kolegica i kolega, na čemu ću im doživotno biti zahvalna.
Koga biste izdvojili od hrvatskih glumaca?
Jedno od najtežih pitanja. Hrvatska glumačka scena zaista je bogata talentima i šteta je što nemamo više prilike i prostora za sve njih. Međutim, meni su prirodno uzori glumice i glumci generacija prije mene, a spomenula bih Anu Karić, Mustafu Nadarevića, Sanju Vejnović i Ivu Gregurevića.
Koje osobine cijenite kod ljudi?
Vrlo jednostavno – iskrenost, otvorenost, poštenje, slobodoumnost.
Jeste li imali neko razdoblje u životu kada vam je bilo posebno teško?
Vrijeme studiranja bilo je iznimno teško razdoblje u egzistencijalnom smislu budući da sam gotovo pa sama morala financirati svoj studij radeći i po nekoliko poslova i nisam uživala blagodati studentskog života. No, sretna sam zato što danas imam puno izraženije osjećaje vrijednosti u životu, tako da je i to na kraju bila „škola za život“. Naravno, to tek sada znam.
Vjerujete li u ljubav na prvi pogled?
I da i ne. Vjerujem na drugi.
Kakva vas osoba može privući?
Odgovorna, poštena, hrabra, vrijedna, duhovita.
Imate li planove za ljeto?
Ljeto tradicionalno provodim po našim otocima uz aktivan odmor – plivanje, ronjenje, potpuno sam zaljubljena u prirodne ljepote naše obale. Uz to, tu su i posjeti malim lokalnim kulturnim manifestacijama, obilasci otočnih crkvica, ljetnikovaca, utvrda i kulturne baštine o kojoj se nedovoljno zna. Tako, kako se kaže, punim baterije za novu sezonu.
Koji biste događaj izdvojili kao najsretniji trenutak u životu?
Svoju prvu važniju i ozbiljniju ulogu u predstavi „Zločin na kozjem otoku“ kazališta “Marin Držić” u Dubrovniku, u režiji Georgija Para. Nezaboravno iskustvo.
Što biste poručili mlađim kolegama?
Upornost, rad, trud, znanje najjače su oružje svakoga čovjeka. Teško je to shvatiti dok si mlad, no vrijeme uvijek pokaže da su to jedine, prave i istinske vrijednosti, koje vam nitko nikada ne može oduzeti.